petak, 07.06.2013.

Interpunkcija







"Ići ćeš spotaknuti se nećeš pasti"
- pisala sam si proročanstva u besanim noćima.
Tek poslije sam naučila kako si ujutro postaviti zareze da me ne ozlijede.

A i točku.

tessa k
| 08:13 | Komentari (8) | Isprintaj | #

četvrtak, 06.06.2013.

Marcel & Tess







ready made by tessa k
| 13:26 | Komentari (3) | Isprintaj | #

utorak, 04.06.2013.

11

... danas




kada je imala 5, pitala me:

"mama, da li gusjenica zna koje će boje biti njenena krila jednom kad postane leptir'"

a ja...

pisala sam o tome toliko puta...
pitala sam se sama toliko puta...

najljepša misao ikada.

tessa k
| 07:41 | Komentari (3) | Isprintaj | #

utorak, 28.05.2013.

Ogledni sat

umnožene sreće





tessa k
| 08:53 | Komentari (3) | Isprintaj | #

nedjelja, 26.05.2013.

Wordless pred ples





by tess

(this dance is mine)
| 22:38 | Komentari (3) | Isprintaj | #

utorak, 14.05.2013.

Zašto uopće

... trčim





javna je stvar da sve doživljavam presnažno. da uzimam previše - k srcu.
i istina je... ja ne znam voljeti osobu, ili mjesto... ili uopće bilo što u dozvoljenim brzinama,
nego je to uvijek poput putovanja svemirom brzinom svjetlosti.
a to su putovanja koja ostavljaju ožiljke... zviježda u glavi, struju u stopalima
i taj osjećaj da bih se mogla rasprsnuti ili potpuno nestati uvučena u crnu rupu
... i da ne bih imala ništa protiv.

ja u stvari svakodnevno trčim da bih se usporila.




...

Ovu knjigu... nju sam trebala ja napisati.
I možda i bih da se nisam toliko popikavala, padala, iskretala nogu,
pa onda koristila "gležanj" u krivom padežu.
Nikada me ni jedan naslov sam nije pogodio kao ovaj.
U (trkačko) srce i klecava koljena.






tessa k
| 09:03 | Komentari (3) | Isprintaj | #

srijeda, 08.05.2013.

Između svijeta i mene



Između svijeta i mene ne postoji zid...
Između nas postoji nešto puno gore, trajnije, tvrđe, neprobojno i neuništivo.
Između mene i svijeta postoji

... papir.






tessa k
| 08:42 | Komentari (2) | Isprintaj | #

utorak, 07.05.2013.

Lučni horizonti

po mojoj izmijenjenoj (iz)mjeri












istjerala sam je metlom, vatrom i tamjanom
kroz otvorene prozore... word dokumenata.

vratila mi se na velika vrata...

tessa k
| 07:31 | Komentari (3) | Isprintaj | #

nedjelja, 05.05.2013.

Soba



Ajmoreć... kao ugađanje gitare prema glazbi.
A onda ni jedna melodija ne zvuči kao baš ta melodija, nego kao druga neka...
Tražiti pa ne naći, pa tražiti pa ne naći, pa senzore ugoditi na još finije, pa tražiti pa ne naći, pa na još finije...
Do konačna gubitka osjeta tražeći savršeni osjet.
(Znamo sve o potrazi za Gralom... jedino ne znamo postoji li, Tess.)






"Znaš, ima taj film od Tarkovskog... Stalker, o odlasku u Zonu i traženju sobe u kojoj se ispunjavaju sve želje.
Put do tamo ne postoji, ili je svaki put drugačiji, pa ideš, ideš da bi ponovno došao do mjesta na kojem si već bio...
Napredovati možeš samo s posebnim stanjem duše i tek možda doći do cilja, a putem i glavu možeš izgubiti.
Sva prethodna iskustva, znanja, predrasude, najbolje je odbaciti.
Koračaš po osjećaju, po nikad doživljenom, a ako te podsjeća na nešto, odbacit ćeš to...
može te samo omesti, spriječiti da osjetiš i posve doživiš ono što se sada događa.
Ne zanimaju te već otkrivena mjesta i poznate staze.
Zalutat ćeš ako hodaš poznatim putevima."


...

Kimnula sam glavom i... zakoračila u nepoznato.




tessa k
| 22:39 | Komentari (4) | Isprintaj | #

četvrtak, 25.04.2013.

Uzeti mjeru napuštenoj prošlosti






Pa i dok naizgled mjerim slikovite nekretnine
i uzimam precizne mjere po kojima ću ih „a ono odmah sutra“,
... jer je investitor uvijek ona osoba smještena u vremenu - "nema vremena",
a sve bez i jedne cigle posve - prebrikati,
ili im, verzija druga...
u istom tom nevremenu iskrojiti "projekt uklanjanja"
i pretvoriti ih u aorist,

ja u stvari i tada podsvjesno kotiram jedino svoju prošlost,

a jedino što u svakom takvom času želim
je futur večernjeg mira
u kojem ću,
na svom zaokretnom stolcu i iz loše izmjere,
krivo očitati

pokretnine u sebi.

tessa k



(i kako je jučer aparatom ispisala retke iz Radnog staža)



| 15:22 | Komentari (4) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 15.04.2013.

Mapa druga





prvi list:

Napisala je u svoj dnevnik:

"Ne želim da se više lomiš od lijepih riječi, Tess.
Lomovi podrazumijevaju kasnija zarastanja po samo zarastanju znanoj mapi,
a tko zna kojom je to stazom i jel' tamo cvjetna livada ili kupina neka.
I koliko će nakon toga tko (od dvoje) ostati svoj,
a koliko će pripasti tim riječima između njih,
koje će se i u zarastanje uvući i ispreplesti se s oboje.
I prvi tu čak može sudjelovati prema vlastitoj nakani i volji.
Prema vlastitoj želji.
Ali lomljenoga nitko ne pita ništa.
Ne želim da se da se više lomiš od lijepih riječi, Tess.

Toliko je drugih izbora..."

...
drugi list:

Srastanje

tessa k
| 11:31 | Komentari (4) | Isprintaj | #

četvrtak, 21.03.2013.

Kamen, škare, papir



Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
(Maja Hrgović)


kada se sretnu čovjek i žena
pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
kada se sretnu dva čovjeka
pobjeđuje koji je manje - čovjek
kada se sretnu dvije žene
pobjeđuje koja ima nevinije ruke
kada se sretnu stvarnost i san
gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i ustreljiva
kada se sretnu dvije stvarnosti
to ne znam... ja još uvijek svim čulima tražim prvu
kad se sretnu dva sna
ne znam ni to... ja sam sanjala samo jedan
... nekada
kada se sretnu nebo i more
pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu
kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima
gubim (se) ja u krivim redovima i nagnutim slovima
kada se sretnu ptica i nebo
da, zemlja tu od početka nije imala šanse
kada se sretnu lice i odraz to nikad nije bilo neriješeno
i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć ovdje
u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na ekranu
kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i jutro
izgubio je san i ljepota
... iz svake noći u samo moju noć
kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka
i nemojte mi sad o mostovima
kada se sretnu alfa i omega... stradao je materijal za slojeviti grčki mit
kada se sretnu djevojčica i grčki mit... stradalo je jedno odrastanje
... zauvijek
kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti,
pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo
ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti sebe
ali svakako treba kupiti novi retrovizor
kada smo se sreli riječ muška i ja ženska
pobijedio je nemir na ničijoj zemlji
a primirje više nikad nije sklopljeno
kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom pogledu
... dvaput
pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije gubitnica
... niti jednom
kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja pijetlova
izgubilo je prijateljstvo
kada se na uskom putu sretnu moje pjesme
pobjeđuje ona koja me najviše ranila
kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o meni
koje su me zvale imenom
pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila dorasla

kada se na svojim putevima koji nemaju veze s mojim posrtanjima
sretnu samo pjesme
pobjeđuje ona koja je pjesma samo
pobjeđuje ona koja je samo pjesma
i iako se (u) životu nekad može činiti drukčije
jer život nikada nije ni poetičan, a niti dobar linijski sudac
moj živi poeziju kao kaznu, pa ipak zna i sudi bolje
a ja ću od sebe nevoljena
uvijek voljeti pjesmu koja nije sebe voljeti znala

kada se u nevinoj dječjoj igri ili gruboj igri neuspješno odraslih sretnu kamen i papir
pobijedit će papir
uvijek je tako bilo kažem
u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana,
i ovim skorenim... neizlječivih

kada se sretnu kamen i papir
pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao
a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na ovu...
na neku moju... o meni... ili pjesmu samo...
na živo mrtvo slovo na papiru
... na mene

verba volant, pjesme ostaju...
a kamenje leti još snažnije

da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga
meni je stalo kao nikome na svijetu
ali moje pobjede su uvijek bile drugačije;

ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim stihom...


ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen
u sebe umotala

i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala


tessa k
| 21:01 | Komentari (5) | Isprintaj | #

srijeda, 20.03.2013.

Jutarnja u Jutarnjem

... a o noćnim mislima


LINK


tessa k
| 11:13 | Komentari (1) | Isprintaj | #

četvrtak, 14.03.2013.

Nakon





Nakon što je u istim mjesecima izgubila izvrstan vid i povratila dobar glas,
nakon što je rezala pramenove s glave pune kovrča četiri puta u deset dana, od čega dvaput sama
i niti jednom nakon ne odlučila - pustiti kosu,
nakon što je dobila kilu i po, nakon što je lažlju obojila prve sijede da bi se vratila iskonskoj istini,
pa se bacila fajterski u drugu krizu srednjih godina... sa sretnim ishodom,
blistala tri dana zaredom iz golog inata, izborila si 76 komplimenata,
pa rekla: "I still have it!" i "ajmo sad nešto za stvarno",
nakon što si je, gledajući svojim očima u jedne druge i opet priznala da nije šutnja sve što sija,
nakon što joj je kompetentna osoba rekla da jedna od njenih ljubavi
po svojim simptomima nije bila ljubav nego prije klasični srčani udar,
nakon što je svojim usnama i opet poljubila ovlaš i neiskreno, ali nije on the first date,
nakon što je maznim glasom od srca rekla i neke laži,
nakon što si je milijoniti put potvrdila da kompromis ne pije vode, bar ne kod nje, a da njenom grlu škodi hladna,
nakon što je prošetala bezglavo bosa i s golim gležnjem u najprvom planu,
bolno oćutila koliko je nepodnošljivo puno onih koji jedva čekaju zagristi do krvi
… točno jedna,
i koliko je nepodnošljivo malo onih koji je cijele i jako vole
… baš jako velika brojka,
nakon što je spustila da s ramena spuzne maskirna košulja, pa izišla iz šume... lakonoga breza,
nakon što je stavila crveni ruž i golih leđa zakoračila u plavu gradsku noć
puna seksoće, životne mudrosti i nepodnošljive postojanosti lakoga...
napisala je o sebi i ono što je mislila da nikad, ali ama baš nikad neće.

Napisala je:

Nikad ne bih mijenjala ovo što sada znam, za ono što sam imala onda
... ili nisam.


(a da je to i mislila...)

tessa k
| 06:18 | Komentari (6) | Isprintaj | #

srijeda, 13.03.2013.

Gle smeća!





Ujutro (se) obično raskupusam...
rastvorim, izvrnem,
istovarim,
istresem,
saspem, raspem,
izgužvam, razmočim,
recikliram, kompostiram

pa kroz window lučno u svijet izbacim...



Nekidan čitam mail:

Ti si jedno čudo(vište).
Ono što drugi sakriju pod tapet, ti lipo izmeteš na sunce.
I još vičeš - gle smeća!*




...
Iz jutra u jutro, urbi et orbi... tessa k
| 06:57 | Komentari (7) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 04.03.2013.

My own private moon...

u retrospektivi







maloprije sam sravnila žuto i plavo - u crno-bijelo jer to se može naknadno
i dodala "blur" efekt
jer i to se može naknadno

i dok to kažem, govorim o fotografiji mislim.
... ili bar o svom životu.

u najnježnijoj dobi od 13 napisala sam taj neki sastavak o arhitekturi,
ono... tema - Moje buduće zanimanje...
koji je dobio neku nagradu Grada Zagreba iako sam pisala o mostovima
premlada da znam da su mostovi niskogradnja,
i to me odvelo u arhitekturu
jer ni Grad Zagreb nije skužio da imam tu rupu u tekstu;
Zagreb je uvijek bio problematičan i nesuptilan što se gradnje tiče
i prije kampiranja na Cvjetnom...
mislim što Zagreb zna što su građevinari, a što umjetničke duše,
pa je nagradio jedan bauštelski sastavak.

no iste je godine
(ta najnježnija dob od trinaest, ali bilo ih je još... i nadam se da nitko nije brojao)
i moj akvarel na istu tu temu poslan na isti natječaj kao jedan od dva koje je slala moja škola
i taj nije dobio nikakvu nagradu
i sjećam se da nisam znala nacrtati ruke te fotografkinje - mene iz budućnosti koja drži aparat
i nacrtala mi ih je najbolja prijateljica iz razreda... njen je bio prvi od ta dva rada...
i sjećam se tih ruku kako ih je nacrtala... vješto,
crtala je daleko daleko bolje od mene ta prijateljica
iako tada nijedna od nas dviju nije znala da se tako ne drži aparat...

i najradije bih vam sad nacrtala te ruke.

prijateljica je u međuvremenu postala kostimografkinja, baš kako je sebe i nacrtala,
a ja koja sam izdala svoj san o pisanju, upravo pišući o drugom snu
(o kojem se, kao i o svakom snu, ne zna dovoljno)
jer mene kad ponese ruka... ponese me ruka, a onda ruka koja piše ponese i Život
... u vihoru
uglavnom... što se trećeg sna i problema ruku koje drže aparat tiče
e pa... iako nisam dobila nikakvu nagradu nego bih najradije sada opet nacrtala te ruke
i iako je - oh so very me - meni baš izdani san - najbitniji san,
pa mi fotografija eto uvijek samo pridržava skute izdanom tekstu...
ipak... meni je fotografija uvijek bila u krvnoj grupi
AB/Rh neg
i možda šteta da je nisam gadno izdala.

a opet...
trenutno je najviše mojih slika uslikano najobičnijim mobitelom...
pa i gotovo sve ove što vise ovdje.
i ja definitivno nisam Fotobloger, jer meni su slova najvažnija,
koja brusim i dorađujem
...opetovano izdajem dok sam sve više odana slikama koje usput mobitelom otimam od svijeta,
tim usputnim, nesavršenim, ranjivim, koketnim i na rubu kiča...
tim... sada vidim - oh so very me

i trenutno koja nikad nisam željela stvari znajući da se u životu i tako sve događa
ipak žalim za jednim polaroidom koji sam u drugoj najnježnijoj dobi od šesanest
poklonila ljubavi svog života... trećoj mislim
(uvijek ljubav mog života za jedan nadiđe i prebrika nježnost životne dobi)
...polaroid koji je lovio slike koje su imale vijek trajanja
slike koje bi blijedile i starile... koje su bile nesavršene
koje su hvatale život onakav kakav život jest... nenamješten i neuređen.

i ja sve više volim baš ove nesavršene slike koje imaju grešku i ranjivost...
grešku ranjivosti i ranjivost greške
jer su zbog te greške i ranjivosti - ljudske...
u najboljem smislu te riječi.

u svijetu u kojem živimo svoje nesavršenosti i greške ne pokazujemo...
i one su ono o čemu ne želimo pričati, čak i kad je upravo to naše - "opišite sebe u dvije rečenice"...
naš odraz... naša krvna grupa...
i da bismo ih sakrili mi svakoga jutra stavljamo na sebe ono savršeno lice potrebno za odglumiti retke iz Života,
a onda ga teško skidamo... čak i kad smo okruženi ljudima koji su nam bliski...
čak i pred sobom... pogotovo pred sobom...
i koristimo tu navučenu i za sebe iskrojenu neprobojnu savršenost kao štit
koji bi nas trebao zaštititi od svih nama neudobnih i neugodnih osjećaja, sjećanja...
od svih gorkih samopredbacivanja i sumnji u sebe i propitivanja i zamjeranja i kajanja i osjećaja poraza...

ali ipak... ta famozna i navodna savršenost plaća cijenu koja nije mala...
ja čak mislim da ona traži jako veliki danak.

i ja znam da su ta nesavršena mjesta, te skrivene ranjive pete na spuštenim stopalima...
ta mjesta slabog tkiva, mjesta prodora i rupa u tkanju i proboja i utora i nabora i ogrebotina i promjena
i blura i slabog fokusa i loše ekspozicije... i sravnjivanja žuto-plavog u crno-bijelo...
i slabe gustoće i lošeg osvjetljenja i loše razvijena i loše fiksirana i sklona starenju i propadanju
... izvori teških emocija,
mislim ne možeš negirati vlastite ožiljke i pete i stopala...
ali eto, ja mislim da se baš u nesavršenosti
nalazi klica hrabrosti i iskrenosti i kreativnosti i emocija...
(onih nekih emocija)


kada u Nepodnešljivoj lakoći postojanja Sabina slika,
pa joj na jedno dovršeno platno kapne boja
i onda od te mrlje... koja je greška... ona napravi otvor u neki drugi svijet iza...svijet koji je bio skriven
Kundera to zove - ljepota kao greška
neintencionalna ljepota
ljepota kao o izdani svijet koji se može naći samo tamo gdje su progonitelji greškom zaboravili na njega.
izdani svijet...
zaboravljen od progonitelja...
(ja ih srećem stalno... naoružane savršenim oružjem za lov na "savršenstvo")
svijet zaboravljen kao moj put kojim se u hodu vraćam nakon istrčanih kilometara...
(drugačije se misli kad se hoda, a drugačije kad se trči... pisat ću jednom o tome...)
i na kojem mi se... tom mom putu...
i u trku i u hodu događaju svakojaka čuda
(drugačija se čuda događaju kada se hoda, a drugačija kada se trči... pisat ću jednom i o tome)

ali nešto vam mogu reći i sada...
čuda ne traže puno
potrebno je samo baš nikako ne pridržavati skute
dok se hoda/trči i gleda u nebesa






















my own private moon... by tessa k



baš nikako ne pridržavati skute
dok se hoda/trči i gleda u nebesa


... kao svaka tessa

( studeni, 2010. tessa k od tesara)
| 14:31 | Komentari (15) | Isprintaj | #

nedjelja, 03.03.2013.

Klemljenje






rekao je:
- kablovi ti trebaju, ne kleme... kleme su završeci na žicama, koje natakneš na akumulator, a kablovi imaju hvataljke sa zupcima i služe za uzimanje struje "u nuždi"... crvena žica označava plus pol. crna minus pol. stanete nasuprot, otvorite haube, plus pol tvog akumulatora crvenim kablom spojiš na plus pol njegovog akumulatora. tako i crnim kablom spojiš minus polove.
tako rado bih ti pomogao... i nacrtao ti se tamo da mogu.

a onda je još rekao...
- tess, ovo spada u sanacije uz malu pomoć. možeš ti to...

a ja sam rekla:
- uvijek me zanimalo koliko se dugo može letjeti na klemama.

i spojila crveno s plusom.

tessa k
| 09:07 | Komentari (16) | Isprintaj | #

petak, 01.03.2013.

Pali gasi... na klik



ova slika... ona nije moja. ona je samo sletjela u moj inbox.
ali ja sam je onda pokvarila, zamuljala, zblurala i...

posve prisvojila.


KLIK







rekla sam:
završio si strojarstvo?
nevjerojatno! pala sam u nesvijest...
to je tako suhoparno. i preegzaktno.
a ti si tako... sve drugo.

a onda sam se sjetila...
da ima ta jedna sitnica koju znam o strojarstvu
i koja je sa(-)svim skladu sa svim zakonima u mom svemiru.
onima ljepote...
onima sklada...
onima odnosa.

i da je ta sitnica u stvari čak najvažniji zakon mog svemira.

a sitnica kaže - da bi stvari funkcionirale potrebna je sitnica od greške.

pa uglavnom... od problema koje sam jednom imala sa grijanjem,
od kada sam rješavala kako utopliti stan... kad već ne mogu sebe,
ja znam da u strojarstvu postoji nešto što se zove poželjna greška.
rekao mi je to tada pothlađenoj na razne načine - majstor u plavom kombinezonu.
i ok znala sam ja za termostat...
i bimetal...
mislim, bimetal - to je tek metafora odnosa,
barem mojih...
ta dva metala koji reagiraju različito na istim temperaturama,
metafora - odnosa zasigurno, ako već ne ljepote i sklada...
ali ono što je meni tada postalo važno
i što sam ja svjesno upisala u svoj manual,
pa prevela na devet svjetskih jezika
... s naglaskom na onaj mrtvi(h) ruskih pjesnika,
je taj princip koji je dio rada i mog sistema,
... taj - "built in margine of error",
to da grijanje eto radi upravo na grešci
... sitnoj
od dva stupnja topline,
i da ta dva stupnja čine raspon u kojem stvar proradi ili se gasi,
i da je taj raspon neophodan...
jer kad bi sve bilo namješteno da reagira na jednoj određenoj temperaturi,
kad bi stvari bile podešene na jedno točno rješenje,
ma kako poželjna ili čak idealna ta temperatura bila pothlađenim stanovima i tijelima i dušama...
stroj bi se palio i gasio - stalno.

na koncu bi riknuo.

pa eto potrebna je greška provjereno i primjenjivo,
potrebne su šire margine...
luft
... da bi stvari mogle funkcionirati.

i to je ono što ja "znam" o strojarstvu,
jer to znanje u stvari samo živim... intuitivno,
kojoj je uvijek prije nego bilo koje znanje i iskustvo uspije (re)startati na terenu
intuicija i tako već davno odradila svoje,
ali eto... ta je greška meni imanentna i neophodna
... sloboda,

i baš istu takvu grešku i slobodu tražim i u drugim ljudima.

...
rekla sam

- znaš, ti si strojar s greškom u suhoparnosti.

(velikom, ali ja imam široke margine)

tessa k
| 08:40 | Komentari (4) | Isprintaj | #

subota, 23.02.2013.

Tessa i Scarlett

(... in Pink)



šalje mi G. sliku jutros. kaže... gle, Tessa i Scarlett





...
zvali su me prije godinu dana da pišem za neki portal u nastajanju.
portal sav u roza boji... nešto kao "lijepa i sretna". ili "sretna i bolja". ili "sretna i nova". uglavnom, nešto tako sa srećom upakiranom u naslov. no eto, taj portal namijenjen ženama, koji mi je u jednom podnaslovu otkrio da je otkriven enzim vitkosti, a u drugom da je moje tijelo hram, momentalno je probudio muškarca u meni.

rekla sam;
- ljudi moji nije to za mene. a nisam ni ja za vas... pala bi vam čitanost;
ja sam pothranjena. i moje tijelo nije hram nego perpetuum mobile. i ne volim roza nego neke druge boje. blues. a sreća mi je oduvijek baš jako neinteresantna.
skroz.


ali eto... jutros... ušla mi je ženskost u PINK boji na mala vrata.
pa da žena koja se sve više pretvara u muškarca, ne povjeruje.


...
(to da sam u Storyu smještena između gela i paste... e to je tek Story nad svim mojim pričama)


tessa k
| 15:32 | Komentari (9) | Isprintaj | #

petak, 22.02.2013.

O dječacima koji bi krišom

... unosili u kuću svoju trofejnu životinju istovremeno i da je sakriju
i pobjedonosno pokazu cijelom svijetu.







U četrnaestoj je tako donio svog prvog poskoka. U njedrima.. Zašto tako kasno? Jer nikad nije ubio zmiju. A nije, jer je u dvanaestoj ubio 'svog' prvog vrapca. Svog jedinog vrapca. Testirao je svoju sposobnost gađanja kamenom s velike udaljenosti. Znao je da neće promašiti jer je već par godina manijakalno uvježbavao tu vještinu. Usavršio ju je do snajperske preciznosti. I dok se taj sićušni pernati život neumitno gasio na njegovom dlanu, on je u sekundama stario ya vijekove. Najusamljenije dijete na svijetu, nije znao kako se nositi s tolikom količinom kajanja. Plakao je svaki njegov dio. Nijemo i bez suza - nitko nije učio plakanju. Učili su ga ratovanju. I geni i okolina. To s poskokom (koji je pobjegao i sakrio se u spavaću sobu) slučajno, nije završilo tragično. Mislio je... Ne sluteći da će dug za 'svog' vrapca otplaćivati čitavog života - bez mogućnosti da ikada bude kvit.

Odbio je ostati u svom malenom grobu
i prati ga odonda nepodnošljiivo vjerno na svakom koraku

... pogotovo na onim pogrešnim.

...
O dječacima. O agregatnim stanjima suza.

tessa k
| 14:27 | Komentari (6) | Isprintaj | #

utorak, 12.02.2013.

Da li sam svuda gdje su mi tragovi







Da li sam svuda gde su mi tragovi,
Ko zna s čim sam se spajao,
A nisam ni takao?

Možda sam boravio i u svom životu,
Možda postoje izvesni znaci,
Ali kao da je neko stran.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.

Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe
Sve češće mi se čini
Da nisam nikakav oblik
Već da slobodno jedrim kroz sopstveno
Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru
Odlivam se i dolivam.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.

Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće.
Ponekad izmislim sadašnjost,
Da imam gde da prenoćim.
I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim,
Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično,
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.

Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju.
Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje.
Teško je biti okovan u moju vrstu slobode.
Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.

Ali ipak uz mene se može, mada je neobično.
Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.
(Mika Antić)










Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram...
Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem...
Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam...


I sa mnom...

tessa k
| 06:27 | Komentari (17) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 11.02.2013.

Six impossible things neomeđeno



Ajmoreć ja... Previše sam ogrezla u snove, kažu.
Ja recimo stil vjerujem u six impossible things before breakfast.
Ok... five.
Mislim; baš svaki san ima granice koje buđenjem postaju nepremostive,
pa i kad su mostovi jedna od tvojih tema.

Ipak...
neke Alise vjeruju u six impossible things i nakon što podoručkuju.

To su one koje su san sam.

_________________________________________________________________________________________________





Tvom snu nema premca
a stvarnost nek si stvaruje
jer je već sputana i pokorena
i tvoj snen duh njome caruje


tessa k
| 05:50 | Komentari (5) | Isprintaj | #

nedjelja, 10.02.2013.

TIPFELER




pismo...

prosijavam snove, provlačim 99 poteza četkom kroz uspomene
prije sna, bez sna.....
čitam tvoje tekstove i onda se spotaknem na tvoj bezazleni tipfeler, pa pomislim
- ona bi ga sigurno željela ispraviti.
napisala si: "...jesam li okrutna ili nomšalatnta, kad to namjerno zaboravim?"
imaš grešku na nonšalanciji, znaš?
i ne. ne mislim na tebe uopće. to je mnogo više.

pročitam, pa s uzdahom brišem kvačicu na svojoj trepavici.
onda u vlastitom tekstu ispravljam životno nikad zadobiveni tipfeler na nonšalanciji.

najednom sam bolno svjesna da mi je život u stvari,
negdje putem napravio tipfeler u onoj prije riječi.

i da je taj možda nepopravljiv...


(2011. tessa k)
| 08:56 | Komentari (8) | Isprintaj | #

srijeda, 06.02.2013.

Glob(us)alno vedra






ja bih rekla... srećušna

tessa k
| 10:30 | Komentari (6) | Isprintaj | #

četvrtak, 31.01.2013.

Puzzle

(iz ciklusa: rekao - kazala)




Rekao je:

Nisi mi "rekući" rekla puno o sebi koliko sam nešto, samo "nešto" o tebi uspio poklikati u puzzle.
Moji su Starci pod kraj života imali aktivnu zanimaciju slaganja jig saw puzzle-ova
koju su "razvili" do neuobičajenih razmjera...
Posebno su se naručivale velike daske za slaganje koje su natkriljivale stol
s još dvije tri pomoćne daske na šivaćoj mašini, stoliću ili komodi
za uparivanje izdvojenih "detalja",
A znaš, radilo se o "slikama" i od 3000-4000 komada,
i pribavljali smo ih u vreći... bez ijednog popratnog predloška
tako da se danima nije uopće znalo što se zapravo slaže...
Navečer samo satima oko stola prevrtali te djeliće...
Baš tako sada tebe slažem.



Ona je rekla:

Jutros sam pročitala nešto divno.
Evo... ovako i ja pazlam ljubav:



Boliš me. Ne preboliš me. Razboliš me.
Razbolim te. Mrzim te. Ne prebolim te.
Gorim te. A ogoliš me. Goriš me. A ogolim te.
Volim te. Stvorim. Oborim. Ne volim. Volim te.
(Mika Antić)


tessa k
| 16:33 | Komentari (6) | Isprintaj | #

utorak, 29.01.2013.

Zrak




Rekla je:
- Mogu biti ili samo svoja ili posve nečija.

Rekao je:
- Znao sam po Sljemenu viđati stabla koja su u svom životu bila sputavana nekim vragom,
nekom žicom ili pokrajnjom stijenom čak,
pa su dugo i bolno prevladavala zapreke prerastajući ih.
Tebe se ne može izvaditi iz kaveza.
S koje god strane da si, ti možeš biti ili samo svoja ili posve svoja.




...

Njeno ne - i opet je bilo da sebi.
A onda mislim... nije samo tako.
Nego...
Recimo kao kad u havariranom avionu stavljaš masku za kisik prvo na svoje lice,
pa tek onda pomažeš drugome,
jer znaš;

Samo tako ćete oboje preživjeti.


tessa k
| 19:24 | Komentari (6) | Isprintaj | #

subota, 26.01.2013.

Čudo u povratnoj putanji



"Šta sam čekala? Da se desi čudo. Nema čuda.
Možda ih ima ali to nikada ne budu ona koja smo tako željno čekali.
Sve uvek bude drugačije.
Možda se neće vratit rode, možda će se vratit neke druge ptice,
a mi ih nećemo primetit jer čekamo rode."
(Vratiće se rode)



...
Ja ću ih primijetiti. I dočekati...
U ma kojem obliku.
I formatu....



LINK (klik)




(neke druge ptice)


tessa k
| 09:47 | Komentari (7) | Isprintaj | #

petak, 18.01.2013.

Prstenovanje snova







Nakon što prstenuješ čitav jedan rezervat snova

pjevica...
albatrosa...
selica...
sokolovki...
plamenaca...
morskih ptica...

postane jasno koliki uopće nisu bili tvoji.


...
(Ornitologija poslije razdoblja otkazanih letova)

tessa k
| 08:26 | Komentari (9) | Isprintaj | #

četvrtak, 17.01.2013.

Oslabjelo uho






poslije sam rekla: stavit ću te u priču...

ali ne znam... a međuvremenu su se dogodile neke protupriče
koje su me ugrabile u život i odvukle i od te...
i od pisanja.

ipak...

to kako mi je na tom čudnom mjestu
na kojem su sve žene lijepe,
svi muškarci samopouzdani,
svi se vole mlako,
a glazba trešti i tjera te da se sve u svemu osjećaš
kao potpuno neprilagođeno ljudsko biće...
tog petka na subotu,
tako neprilično premlad na mlad
- na uho izgovorio Mikin Epilog...
pa onda još Majakovskog... Oblak u pantalonama...
bilo je to tako nekako
... nevjerojatno.


...
tjedan dana poslije na istom sam mjestu i s istog uha izgubila najdražu naušnicu.
onu koja je godinama,
u mojim blistavim večerima u kojima nisam pisala nego samo sama sjajila,
pisala slobodno i namjesto mene
zveckavim slovima po mojoj ušnoj školjki.

pomislila sam; eto, to ti je zato jer nisi napisala tu priču.
riječi gladna, ostala si riječi dužna...

ili mi je oslabjelo uho...


tessa k
| 07:16 | Komentari (9) | Isprintaj | #

srijeda, 16.01.2013.

Kad se dam dirati od trećih lica






Ispod jučerašnje objave napisala mi je:

Dobro ti stoji ovo pisanje u trećem licu…


Odgovorila sam već sljedeće sekunde:

Nekoliko trećih lica traži Suzanu.


Jedan pjesnik je onda nadopisao:

Barem nekoliko…


A ja sam pomislila...

A sve ne bi li joj napipala srce.


tessa k
| 08:33 | Komentari (2) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>