"Oprosti što nisam dugo dolazila.", šapnula sam tiho dok sam palila lampaš. Nemam dobar izgovor. Neki dio mene se još uvijek nije pomirio s tim da te više nema i ne mogu protiv njega.

Dolazim u posjet samo kad u dubini prsa osjećam težinu koju ne uspijevam olakšati ničim drugim. Dolazim ti i plačem. Kao izgubljena djevojčica koja je izgubila svoje utočište.

Nisam više malena, tata. Sada i ja osjećam onaj nivo ljubavi koji si ti osjećao za mene. Sada i ja osjećam iste brige, tuge, sreću nemjerljivu s nijednom do sad. Sada te bolje razumijem tatice... A tebe nema da ti to kažem.

Tata, nedostaju mi naši razgovori. Nedostaje mi osjećaj sigurnosti koji nikada više neće biti jak kao što je bio kada si ti bio tu. Nedostaje mi tvoj osmijeh i tvoja nepopravljiva vjera u ljude. Nedostaje mi tvoja smirenost i nedostaje mi tvoj zagrljaj u kojem sam znala da mi nikakvo zlo na ovom svijetu ne može blizu.

Nedostaje mi naša šetnja kući i razgovor o životu. Bila sam tada premlada da u potpunosti razumijem o čemu zapravo pričamo, ali ti mi nikada nisi dao do znanja da je tako. Uvijek si razgovarao sa mnom kao da smo na istoj razini i kao da je svaki moj zaključak neka netom otključana tajna svemira koje se nitko do sada nije sjetio.

Prva godina bez tebe prošla je kroz maglu. Ne ponovilo se. Nisam mislila da ću se uspjeti izvući iz ponora koji me tada neodoljivo vukao k sebi. Htjela sam otići s tobom, htjela sam pobjeći od svega i svakoga i čekala poziv koji će mi reći da je sve to bila laž. Da si kao tajni agent SOA-e morao lažirati svoju smrt kako bi nas zaštitio. Poziv nije došao.

Govorili su mi da vrijeme liječi sve rane i da će sve postati lakše. Lagali su, tatice. Vrijeme nije pomoglo. Uspijevam navući lažan osmijeh kad pričam o tebi, ali rupa koja je ostala u nutrini nakon što si otišao nikada nije popunjena... Ona još čeka tvoj povratak.

Pisat ću ti još tatice, obećajem. Volim te. Zauvijek.

"Oprosti."

Gledala sam u tu riječ napisanu na ekranu svog mobitela i nisam znala što učiniti. Nisam to očekivala. Očekivala sam ponovno ignoriranje moga postojanja. Očekivala sam ponovne besane noći i neprekidnu tugu. A onda se iznenada pojavila tvoja poruka.

Shvatila sam da dvadeset minuta u nevjerici gledam u mobitel i da bi bio red da nešto i napišem.

"Za što?"

Požalila sam istoga trena. Nisam trebala tako napisati. Trebala sam biti bolji čovjek i biti zahvalna što si shvatio da si pogriješio... Ali nisam mogla. Dvije plave kvačice, moje sada već dobre prijateljice, pojavile su se ponovo na ekranu. No ovoga puta je tamo pisalo i da trenutno tipkaš.

Osmijeh mi se razvukao licem i kao idiot sam stajala nad mobitelom i čekala što ćeš napisati.

"Za sve. Oprosti što sam bio kreten. Možemo li se vidjeti danas?"

Leptirići u trbuhu su se vratili dok sam jurila prema ormaru kako bih odlučila što ću obući. Konačno ćemo krenuti naprijed. Plesala sam po sobi dok sam birala haljinu koja može dočarati kako se trenutno osjećam. U tom trenu mogla sam se zakleti da lebdim iznad poda i s visine gledam samu sebe.

No već u sljedećem trenutku osjetila sam kako mi se vrti i kako mi znoj probija po desnoj strani lica. Ovlaš sam obrisala lice no kao da nije uspjelo. Brisala sam i brisala sve dok... Nisam ugledala svog psa kako stoji pored mog kreveta i liže me po licu.

Trebala mi je dobra minuta da shvatim kako se ništa od ovoga nije dogodilo. Preplavio me val podijeljenih emocija jer nisam mogla odijeliti san od jave no, unatoč svemu, osjetila sam kako je bol ipak nekako manja. Taj glupi nemogući san donio je novi tračak nade u moje srce i ono je ponovo našlo malo nade za život.

Uspjela sam ne javiti ti se. Bila sam ponosna na sebe. Došao je dan kad si se ti prvi javio meni.

Dok sam skakala po sobi od sreće pokušavala sam se sjetiti plana koji sam imala ako se to dogodi. Kako je ono išao? Biti hladna i daleka? U potpunosti ignorirati svaku poruku? Tako nekako. Čvrsto sam odlučila biti takva.

Dok sam čitala tvoju poruku u kojoj sa mnom dijeliš svoje zadnje poslovne uspjehe na kojima si radio proteklih tjedana, osjetila sam leptiriće u trbuhu. Znam koliko teško to dijeliš s ikim i na tren sam opet osjetila val ljubavi prema tebi i poželjela da te mogu nazvati i reći koliko sam ponosna na tebe.

Nisam to učinila. Napisala sam kratko: "Čestitam." i bacila mobitel na krevet bježeći iz sobe u strahu da ćeš ako budem blizu njega vidjeti kako je moja hladnoća lažna.

Vratila sam se nakon desetak minuta i pogledala na mobitel sigurna da će me dočekati tvoja poruka. Nisam nikad bila hladna prema tebi i ovakva poruka će sigurno u tebi izazvati potrebu da se čujemo, vidimo, da me pitaš što je bilo i zašto sam takva... Poruke nije bilo.

Ponovo su me gledale dvije plave kvačice s ekrana i ponovo mi se vratio osjećaj jada u prsima.

Budi hrabra ponavljam zadnjih nekoliko sati dok besciljno lutam po stanu tražeći neki kutak koji još nisam očistila. I dok ovo pišem pravim se da ne gledam u mobitel i provjeravam iznova je li mi uključen WIFI. Nepopravljiva budala. Možda sam tako trebala dati ime ovom virtualnom svijetu s kojim te dijelim.

Doživjela sam svoj prvi uspjeh u našem odnosu, poražavajući doduše, ali ipak uspjeh. I dok drzim mobitel u rukama nisam posve sigurna hoću li ga uspjeti ponoviti.

Dosta je bilo, rekla sam sama sebi dok sam skupljala po stanu predmete koji su me podsjećali na tebe. Prošla su dva dana, a ti se nisi javio. Nisi osjetio potrebu poslati poruku, nazvati, ma čak ni stisnuti like na objavljenom postu na Facebooku. Neka, u redu je.

Prošla su dva dana od početka moje agonije. Dva dana koja su završavala sa besanim noćima ruke zalijepljene na mobitel u iščekivanju kontakta s tvoje strane. Ovoga puta nisam uspjela pronaći opravdanje. Ovoga puta nisam uspjela izmisliti niti jedan scenarij kojim bih opravdala tvoje ponašanje i trčeći odletjela pokupiti mrvicu nježnosti koju bi mi dobacio usput.

Dosta je.

Dosta je suza i razmišljanja i prebiranja po porukama s mislima što sam krivo napisala i kako sam ja kriva što se ne čujemo. Dosta je preskakanja obroka i pijenja tri kave dnevno kako bi mogla funkcionirati nakon što si mi cijelu noć prolazio mislima. Dosta je ovog osjećaja pritiska u prsima i tužnog srca koje na životu drži jedino pomisao da ćeš se javiti.

Dosta je!

Uzela sam kutiju napunjenu tvojiim stvarima i stavila je kraj vrata. Brzinski sam pogledom prošla kroz stan kako bih detektirala neku zalutalu stvarčicu koja bi me možebitno vratila na stare staze i nisam mogla ne primijetiti kako sam u potpunosti preskočila jednu kutiju...

Držala sam je na vidljivom mjestu, u dnevnoj sobi, kao da u njoj nisu sakrivene najosobnije stvari na svijetu. U njoj se nalazila priča u malom, puna šašavih osmijeha i razdraganih pogleda. Skrivala je prvi cvijet koji si mi ikada ubrao, karte s našeg prvog odlaska u kino i tvoje prvo ispisano "volim te", napisano nakon naše prve zajedničke noći. Bila je tamo i pjesma koju si mi napisao, kao i list s onog drveta ispod kojeg smo se prvi put poljubili.

Ta mala glupa kutija izazvala je buru emocija i donijela novi val suza koje su nekontrolirano padale niz moje lice.

Dosta je. Rekla sam to sada nesigurno, nosivši kutiju prema ostatku stvari kraj vrata. Spustila sam je i otišla sam si skuhati još jednu kavu, varajući samu sebe kako nisam ponovo gledala na mobitel je li mi stigla.kakva poruka...

Dosta je, šapnula sam sama sebi. Ako ponovim dovoljno puta, možda povjerujem u to?

Učinila sam to. Rekla sam ti da te volim i pitala te što želiš od našeg odnosa jer si par trenutaka prije ti isto pitao mene pa sam bila hrabra. Učinila sam to porukom jer se nismo mogli vidjeti ovih dana.... I sada gledam u dvije plave strelice na ekranu i status "pročitano".

Do vraga znala sam da će biti tako... Nisam si mogla pomoći. Svaki i najmanji dio moje nutrine žudio je biti tvoj. Morala sam biti iskrena. Morala sam napisati kako želim s tobom raspravljati do jutra i kako ništa više ne volim nego začepiti tvoje usne sočnim poljupcem usred rasprave. Morala sam ti reći kako te ne mogu ignorirati i kako mi tvoja poruka u sekundi podigne i najgori dan. Morala sam se ogoliti pred tobom jer kako ću inače znati ima li ovo naše smisla? Sada mi se smiju dvije plave kvačice s ekrana i šapću: jesi li baš morala?

Sada se grizem što sam to napravila. Već sat i pol gledam u mobitel kao u svetinju i molim da mi stigne odgovor. Molim da mi napišeš da si taman vozio pa nisi mogao tipkati ili kako si hitno vodio psa veterinaru. Preklinjem za elementarne nepogode, hitne obiteljske probleme i sve druge zamislive situacije koje mogu opravdati to da mi, sada već dva sata, nisi još odgovorio na poruku u kojoj sam ti poslala golu sebe.

Zamišljam scenarije u maniri najnevjerojatnijih SF filmova i pravdam tvoj okrutan postupak jer moram. Lakše je tako. Lakše mi je zamisliti kako ti je potres porušio zgradu i kako ne možeš do mobitela nego da zamislim ono što zapravo je...

Ne voliš me kao ja tebe.

Nisam ti nužna na nijednom nivou. Možeš i želiš bez mene i sve Nikoline i Kristine ovoga svijeta su trenutno dovoljne da popune tvoje potrebe. Seksualne. Za one druge i dalje koristiš moje usluge. Ja sam i dalje ta koja glumi psihologa i koja ti pokušava pomoći u svakoj situaciji. One su tu da se osjetiš poželjan. Svima. U svakom trenutku. Ja sam tu kada je teško, kada te nešto muči, kada ti treba pomoći odlučiti kojim smjerom krenuti.

I sve bi to bilo u redu da nisi odavno prešao granicu prijateljstva i stotinu mi puta rekao kako sam baš ja sve ono što si ikada tražio u ženi. Sve bi bilo ok da mi nisi rekao da želiš da si budemo sve. Sve bi bilo u redu da kad te život slomi ne dolaziš plakati na mom ramenu. A pogotovo bi sve bilo ok kad ja to ne bi više dopuštala. Sve bi bilo ok kada bih mirne glave i srca mogla ignorirati tvoje poruke i kad ne bih na tvoje najmanje mušice pomislila da nešto veće nije u redu i pokušavala ti pomoći.

Ti koristiš ono što možeš, mogu li te zapravo kriviti? Ne mogu reći da je tvoja krivnja što ti dajem sve u zamjenu za mrvice koje mi ponekad dobaciš.

Razriješi me moje dužnosti, molim te. Nisam dovoljno snažna da to učinim sama.

Sjetila me ova pjesma danas na Tebe. Gledala sam u mobitel i čekala hoće li danas biti dan kada ćeš mi se prvi javiti. I koristila zadnji atom snage kako to ne bih ja učinila. Na prvu zvuči djetinjasto, znam. No zapravo je vrlo racionalno.

Dogodio se neki pomak u našem odnosu u kojem si se ti prestao javljati prvi. Donedavno nisam o tome ni razmišljala. Bilo mi je neizmjerno dosadno slušati prijateljice koje su u maniri najboljih CIA operativaca razlagale svoj plan misije javljanja. Tko kome, koliko i kada. Sve je bilo ubačeno u neke kompleksne matematičke formule koje meni nisu imale pretjeranog smisla. Do sada.

Sada primjećujem kako se od zadnjih desetak interakcija niti jedna nije dogodila na tvoju inicijativu. I pitam se kako to nisam ranije primjetila? Pitam se kako sam od snažne, samouvjerene žene koja te privukla spala na to da poput najgoreg stereotipa nekih prošlih vremena sjedim kraj tvojih nogu i molim za minutu pažnje.

Ipak, javila sam ti se opet prva. I gadim se sama sebi zbog toga. Osjećam se kao da idem protiv svega u što vjerujem i kao da te u zadnje vrijeme konstatno molim da me voliš. Ne želim to. Želim da se vratimo na staro, želim ne razmišljati o tome tko se kome prvi javio. Želim da mi umjesto toga glavom prolaze nevjerojatni razgovori koje vodimo. Želim razmišljati o dobroti koja sjaji iz svake pore tvoga tijela. Želim pričati o životu, želim da ponovo postanemo partneri u borbi protiv svog zla na ovome svijetu. Želim da zajedno šetamo kroz grad u tišini.

Želim da me opet želiš. Ali izgleda da ono što želim više nije moguće.

Ti nisi bio toliko dobar i poseban kao što si mislio da jesi. Bilo je pametnijih, boljih, upornijih... Bilo je onih koji su me bolje poznavali. Bilo je onih koji su zadovoljavali apsolutno svaku kvačicu u imaginarnim kućicama koje je odredilo moje srce, a da ja to nisam ni znala. I sada kada retrogradno razmišljam o tome, definitivno je bilo onih koji su se bolje ponašali prema meni.

Ali svi bolji došli su u krivo vrijeme. Došli su u vrijeme kada sam bila beskrajno sretna i nisam ni pomišljala na druge opcije. Ili su došli u mračnija vremena... Kada sam nakon slomljenog srca poput ranjene zvijeri bila zatvorena u svom brlogu i nisam puštala nikome blizu.

Ti si došao u trenutku u kojem je na mojoj kući ostao otvoren jedan mali prozor. Na kip. Uspio si se uvući kroz njega ni sama ne znam kako i potpuno me razoružati. I sada smo tu gdje jesmo.

Ja klečim pored tebe i molim da mi dobaciš mrvicu nježnosti, a ti križaš u knjižici još jedno osvajanje. Poprilično veliko, rekao si mi jednom. Znao si da je ova utvrda odoljela mnogim napadima i da nije posustala. To te dodatno motiviralo. Zbog toga si i navukao plašt upornosti i koristio samo pažljivo birane riječi kako bi pucanje topova zastalo i kako bi se vrata otvorila bez ispaljenog metka.

Pobijedio si, priznajem ti to. U potpunosti sam pregazila sve u što sam vjerovala i pustila ti da se ušuljaš u moj život i da prstima prebireš po svescima u kojima su ispisane moje najveće tajne. Donedavno mi to nije smetalo. No u zadnje vrijeme se osjećam golo poput Adama i Eve. Do sada nisam primjećivala da sam gola, ili možda jesam, ali mi to nije smetalo. A sada...

Sada želim navući deset slojeva odjeće i pobjeći daleko od tebe.

Danas sam obrisala tvoje poruke. Kroz suze sam čitala posljednje "volim te" i skupljala snage da isto napravim i sa tvojim pismima. Današnja mladež ni ne zna što su pisma. Ne znaju što znači dobiti kuvertu ispisanu nečijim rukopisom i, kao u tvom slučaju, poprskanu mirisom nečijeg parfema.

Prebirem po tvojim pismima, upijam posljednje tračke tvog parfema i još uvijek ne razumijem kako smo došli do ovog trenutka. Ne razumijem kako sam tako krivo procijenila tvoju ljubav i kako sam uspjela toliko glupavo pravdati tvoje ponašanje slatkim dječaštvom, a ne izrazom nepoštivanja koje je ono zapravo bilo.

Čak ni u trenu odlaska nisi znao biti muško i ostati. Kontradiktorna sam, znam. No doista sam se nadala da ćeš kao najbolji mađioničar iz svog rukava izvući posljednji trik kojim će sve moje sumnje nestati i kako ćeš me bezrezervno uvjeriti kako je sve što sam pretpostavljala laž. Žudila sam cijelim bićem da mi kažeš makar da ti je žao i da ćeš pokušati pokazati da možeš bolje.

Umjesto toga pamtim samo izraz straha na tvom licu jer sam otkrila tvoju tajnu i niti jednu mrvicu žaljenja za sve što si učinio. Željela sam te prodrmati, viknuti na sav glas da se boriš za nas. Željela sam da me zagrliš najjače i kažeš kako me nikada nećeš pustiti.

Nisi to učinio. Pokupio si stvari, okrenuo se i otišao. Kao da Mi nikada nismo postojali. Kao da su zadnje 3 godine našeg života bile tek usputna stanica tvog vlaka na kojoj si se zaustavljao po navici, nikako po potrebi, i čiji te izostanak u budućnosti neće činiti nesretnim niti tužnim.

Otišao si, a ja sam ostala u praznom stanu s desecima kuverti koje mirišu na tebe i rastavljena na proste faktore.

Slomio si mi srce. Eto, rekla sam to. Usudila sam se napisati najpatetičniju rečenicu ikad izmišljenu. Nijedna druga nije dovoljna da opiše dubinu boli koju trenutno osjećam posred grudnog koša.

Volim te, još. I voljet ću još neko vrijeme. Neko vrijeme će mi nedostajati one lijepe stvari i teško ću se sjećati svega lošega. Jedino što me trenutno drži je svijest o tome da će doći dan kada će lijepe stvari izblijedjeti i ostat će samo onaj duboko urezan osjećaj boli koju si ostavio iza sebe... I kada ću te konačno preboljeti.

Osjetila sam pogled na leđima, ali nisam se usudila okrenuti. Znala sam tko je tamo. Hodala sam sve brže prema izlazu dok je kroz hodnik odzvanjao zvuk mojih štikli u istom ritmu kao i moje srce.

Nisi stao.

Molila sam te da me pustiš na miru, bespomoćno ti nabrajajući sve razloge zbog kojih loviš potpuno krivu divljač Napisala sam ti nekoliko eseja o razlici između košute i srne te kako miris vanilije nikada ne može biti isti mirisu nerolije.

Nisi odustao.

Molila sam te da odeš. Preklinjala. Ogolila sam se pred tobom do najtanje strune i dok sam stajala ispred tebe bez ikakvog tereta mana i nesavršenstva, potpuno čista i bez ijednog sakrivenog djelića, nisi se okrenuo i otišao.

Moj plan koji je do sada jamčio uspjeh s tobom nije upalio. Tvoja mladenačka tvrdoglavost nije mogla pojmiti da nešto ne može imati. Nastavio si me slijediti.

Prolazio si pored mene ovlaš me dodirnuvši ramenom ili nagnuvši se ispred mene kako bi osjetila onaj miris parfema za koji sam ti jednom prije toliko godina rekla da mi se sviđa. Znao si svaki moj trik, svaku moju tajnu skrivenu iza bezbroj lokota i nisam te uspjela uvjeriti kako ne želim biti ulovljena.

Željela sam to. Sanjala sam to. Sama pomisao na taj veličanstveni sraz dviju duša poput naših veselila me do beskraja. Nikada prije nisam pala bez ispaljenog metka i stajala oduševljena verbalnim konstrukcijama koje su slamale moje godinama podizane zidove i mamile osmijeh u kutu usana koji s vremenom nisam više uspijevala sakriti. Dotakao si one dijelove mene za koje sam mislila da su davno odumrli i zapravo se dugo nisam mogla niti sjetiti jesu li ikada bili dio mene. Željela sam se prepustiti tvom zagrljjaju, na trenutak zaboraviti na svijet oko nas i ostati u tom spokoju zarobljena zauvijek... No nisam smjela.

Ne smijemo, ponavljala sam ti po tisućiti put razloge zbog kojih naša priča nikada ne može započeti. Smijao si mi se u lice i odmahivao rukom, ne skidajući pogled s mojih očiju. Spuštala sam pogled i mrmljajući u bradu ponavljala razloge kao neku tajnu mantru koja te trebala uvjeriti kako je to jedino ispravno.

Nisi mi vjerovao. No ne krivim te, ni sama.sebi ne vjerujem...

Dobar dan virtualni svijete, nedostajao si mi. Propustio si mnoge osmijehe, hrpetinu boli i more isplakanih suza. I bolje. Nekada ti se sigurno činilo da sam satkana od boli i da ne znam pisati o ničemu drugome. Nisi bio u pravu.

Vidiš, sreća na mom kolosijeku ne zahtijeva pojašnjavanje, ne posjeduje isti spektar emocija koje izaziva tuga skrivena iza pažljivo satkanih slojeva poricanja i lažnih osmijeha.

Sreća jest. I to je tako. No tuga... Eh tuga... Ona zahtijeva detaljno odmatanje slojeva, jedan po jedan, sve dok se ne ogoli i u maniri Adama i Eve posrami sama pred sobom.

Vratila sam ti se virtualni svijete, ne mogu ti reći na koliko dugo. Možda na trenutak, možda mrvu duže.... No mogu ti reći da si mi nedostajao i da su postojali trenuci u kojima sam bezuapješno skupljala suze i tražila nekoga da mi pomogne no nikoga nije bilo. Zaboravila sam da si ti u takvim trenucima uvijek bio tu.

Vratila sam ti se i pružam ti ruku kao davno izgubljenom prijatelju od kojeg se zapravo nadam zagrljaju... Hoćeš li mi ga dati?