blijedoplavi ženski rukopis

jutro s nebom u heksametru
koje bi u pradavna vremena možda i bilo sposobno ispisati opet isti mit
ali prošla su navodno ta herojska vremena…
davno...
ne znam...

no u svakom slučaju dok je nebo jutros ronilo kišu,
ako je u nekom njegovom dalekom kutu
možda i zarominjao poneki detronizirani vladar Olimpa
... milozvučno
Danaja to ne može znati,
jer mjesto radnje u vremenu radnje koje bi se dalo svesti pod neherojska vremena
je srećom ipak stereo kokpit
u kojem je glazba uvijek primjerena trenutku rekla bih,
i dovoljno glasna i pogrešna za nadglasati sve što je eventualno ostalo od nježnosti.
a osim toga…
iako će zbog greške u njenom mitu koja ima svoju klicu
još u onim pretherojskim vremenima kad su se čitale slikovnice
gdje se žabe iz kišnih lokvi pretvaraju u prinčeve,
a ne bogovi u kišu…
i koja je onda, ta klica s greškom, upravo herojski rasla...
iako će zbog te mane po kojoj su riječi uvijek važnije od svega,
i koja se eto ni upgradeanjem nije dala istrijebiti -
moderna Danaja mog rebrandanog intimnog mita i dalje biti plodna baš od riječi
i zatravljena Svijetom čije će granice uvijek najlakše i najljepše erodirati pod njihovom kišom…
Svijetom u čijem početku bijaše riječ
ili mit…

whatever…

no ipak
ta moderna Danaja neće dočekati
eventualni smještaj među zvijezde na dalekom kraju svog mita
u to sam potpuno sigurna;
ne bi bilo pravedno prema boljim i kvalitetnijim likinjama mislim...
niti će ga uopće čekati - nije ona taj tip,
a i nebo koje ona cilja je puno prozaičnije nebo,
pa i onda dok samoj sebi isušuje korita da može žeđati za kišom,
... jer dok ne žeđa i ne žudi nije živa,
pa i onda dok samu sebe omeđuje i zatvara u paravane
...jer gdje da inače naslika žuđeno četkicom umočenom u dažd?
pa će se zato i pustiti u toj sumnjivoj i besramnoj raboti
pustit će se čak i tren predugo,
jer duboko u sebi unaprijed zna
da će već tren nakon trena predugo
te svoje razlivene fantazije moći -
slobodna u skučenoj mjeri svog kokpita
... i trepavica otrtih od dažda,
dok vozi zavojima koji su isključivo oštri lukovi
i toliko žustro da tu i tamo pad glavom plati retrovizor,

- prebrisati brisačima.







i još…
moderna Danaja uglavnom ne zastaje jer je obnevidjela od kiše…
mislim; čemu kad je toliko jednostavnije
i ah, pogibeljnije…
stakla magliti vlastitim dahom.

no mitovi srećom skrbe o svojim maloumnim Danajama,
čak i mitovi s greškom o Danajama s greškom
koje na zamagljenom staklu ispisuju imena svojih heroja
da bi se pravile važne italicom
i onda još glumile da nelegalno puštanje svjetlosti
kroz tako ispisane mantre u kokpit ranjene duše
- nema ama baš ništa s tim.






pa zato eto kažem; potpuno zasluženo neće završiti među zvijezdama.
no onda opet, svejedno jer...
ono što znam je da će im njihovo prozaično nebo
baš uvijek bez greške ponuditi pregršt odmorišta na oblacima
baš po njihovoj mjeri…








p.s.
koja nije heksaedar



p.p.s

Zeusovo grčko ime je, čitam, povezano s korijenom *dey- = "svijetliti", odnosno *dyews = "danje nebo".
Preferiram tu sliku.

link na melodiju jutra



( tessa k od tesara)

dok sam jutros gledala svitanju u oči
shvatila sam... i opet
što iz dana u dan
s utisnutom linijom jastuka na obrazu
tražim od neba nad sobom

...i što ono još neukaljano i netaknuto od dana
zauzvrat traži u mojim zamućenim zjenama;


osjećaj sigurnosti i potpunosti





...mjesto kamo se vratiti u vremenima sumnje.











oblaci k'o oblaci
jutro k'o jutro...



moje






( tessa k od tesara)

Kao i uvijek u nekom jutru po povratku
odmorne od seljenja po harmama praznika
nađemo se neka ja... i neka druga ja koja sam bila... i neka treća ja koja bih mogla biti...
pa procjenjujemo dubinu promjena koje nam je nanjelo ljeto,
prepuštamo se uzajamnom promatranju i izlažemo pregledu to što nosimo u sebi

oduvijek previše svega...

No desilo se da se među nama nerazdvojnima
ponekad skladno uglazbljenim, a ponekad tako bolno priheftanim u jednu osobnost
našla i jedna koja nije od nas,
koju je već dulje vrijeme nevidljivom za moje oko činila dugogodišnja pripadnost standardnom kućnom bestijariju,
njena svakodnevna prisutnost s kojom sam uvijek mogla računati,
pa je tek nakon odmora i mog zaborava što je to - standard, ponovno postala vidljiva
takva nestandardna... drukčija... pristigla iz vremena u kojima mene još nije bilo
i sva stvorena od grafitnog traga na papiru,
no koja je, vidjela sam to dobro, najednom jako ličila nama
naizgled stvorenim od rebra i pristiglim s juga
... i prvoj i drugoj i trećoj,
jer mi se i tako već godinama komplicirano i čudnovato rekonstruiramo
baš grafitnim tragom po papiru...
toliko nam je sličila da se činilo da i za nju negdje postoji ta jedna prava riječ koja je dovoljna,
već samo njena aroma možda,
ili onoga tko bi je mogao reći...
pa da u grafitni potez na papiru sravnjena ženskost
i ta spregnuta i bestjelesna tjelesnost...
nabujaju i ožive... radoznale, razuzdane i samožive.





I odmjerile smo se tog jutra onako ženski... svaka sebe i svaka sve druge
suočile svoja obnažena ramena, svoje nakrivljene vratove i jako afektirane koketne poze
čas tako pune međusobnog predbacivanja...neodobravanja...
čas pune ženskog suučesništva,
a ja sam u okviru ogledala koje je zapravo bilo slika...
davni vjenčani poklon onoj drugoj ja
... onoj što više nisam,
zaigrano pronalazila sebe
u sobi koja je pripadala onoj u koju sam u međuvremenu odrasla
i s kojom sam već dugo živjela, ali se često pitam tko je.






Gledala sam neku sebe uz neku nju...
svoju omiljenu stolicu kraj njene stolice
svoj stakleni luster iznad njene lampe...
gledala sam u nas dugo... u njenom ogledalu u mojoj slici - mom ogledalu
gdje se preklapalo moje i njeno -
moje lice u njenom licu, moja stopala u njenim premalim cipelama...
i dok sam se pokrivala šuštavim naborima njene halje
priznala sam si još jednom... kao i puno puta do sada
da uvijek kad paradno sigurna samo u broj vlastitih sandala - i ništa više!
gotovo trijumfalno kažem da je jedino što znam o sebi to - tko nisam
a ne – tko sam
da u tom času besramno lažem;

Ja uvijek dobro znam i tko sam i kakva sam,
jer me i kad siđem na rizične stranputice mašte na kojima bih se mogla zaboraviti
k sebi vrati blagoslov nenaučenog znanja prve lekcije
koji me srećom nikad nije iznevjerio;

Griješiću – ko što griješim, ko što sam griješila
Strasno, sa svih pet čula koja mi Sve-Višnji dade.
(M. Cvetajeva)




i po toj ću svojoj unutarnjoj konturi baš uvijek na svakoj slici, ma koliko stara ona bila
prepoznati svoju esenciju, krvnu grupu i nepromjenjivo nutarnje lice
što već godinama mijenja krinke i bijele morette u ovoj blijedoplavoj ženskoj garderobi
i paspartuu nekog predivnog jutra s pet osjetila





...pa i ovog - jutra po povratku





( tessa k od tesara)