nepušačica
30.04.2006., nedjelja
Plava boja mudrosti
(Za početak moram reći: Jao, koliko komentara! Oduševljena sam sama sobom. I vama. Hvala.)Jutros sam se oko osam pretvarala da spavam da ne bih morala ustati i skuhati kavu. Toliko sam duboko disala da me u jednom trenutku muž pitao jesam li dobro.  Ali nisam reagirala na provokaciju. Nakon nekog vremena osjetim ruku na leđima. Mazi me. Guštam. Zaustavlja se na jednom mjestu. Odjednom bol. Vrisnem:- Auuu! Jesi ti normalan?! - Imaš neku šljivu na leđima. I ogrebotine. - Pa ti moraš još kopati po tome! Boli me! - Samo sam htio vidjeti šta je. -uhvati me za ruku da me povuče sebi. Ja opet vrisnem: - Aaaa! Boli me to! Tu sam vadila krv! - Tebe se jutros uopće ne smije dirati! Sva si u ranama. Nego sad kad si se probudila...je l ideš kuhati kavicu?  Što se mora, mora se. Pobijeđeno ustajem. Dok perem zube razmišljam otkud bolno mjesto na leđima. I dalje nemam pojma. Imam po sebi toliko plave boje da bi se netko spretniji sigurno zabrinuo. Uglavnom se mlatim simetrično. Oba koljena, vanjska strana bedara, nadlaktice, podlaktice. Imam i neke sitne ogrebotine na gornjoj strani dlanova, zatim opekotine po prstima... Kao da sam jučer odbjegla iz lonca nekog kanibalskog, prašumskog plemena. Pretpostavljam da imam problema s koordinacijom. I s pamćenjem. (Možda me muž tuče dok spavam?!) Stoga zapisujem da sam danas dvaput udarila nogom u stolić na kojem je telefon, jednom sam šakom pogodila zid (nema tajnovitih okolnosti, jednostavno sam prolazila hodnikom) i za kraj sam udarila čelom u viseći element iznad sudopera. A sve to u jedan normalan, lijeni dan. No htjedoh zapravo podijeliti s vama da sam odlučila postati načitana  : ozbiljna, naočale tamnih okvira, bijela košulja, crna suknja, podignuta kosa... Sviđa mi se mudrost i seksipil koji govore iz takvog stylinga. Možda malo više ono drugo. Svoju izobrazbu započinjem sa svjetskim skladateljima. Već me pomalo sramota kad nešto poznato svira, a ja skladatelja ne mogu smjestiti ni unutar razdoblja od pet stoljeća. Skinula sam nekih 200-tinjak stranica.  Samo najpoznatiji. Kada to proučim moći ću pametno razgovarati o današnjem smeću od glazbe. Više neću bez pokrića govoriti da mi se ne sviđa Thompson. Moje neodobravanje od sada će biti puno shvatljivije:- Ovaj Thompson nije ni do koljena Monteverdiju! Kod njega nema onog raspoloženja, onog osjećaja prepoznavanja koju kod Gershwina osjećam u svakom taktu! Dramatika je jasno pogođena (blago podsjeća na Schuberta) no nema one suptilne harmonije potrebne da potcrta iskrenost osjećaja... Osim toga, primijetila sam da ima puno ozbiljnih blogera koji stavljaju različite mudre citate pa sam odlučila i ja. I to na francuskom. Opet načitano. Opet seksi. Evo današnjeg: Pour ętre grand, il faut avoir été petit. (La Chanson de Guillaume) Kako sam vidjela, nije uobičajeno prevesti takve citate, jer francuski je svima nama drugi materinji. Ipak, za onu pismenu manjinu koju je to nekako obišlo (vjerojatno samo zato jer su učili ruski, kineski i norveški): Da bi bio velik, čovjek prvo mora biti malen. P.S. Blitva ispala fantastično, hvala na pitanju.  |
- 16:00 -
Komentari (41) -
Isprintaj -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga
O tome kako prestati pušiti i zatim ne porazbijati sve stakleno u kući. Malo o muškarcima i malo više o ženama. Malo o životu, koji me uvijek zaskoči iza ugla... UPOZORENJE: Uvredljive komentare koji se ne tiču napisanog, s guštom ću izbrisati i prijaviti. Svoje frustracije, molim, liječite negdje drugdje. Hvala. |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
