s
Petit pan de mur jaune suočio me Vaništa...
doveo me pred taj zid na jednom od prvih predavanja
kao mladu brucošicu sa sindromom -
glavom kroz zid,
koja još nije čitala Prousta.
Petit pan de mur jaune...
malen komadić žutog
sakriven u
Pogledu na Delft,
o kojem Proust...
Volite li Prousta?
... piše u šestom dijelu svojih
Traganja,
kroz usta ostarjelog, bolesnog pisca Bergottea,
ali...
pišući o žutom zidu...
pišući o Bergotteu,
Proust u stvari piše o sebi.
jer priče su potpuno sukladne...
Proust je otišao na Vermeerovu izložbu
tog jednog jutra kad je imao napad...
doživio je sliku,
vratio se kući...
i više nikad nije izašao,
a svoj je snažni doživljaj unio u
Traganje...
pa njegov Bergotte...
koji je jednako tako posjetio slikarevu izložbu,
dok proučava taj jedan žuti detalj na slici...
i traži i nalazi istinu u njemu -
pada i umire.
nebrojeni kritičari, analitičari, znalci
i silne duše dotaknute Traganjima... ili Delftom,
još uvijek pokušavaju otkriti koji je to točno mali komadić žutog na slici
za koji Proust dok govori kroz Bergotteova usta
kaže da je važniji od slike u cjelini
jer je baš u njemu sabijena sva slikareva snaga,
i ti nebrojeni tragači rašljaju i traže taj komadić žutila koje prosijava
i koje će onda popuniti i veće slagalice,
jer svjesni su, naravno,
da u tim pasusima
Proust u stvari govori o svom osjećaju umjetnosti
... života.
ipak... ja uistinu ne znam da li je ta silna potraga,
ta hajka na žuti pravokutnik...
taj pohod...
TA potraga za izgubljenim...
ikome vrijedila,
ni da li je taj CSI
izgubljeno vrijeme
imao smisla...
jer mislim...ako i saznamo koji je to točno
petit pan de mur jaune,
što će to precizno i egzaktno i mjerljivo lociranje jedne krpice žutog dati nama...
Proustu...
i njegovoj istini
koja je snažna
i jasna
i neporeciva
i koja je evidentno i moja
i na toj slici...
i van nje...
pa iako je ne mogu locirati, izmjeriti i dodirnuti savinutim kažiprstom...
postaviti strelicu
i reći
-
evo je... točno na ovom mjestu izvire čarolija... tu se treba napiti
ona je moćna
i tu je
i na toj slici...
i van nje...
i bez nje bi sve bilo blijedo.
istina je rijetko mjerljiva i činjenična i precizna.
gotovo nikad.
istina je potpuno nejasna, nedokučiva i neuhvatljiva i izmiče.
ali mi ne možemo pobjeći njoj.
neshvaćena,
nepronađena,
nerazumijevana,
baš takva kakva jest...
baš zato...
ona je najsnažnija od svih čarolija...
a komadić žutog je nekad
uistinu važniji od svega ostalog.
tessa k od
tesara