Marketing
posvećeno mom heroju...
poželim ponekad serenadu... i crveni cvijet iza uha... uz nježan dodir prstiju niz obraz... niz vrat... i niže... i naša imena na pijesku, do prve kiše...
JEBO TE NOGOMET!!!
* * *
Nakon ovog jezgrovitog uvoda, zaplet i rasplet su potpuno nepotrebni, ali ipak...
Gledali smo danas neki filmić, Elizabethtown. Glup je film, ali ja sam, kao i uvijek, izvukla važnu poantu: U našem životu definitivno nedostaje romantike. Poželjela sam da me moj heroj spasi iz nabujale rijeke i tako dokaže svoju ljubav. Ili da se istrgne iz ruku samilosnim vatrogascima koji mu govore:
Ne ulazite, veoma je opasno!,
utrči da me spasi iz goruće zgrade u kojoj su već izgorjele stepenice na četvrtom i sedmom katu. A ja sam na dvanaestom...
Najbliže tome smo bili kada se nacvrcao u jednim svatovima, došao do mene, sjeo, stavio laktove na stol, a ruke u dlanove i rekao:
Eh, što ja tebe volim, ruku bih u vatru za tebe stavio... da strijela (strijela? strijela??!! strijela???!!!) ide prema tebi ja bih stao pred nju da mene probode...
Naravno da se sutra ničeg nije sjećao, ako pitate...
I to je to. Sva romantika. Moj heroj se uopće nije iskazao! Mislim, kako da bez toga uopće znam da me voli?! Nikakav vodopad nismo prošli, ni jureći vlak, ni pusti otok...!
I onda krene paljba o tome da bi mogao nekad i nešto lijepo napraviti za mene, iznenaditi me, pokloniti mi neku pjesmu, sjetiti se barem kupiti čokoladu...
Zahtjevam da ovog trena postaneš romantičan!
Nije ni čudno što muškarci ne vole ljubiće... nakon njih žene se pretvaraju iz bundeva u Pepeljuge koje zahtjevaju staklene cipelice...
I stoga, ovaj post posvećujem mom hrabrom nogometašu, koji će sutra opet sa mnom gledati jedan ljubić (nabavili smo puuuno filmova!)... 
Update:
Dobili smo 150 kn na kladionici! Ahhh... nove hlače, here I come!
...volim nogomet. Noooooogomet!
Post je objavljen 08.04.2006. u 23:46 sati.