blijedoplavi ženski rukopis

__________________________________________________________________________________________________________________________________________


(tanolika arhitektura)


I

prošle nas je godine jedan klijent zvao na trodnevni izlet u Istru,
nas arhitekte i još nekoliko statičarskih ureda,
i na programu je bio Motovun i izleti i seoska domaćinstva i wellnessi i štotigajaznam...
uglavnom - divota neka,
i ispalo je da nitko iz tog našeg ureda ne može ići, jer da svi imaju nešto,
(tu pripisati nečem - od zaruka, preko krstitki do selidbe zbog razvoda)
ali eto... od nas dvadeset - nitko ne može ići,
i ono... ne vjerujemo.
i svi čitamo te menije i gledamo taj program i ronimo te suze neutješne,
no onda M. stane pred mene i kaže:- ali Suzana... ti moraš ići. TI moraš.
ja je gledam, ono - lijepo od tebe da to misliš, ali zašto sad baš JA moram?
a ona kaže: - to su ti statičari... tebi treba statičar u životu!




II

još dok sam bila studentica, u Zagrebu je gostovao jedan jako poznati svjetski arhitekt,
jako jako poznati,
koji se mene dojmio još više kao predavač... jer ja uvijek tražim ono što nije prva lopta,
i zbilja je imao ono nešto za zadržati pažnju,
i dok je pokazivao slike svojih "realizacija", pleo je priče o njima,
i uglavnom što želim reći;
bilo je tu neko suludo stubište čiju sliku pamtim još uvijek,
suludo stubište koje doslovce stoji ni na čemu...
fragilno, krhko, izlomljeno, labilno, lebdeće, nestvarno, nadrealno... što se vije nebu pod oblake,
i pričao je taj jako poznati arhitekt da kad je statičar vidio nacrte te čudesne divote za koju je trebalo izračunati statiku...
dokazati stabilnost na vjetar, na potres...
na sva vlastita i korisna opterećenja kojima će konstrukcija biti podvrgnuta...
da je statičar zavrtio glavom i rekao:
- to je neizvedivo. to se jednostavno ne može napraviti.

a poznati arhitekt je onda rekao:
- onda ćemo to napraviti bez tebe.

i napravili su bez njega.



III

kad sam bila još mlađa ulovila me jedna gatara na ulici i rekla
- ćeš da ti gatam?
ja sam se nasmijala i rekla
- ćeš da ja tebi gatam?
ali bila je brža i prije nego sam se snašla ona je ulovila moj dlan,
pa iz njega - ni ljubav, nit zdravlje, niti muž, a bome ni djeca na mom jako dalekom horizontu,
nego mi ni pet ni šest, u romantičnoj četrnaestoj, kaže:
- ti ćeš jednom napraviti nešto veliko.
ja ono - ?
????
izraz lica - jako si ljubazna, al ja bih radije znala oćul se sretno i bogato udati...
i putovati svijetom, ako to nije previše informacija.

no eto...
u godinama koje se zovu Radni staž za svaku sam svoju više nego peterokatnicu
koju sam, lomeći jednu liniju manjeg otpora na njih... hjah... čitav snop - od temelja do krova osmislila,
pomislila: - možda je to To?


danas mi je palo na pamet da možda to uopće nije To.
da je možda to nešto posve drugo.


nešto što stoji ni na čemu,
fragilno, krhko, izlomljeno, labilno, lebdeće, nestvarno, nadrealno... što se vije nebu pod oblake,
opterećeno hrpom beskorisnih opterećenja,
drhtavo
i jako opterećeno na vjetar, a bome i na potres...

nešto za što nemam statičara.



...
...
...
napravit ću to bez njega.




( tessa k od tesara)

__________________________________________________________________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________________________________________________________________


(kraljevna na zrnu praška)



prije nego su otputovali na jug,
kao posljednju stvar
dali su mi precizne upute kako se ponašati noću,

a iz ozbiljnosti glasa
i netremičnih pogleda koji su upinjali isčitati kanim li možda varati,

shvatila sam da ovaj put naprosto moram poslušati;




pa ulazim krotko svaku noć u drugi krevet...



i iako mi je stradala ona sigurnost lunatičara zbog koje mi zavide i mačji koraci,
iako više ne znam s koje strane ulazim, a na koju nogu izlazim iz kreveta,
iako su buđenja noću postala opasna jer na zidu s prozorom tražim za sebe mala vrata,




ovaj put sam poslušala...

mili bože, što sam se danas nagrizla noktiju. a tek sam na 22 strani.

udubila sam se kao da mi život ovisi o tome,
toliko sam se i opet uživila da mi je život postao ta knjiga.
mislim ne ova standardna slaba svakodnevna, koju si ga sama pišem, pa onda iz nje bježim.
ne ta.
ta se još stvara. ta traži još još tri nesretna života samo za srediti fusnote ovog koji se navodno živi,
za dovesti k svijesti ovog koji je navodno nositelj natjecanja. svih pa eto i dobrih protiv sjeveraca. dakle ne - ta.
nego jedna - druga.

mislim... vrag je to čitanjem. ti čitaš, a život ti neopazice postane ta knjiga.
napisana nekad čak istim riječima kao da su tvoje. ove iz fusnota.
ne znam, možda ja imam tu preveliku moć uživljavanja, dok pišem/čitam.
pisanje je i tako uvijek dopisivanje, pa i kad pišeš knjigu.
i ne znam kakva će na koncu ispasti ova koju životom "stvaram",
ali što se čitanja tiče (i ovo nisam jednom čula) - ja sam ja jako zahtjevna čitačica.
pa ako vrijedi i suprotno, da nije samo moj život - knjiga koju čitam,
nego je i ta knjiga koju čitam - moj život; e loše će završiti.
knjiga mislim. život uvijek ide dalje i tu se uvijek ima što za dodavati,
ali čas života u kojem bi mogla završiti dotična - knjiga prema živom predlošku,
je - zato jer polažem autorska prava bar na taj predložak - nužno težak i beznadan.
tzv. director's cut.
ovdje naime težino otužnim krajevima, u ime dobrih knjiga.


pa se nadam da će i ova završiti tako. kao dobra knjiga.
idem dalje čitati.

i da... iako pod svjetlom novih spoznaja jest malo klišej...
život mislim,
knjiga je zbilja breath of fresh air.
pa preporuka - čitati!
nedajbože - živjeti.

i milibože
kuda sad to staviti.
u osobno?
u književnost?
u paranormalno?

ne znam.
liježe svuda lako, što bi se reklo - ko budali šamar.
smislit ću već nešto.


































PREKODOBRA!




( tessa k od tesara)

blues cutout

što je ono bilo? tuga, elem.

tugu nosim u neseseru, kao i sve ostale bitne stvari bez kojih ne možeš;
omiljeni parfem, ruž boje mesa, zveckave naušnice.

nasuprot, radost ne nosim sa sobom nikad.

mislim, to bi zbilja bilo glupo kad si obdaren tim bespotrebnim uradi sam umijećem
iz kategorije - dajte mi ispucani zupčasti remen i pločice koje stružu
(i ovo je sve prema istinitom jučerašnjem događaju),
a ja ću si brzinski stvoriti radost i iz toga.
a glupo je i generalno mislim, tegliti neku svoju radost naokolo, kad je možeš razdijeliti.
a još je gluplje vucarati je svijetom uz toliko radosti koja se jeftino nuđa na svakom koraku.
kom zatreba radosti treba se samo sagnuti i potrpati je u džepove - činjenica stoput provjerena s moje strane.
pa je moj odnos s radosti čisto utilitaran; uglavnom je uvaljujem okolo, kad sam sama gladna nahranim se,
nekad se i napucam baš do grla,
ali nedovoljno delikatna i perverzna ne vuče me da joj se sakrivena u ormar sa zimnicom odajem noću,
kao onim slojevitijim grijesima.


tuga, moja tuga... e ona je puno delikatnija stvar.
traži razloge koji nisu evidentni, traži vrijeme i koncentraciju i predavanje i sakrivanje i zataškavanje
i javno odricanje od nje
... i intimno odricanje od sebe.

ali ja sam uvijek voljela izazove.
za mene je nemoguće oduvijek baš mnogo mnogoznačan pojam.
i trudila sam se jako, trudila sam se svojski, iz petnih žila i glasnih žica...
ali danas mogu zadovoljno i mirne ah duše reći, da sam tehnike tužnog disanja razvila do savršenstva.
(ostajući bez zraka, za one koji žele probati - op.a.)

i u cijeloj mi je priči sam objekt tugovanja sve manje bitan,
jer u konačnici iskustvo pokazuje, (a ja sam svoje iskustvo godinama stjecala i debelo zaslužila)
da on na kraju uvijek postane potpuno nevrijedan i bezvrijedan,
i da sve ono zbog čeg sam jednom bila jako tužna na koncu konca potpuno prestanem cijeniti,
ono... potpuno.

ali tuga... e tuga je moj neprocjenjivi životni masterpiece.

trenutno - izgubljen.



pa eto...

dok ne riješim opisanu misteriju nesesera i dalje nanašam ruske pjesnike u torbi.
čitam dokono i čuvam mjesto za glavu.

jer prije ili kasnije... I'm gonna find my blues.



( tessa k od tesara)

filmovi koji iole drže do sebe strogo traže director's cut koji bi bio nesretan.
ili bar nedorečen.

danas je ljeto u kontinentalnom Zagrebu,
a ja sam prizemljila sve planine odavde do mora...
i povukla horizont između točaka koje su mi potpuno vidljive i poznate.

nemam nijednog dogovora sa sobom koji bi se kasnije nekako mogao pretvoriti u kajanje,
a ovaj ljetopis ima sve manje snage da mi se mućki osveti na baš svakoj od svojih strana,
sve bez zareza intuicije za ne-znajuću pripovjedačicu.

i još, štoliću i kakoliću...
nemam ni najmanjeg jutarnjeg poriva
za prijaviti se na audiciju za glavnu anti-junakinju nekog tessinog posta
koji će se poslije htjeti samouništiti...

i koji će i mene ubiti (u pojam) toliko,
da ću i smrtno nešto...
na smrt gladna
i mrtvo umorna
bježati od sebe kao rasuta
Živa.
(Hg)


knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama... rekao je Kafka.

što kad more zatopli?

...
danas je ljeto u kontinentalnom Zagrebu, a ja brinem;
s godinama sam do savršenstva razvila napredne tehnike za tugu.

neću valjda završiti glupavo sretna.
i dorečena...


mislim... što sad?



( tessa k od tesara)

- Sjedi...
I nemoj misliti da ćeš ustati dok sve ne pojedeš.


Sjedam.
Uzimam ribe.
Uzimam kruha.
Slažem male zalogaje u svojim tankim - "prstima k sebi",
pa si podmećem i svoje srce pod njih.

Toliko puta me kukavno otkucalo.
Toliko puta sam bubnjajući tim prstima ot-kucala ja njega.

Dok slušam kako više ne krulji
poluizgladnjelo i zaboravljeno,
dozivajući me s onog mjesta gdje sam davno zakopala sebe,

zagrabim još malo iz zdjele.


Tako sam dugo bila gladna.




...


- Ti zaslužuješ nekoga tko će pokrenuti planine i mora
da te pronađe i zagrli...

tu je zastao i kritički me odmjerio u oba smjera

... najprvo nahrani.





p.s.

Prijatelj mi je rekao nekidan:

"Ja ću te prevesti na talijanski. Čim te netko prevede na hrvatski."

Pa hoću reći...
Ja još ne znam o čemu je ovaj tekst,
jer se trudim prevesti talijansku večeru i nešto više na jezik roda moga -
onih Azra koji umiru kad ljube...
ili siti od gladi,

već prema potrebi...

i koja sam jako dugo u nejunačkom desetercu -
kako vrijeme prolazilo sve sam bljeđa, bljeđa bila...
bila,
kažem - još ne znam o čemu je ovaj tekst,
osim da

imam snažan osjećaj da nije o poremećaju u prehrani.









( tessa k od tesara)

I


str. 25

- Stalno brkaš život i literaturu - dijagnosticirala je Tina moje duhovno stanje u kojem plutam još otkad sam naučila čitati.



...

str. 54

Nije mi bilo dovoljno uvesti Irenu u situacije, dati joj rečenice koje će izgovarati - morala sam se zavući najdublje u njezin unutrašnji svijet gdje su kovitlale one misli koje se ni sama sebi nisam usuđivala priznati...
Zbog njih ću biti na njezinoj strani, čak i onda kad se ne budem slagala s postupcima. Osim toga, budimo iskreni, nije se radilo samo o tome da Irenu želim bolje upoznati... Moja me literarna nastranost navodila da izmislim zaplet, da izmaštam svu tu nepotrebnu fabulu samo zbog unutrašnjih monologa koje će junaci proživljavati. "Ja sam te stvorila, ja ću ti dati misli s kojima ćeš živjeti." Ta mi je misao otkrila dotad nepoznato duhovno uzbuđenje i pomislila sam kako je to jedini oblik moći u kojem želim uživati.


str. 36.

Netko: Irena, reci mi.
Irena: Da?
Netko: More ili rijeka?
Irena: More.
Netko: Riba ili meso?
Irena: Riba.
Netko: Svjetlo ili sjena?
Irena: Sjena.
Netko: Jesen ili ljeto?
Irena: Jesen.
Netko: Zeleno ili plavo?
Irena: Plavo.

Mušićarenje pod mostovima i u koritima El Dorada... by tessa k