“There were always in me, two women at least,
one woman desperate and bewildered, who felt she was drowning
and another who would leap into a scene, as upon a stage,
conceal her true emotions because they were weaknesses, helplessness, despair,
and present to the world only a smile, an eagerness, curiosity, enthusiasm, interest.”
Jednu od najupritijih usputnih muka življenja
predstavljao je upravo taj nikada i ničim zatomljen glas u meni:
„piši to što živiš“,
kao i njegovo prisilno zaglušivanje drugim, nadmoćnijim:
Pamtim mjesta i godišnja doba i boje dana i neba
kad bih u hodu, začula duboko iz sebe zapovijed:
ovo što se maločas dogodilo MORAŠ pamtiti dok god si na tom svijetu,
NE SMIJEŠ zaboraviti niti jednu sitnicu,
osuđena si da živiš i traješ s tim (zlo)pamćenjem sebe same.
I opraštat ćeš, ali ćeš ipak pamtiti.
I izbrisat ćeš, ali neće biti izbrisano.
(Vesna Parun)
No što se krila, tica i drugih krilatica koje opsjedaju moja okna tiče,
ona - Sky is the limit,
koja je baš sva od krila... od tica,
meni klaustrofobičnoj nikad nije
nudila samo jedno moguće rješenje.
Ipak, ono što ne razumijem;
Kako mi, koja sam isprobala pa slomila svaku bajku,
baš svaku pojedinu,