blijedoplavi ženski rukopis

- Sjedi...
I nemoj misliti da ćeš ustati dok sve ne pojedeš.


Sjedam.
Uzimam ribe.
Uzimam kruha.
Slažem male zalogaje u svojim tankim - "prstima k sebi",
pa si podmećem i svoje srce pod njih.

Toliko puta me kukavno otkucalo.
Toliko puta sam bubnjajući tim prstima ot-kucala ja njega.

Dok slušam kako više ne krulji
poluizgladnjelo i zaboravljeno,
dozivajući me s onog mjesta gdje sam davno zakopala sebe,

zagrabim još malo iz zdjele.


Tako sam dugo bila gladna.




...


- Ti zaslužuješ nekoga tko će pokrenuti planine i mora
da te pronađe i zagrli...

tu je zastao i kritički me odmjerio u oba smjera

... najprvo nahrani.





p.s.

Prijatelj mi je rekao nekidan:

"Ja ću te prevesti na talijanski. Čim te netko prevede na hrvatski."

Pa hoću reći...
Ja još ne znam o čemu je ovaj tekst,
jer se trudim prevesti talijansku večeru i nešto više na jezik roda moga -
onih Azra koji umiru kad ljube...
ili siti od gladi,

već prema potrebi...

i koja sam jako dugo u nejunačkom desetercu -
kako vrijeme prolazilo sve sam bljeđa, bljeđa bila...
bila,
kažem - još ne znam o čemu je ovaj tekst,
osim da

imam snažan osjećaj da nije o poremećaju u prehrani.









( tessa k od tesara)