Nema te već neko vrijeme u mojoj blizini i tek sada osjećam koliko nedostaješ. Tek sada kad prođem hodnikom shvatim da sa sjetom pogledam prema tvojim vratima i da se neki dio mene još uvijek nada da će te vidjeti tamo. Nasmijanog, zaigranog pogleda i s nekim potpuno dvosmislenim komentarom za koji si znao da će dugo ostati u mojim mislima.

Još pamtim zadnji put kad sam te vidjela. Kad si se pozdravljao sa svima nisi me ni pogledao i nekako sam tužno pomislila kako ti više nisam bitna. No onda si me uhvatio nasamo, poljubio kurtoazno u obraze i onda me zagrlio i držao kao najdragocjenije blago taman dovoljno da ne bude normalno, a opet taman prekratko da bi itko mogao pomisliti nešto loše. Bio si majstor u tome.

Kad si se odmaknuo spustila sam pogled u nadi da nećeš vidjeti kako se tuga došuljala do mog lica i postavila tamo utvrdu. Nježno si me primio za bradu i podignuo mi lice, a meni je srce poskočilo čim sam ugledala tvoje oči. Nasmiješio si se. Iskreno. Onako kao što se otac smiješi djetetu koje priča neku glupavu priču. Prošao si prstima kroz moju kosu i poljubio me u čelo. I onda si otišao.

Nisam u početku našeg odnosa niti shvatila da flertaš sa mnom dok mi prijatelj nije ukazao na to. I tada sam te branila. Moja glupava djetinja duša nije vidjela skrivene poruke koje si mi slao u našim dugotrajnim verbalnim dvobojima. I taman kad sam mislila da sam u pravu dodirnuo si mi bedro. Ovlaš, dok smo sjedili na kavi s ekipom. Približio si mi se, pazeći da ne skinem pogled sa tvojih smeđih očiju i rekao mi nešto tiho. Odmaknuvši se odmah iste sekunde kao da se ništa nije dogodilo i nastavio pričati s ostalima. Nisam te čula. Od tog dodira tri noći nisam mogla sklopiti oči bez da mi u snu bude prisutan neki scenarij s tobom.

Nikada nikome nisam priznala da me privlačiš, ali naša međusobna privlačnost je bila gotovo opipljiva svaki put kada smo bili u istoj prostoriji. Zrak je u sekundi bio nabijen elektricitetom, a naš ples riječima nezaustavljivo je kolao sobom u kojoj smo se nalazili. Nisi me nikada uspio pokoriti. Prkosno sam se suprostavljala tvojim idejama i u isto vrijeme živjela u nadi sa ćemo jednog dana prijeći granicu. Samo jednom. Nakratko. No nikada nismo.

Iza tebe je ostao okus želje na mojim usnama pitak poput butelje najboljeg vina i s jednako opijajućim učinkom. Čak i godinama kasnije ne uspijevam ga izbrisati s usana.

"Nisi više moja bol", pjevao je Gibo, a i ja zajedno s njim dok sam kuhala prvu jutarnju kavu. I doista. Nisi.

Osjećam olakšanje dok razmišljam o tome. Ponovo si pokušao pronaći prozor otvoren na kip kroz koji bi mogao ući no ovoga puta ga nije bilo. Zatvorila sam ga dječače. Postavila sam tri lokota na svaki kako više ne bi ni slučajno netko poput tebe zalutao unutra.

Učinila sam još nešto - rekla sam ti točno što mislim o tebi. Vidiš, kad sam skinula ružičaste naočale bilo mi je lako vidjeti stvarnog tebe. Ti nisi loš dječače, imaš jednu od najčišćih duša koju sam ikada upoznala. Vječito ćeš lutati bespućima svijeta i boriti se protiv sve nepravde na koju naiđeš. Po tome smo slični i po tome smo se prepoznali. Pametan si. Neupitno. Tvoje verbalne delicije su ponekad bile tako kompleksne, a u isto vrijeme toliko pitke, da ih nikako nisam mogla spojiti sa tvojim godinama. Jedino što ti nedostaje je mrva zrelosti da zaokruži tu priču.

Zrelost dolazi s godinama, ali prije svega s iskustvom. Ti ga krivo mjeriš brojem žena koje su vidjele plahte tvog kreveta ili onih koje su na tvoja promišljanja o životu zaljubljeno gledale u tebe bespogovorno kimajući glavom. Ne vidiš ljepotu u raspravama jer tvoj mladi ego još uvijek bolje reagira na slijepo praćenje. I znaš što? To je u redu. Tvoje mlade godine i trebaju biti takve. Dječak poput tebe i treba hodati svijetom busajući se u prsa i tražeći nove planine na vrhu kojih će moći zabiti svoju pobjedničku zastavicu. Nisi mediokritet po ničemu drugome osim po toj vrlo prosječnoj i svakom mladom duhu svojstvenoj nezrelosti.

No moram ti priznati da me zanima tvoj put ka zrelosti i da se potajno nadam da ćemo se nakon puno godina sresti... Zamišljam te sa ženom dijametralno suprotnom onima koje trenutno zaokupljuju tvoj mozak (i neke druge dijelove tijela). Zamišljam te u raspravi o životu s Njom. Raspravi u kojoj Ona ne kima glavom nego je punopravni sudionik i čiji te mozak i razmišljanja nekada jednostavno ostave bez teksta. Zamišljam kako joj se diviš svaki dan i kako nikako ne razumiješ kako takve stvari nisi znao cijeniti ranije. Zrelost, dječače. Ona čini svu razliku.

Tiho je hodala hodnikom pazeći kako ga ne bi probudila. Umjesto šminke na licu joj je bila samo krivnja zbog prošle noći. Iskrala se u dnevnu sobu i brzinski oblačila cipele i kaput na sebe, pritom gledajući sa strahom prema hodniku. Tiho je otvorila vrata i spustila se trčećim korakom niz stepenice. Kad je otvorila vrata i izašla iz zgrade imala je osjećaj kao da je pobjegla iz zatvora. "Sloboda!", viknula je u sebi. Malen osmijeh zatitrao je u kutu njenih usana dok je hodala niz ulicu.

Sinoć je učinila ono što je mislila da nikada neće. Poput neke heroine iz ljubavnih romana, odolijevala je zavodnicima sa strane i pravila se nedostižna. Samo jedan je u njenom srcu bio opcija, ali baš kao u pravom ljubavnom romanu - ona nije bila opcija njemu.

Zabavljala se s drugima površno i kratkotrajno, a u mislima nosila samo njegovo ime. Na sinoćnjem božićnom domjenku konačno je stigla njena šansa. Dok ju je pokušavao osvojiti te večeri bezobrazno ga je odbijala i odmicala se od njega koristeći svaku priliku da mu na daljinu zaokupi pažnju i učini da mu se još više svidi. Nije to bila ljubav, to je bila čista želja za imanjem nečega što ne možeš imati. Naučila je tu igru kad joj je njen prvi dečko slomio srce. Njene ružičaste naočale razbile su se tada u sto komadića i nikada ih više nije uspjela sastaviti. Nikada više nije uspjela voljeti, samo imati. Nakratko. Pa nastaviti dalje.

Dok joj šaptao na uho kako je najnevjerojatnija žena koju je ikada upoznao, pobjednički osmijeh zatitrao je njenim licem. Tu večer su proveli zajedno. Poljubio ju je ispred kluba i pitao želi li ići kod njega. Bahato mu je odgovorila da je u krivoj ulici i sa krivom ženom. Nasmijao se od srca. "Obećajem da ću biti pristojan, želim ti nešto pokazati." Otišla je s njim. Ni sama ne znajući zašto.

Njegov stan bio je udaljen par ulica od kluba i nije stigla ni razmisliti što radi kad je shvatila da su već tamo. Uzeo ju je za ruku i poveo uz stepenice. Puno stepenica. Kad su konačno došli do njegovog stana činilo joj se kao da se popela na Mount Everest. Bez šale. Ponudio joj je piće i zatim nestao u, pretpostavila je, spavaćoj sobi.

Vratio se s knjigom o kojoj su pričali. Njen najdraži autor. Otvorio je prvu stranu, a tamo je bila autorova posveta. Naglas je vrisnula. "Vidiš da nisam lagao." rekao je kroz osmijeh. Pričao joj je o danu kada je knjiga potpisana, o prebacivanju s treće godine prava na ekonomiju i o tome kako je razočarao svoje roditelje kad je rekao da ne želi biti pravnik. Pričao joj je o prvom trenutku kada ju je vidio i kako mu se uvijek činila nedostižna i pomalo bahata. Govorio joj je o zemljama u kojima je bio, najluđim jelima za koje je ikada čula i kako mu je najljepši zvuk na svijetu disanje nećaka kad zaspi.

Kad je prvi put pogledala na sat bilo je 4:30. Skočila je s kauča i krenula kući. Nije joj dao da ide, pravdavši sve gluhim dobom i nesigurnosti na ulicama. "Ne spava mi se.", odgovorila je i nastavila oblačiti kaput. "U redu, onda ćemo pogledati film." I prije nego što je uspjela reći bilo što drugo skinuo joj je kaput i poveo ju u spavaću sobu. Nježno ju je odgurnuo na krevet i upalio TV. "Nećeš me ni pitati što mi se gleda?" pitala je. "Nema potrebe." rekao je. I doista na TV-u se pojavio film koji je htjela pogledati već duže vrijeme. U glavi je vrtila scenarije i razmišljala je li mu ikada to rekla. Gledao ju je s osmijehom i rekao: "Prije nego ti mozak zakuha - čuo sam kako si o filmu pričala s Marinom prije tjedan dana."

Legao je pored nje, privivši je u zagrljaj.

Osjećala se čudno. Ništa od ovoga nije ispalo onako kako je planirala ili zamišljala. Vrtjela je u glavi sve dosadašnje situacije i nije nikako mogla doći do ovog ishoda. Počeo je dublje disati, okrenula se i vidjela da je zaspao. Ostala je tako u njegovom zagrljaju još neko vrijeme. Djelomično kako bi on učvrstio san, a djelomično zato jer u tome trenu nije htjela biti na nijednom drugom mjestu.

U jednom trenutku se prenula iz sna i pogledala prema satu na noćnom ormariću. 8:01. Pogledala je pored sebe i vidjela ga kako mirno spava i iste sekunde se odlučila za bijeg.

Kada je konačno stigla kući napravila si je jaku kavu i sjela na balkon razmišljajući što se to zapravo dogodilo. Svi njeni planovi o osvajanju neosvojivog su se sada činili nestvarni, tuđi. Dok je s osmijehom razmišljala o njegovom zagrljaju, nije mogla ne pitati se - što je sljedeće?

"Oprosti što nisam dugo dolazila.", šapnula sam tiho dok sam palila lampaš. Nemam dobar izgovor. Neki dio mene se još uvijek nije pomirio s tim da te više nema i ne mogu protiv njega.

Dolazim u posjet samo kad u dubini prsa osjećam težinu koju ne uspijevam olakšati ničim drugim. Dolazim ti i plačem. Kao izgubljena djevojčica koja je izgubila svoje utočište.

Nisam više malena, tata. Sada i ja osjećam onaj nivo ljubavi koji si ti osjećao za mene. Sada i ja osjećam iste brige, tuge, sreću nemjerljivu s nijednom do sad. Sada te bolje razumijem tatice... A tebe nema da ti to kažem.

Tata, nedostaju mi naši razgovori. Nedostaje mi osjećaj sigurnosti koji nikada više neće biti jak kao što je bio kada si ti bio tu. Nedostaje mi tvoj osmijeh i tvoja nepopravljiva vjera u ljude. Nedostaje mi tvoja smirenost i nedostaje mi tvoj zagrljaj u kojem sam znala da mi nikakvo zlo na ovom svijetu ne može blizu.

Nedostaje mi naša šetnja kući i razgovor o životu. Bila sam tada premlada da u potpunosti razumijem o čemu zapravo pričamo, ali ti mi nikada nisi dao do znanja da je tako. Uvijek si razgovarao sa mnom kao da smo na istoj razini i kao da je svaki moj zaključak neka netom otključana tajna svemira koje se nitko do sada nije sjetio.

Prva godina bez tebe prošla je kroz maglu. Ne ponovilo se. Nisam mislila da ću se uspjeti izvući iz ponora koji me tada neodoljivo vukao k sebi. Htjela sam otići s tobom, htjela sam pobjeći od svega i svakoga i čekala poziv koji će mi reći da je sve to bila laž. Da si kao tajni agent SOA-e morao lažirati svoju smrt kako bi nas zaštitio. Poziv nije došao.

Govorili su mi da vrijeme liječi sve rane i da će sve postati lakše. Lagali su, tatice. Vrijeme nije pomoglo. Uspijevam navući lažan osmijeh kad pričam o tebi, ali rupa koja je ostala u nutrini nakon što si otišao nikada nije popunjena... Ona još čeka tvoj povratak.

Pisat ću ti još tatice, obećajem. Volim te. Zauvijek.

"Oprosti."

Gledala sam u tu riječ napisanu na ekranu svog mobitela i nisam znala što učiniti. Nisam to očekivala. Očekivala sam ponovno ignoriranje moga postojanja. Očekivala sam ponovne besane noći i neprekidnu tugu. A onda se iznenada pojavila tvoja poruka.

Shvatila sam da dvadeset minuta u nevjerici gledam u mobitel i da bi bio red da nešto i napišem.

"Za što?"

Požalila sam istoga trena. Nisam trebala tako napisati. Trebala sam biti bolji čovjek i biti zahvalna što si shvatio da si pogriješio... Ali nisam mogla. Dvije plave kvačice, moje sada već dobre prijateljice, pojavile su se ponovo na ekranu. No ovoga puta je tamo pisalo i da trenutno tipkaš.

Osmijeh mi se razvukao licem i kao idiot sam stajala nad mobitelom i čekala što ćeš napisati.

"Za sve. Oprosti što sam bio kreten. Možemo li se vidjeti danas?"

Leptirići u trbuhu su se vratili dok sam jurila prema ormaru kako bih odlučila što ću obući. Konačno ćemo krenuti naprijed. Plesala sam po sobi dok sam birala haljinu koja može dočarati kako se trenutno osjećam. U tom trenu mogla sam se zakleti da lebdim iznad poda i s visine gledam samu sebe.

No već u sljedećem trenutku osjetila sam kako mi se vrti i kako mi znoj probija po desnoj strani lica. Ovlaš sam obrisala lice no kao da nije uspjelo. Brisala sam i brisala sve dok... Nisam ugledala svog psa kako stoji pored mog kreveta i liže me po licu.

Trebala mi je dobra minuta da shvatim kako se ništa od ovoga nije dogodilo. Preplavio me val podijeljenih emocija jer nisam mogla odijeliti san od jave no, unatoč svemu, osjetila sam kako je bol ipak nekako manja. Taj glupi nemogući san donio je novi tračak nade u moje srce i ono je ponovo našlo malo nade za život.

Uspjela sam ne javiti ti se. Bila sam ponosna na sebe. Došao je dan kad si se ti prvi javio meni.

Dok sam skakala po sobi od sreće pokušavala sam se sjetiti plana koji sam imala ako se to dogodi. Kako je ono išao? Biti hladna i daleka? U potpunosti ignorirati svaku poruku? Tako nekako. Čvrsto sam odlučila biti takva.

Dok sam čitala tvoju poruku u kojoj sa mnom dijeliš svoje zadnje poslovne uspjehe na kojima si radio proteklih tjedana, osjetila sam leptiriće u trbuhu. Znam koliko teško to dijeliš s ikim i na tren sam opet osjetila val ljubavi prema tebi i poželjela da te mogu nazvati i reći koliko sam ponosna na tebe.

Nisam to učinila. Napisala sam kratko: "Čestitam." i bacila mobitel na krevet bježeći iz sobe u strahu da ćeš ako budem blizu njega vidjeti kako je moja hladnoća lažna.

Vratila sam se nakon desetak minuta i pogledala na mobitel sigurna da će me dočekati tvoja poruka. Nisam nikad bila hladna prema tebi i ovakva poruka će sigurno u tebi izazvati potrebu da se čujemo, vidimo, da me pitaš što je bilo i zašto sam takva... Poruke nije bilo.

Ponovo su me gledale dvije plave kvačice s ekrana i ponovo mi se vratio osjećaj jada u prsima.

Budi hrabra ponavljam zadnjih nekoliko sati dok besciljno lutam po stanu tražeći neki kutak koji još nisam očistila. I dok ovo pišem pravim se da ne gledam u mobitel i provjeravam iznova je li mi uključen WIFI. Nepopravljiva budala. Možda sam tako trebala dati ime ovom virtualnom svijetu s kojim te dijelim.

Doživjela sam svoj prvi uspjeh u našem odnosu, poražavajući doduše, ali ipak uspjeh. I dok drzim mobitel u rukama nisam posve sigurna hoću li ga uspjeti ponoviti.

Dosta je bilo, rekla sam sama sebi dok sam skupljala po stanu predmete koji su me podsjećali na tebe. Prošla su dva dana, a ti se nisi javio. Nisi osjetio potrebu poslati poruku, nazvati, ma čak ni stisnuti like na objavljenom postu na Facebooku. Neka, u redu je.

Prošla su dva dana od početka moje agonije. Dva dana koja su završavala sa besanim noćima ruke zalijepljene na mobitel u iščekivanju kontakta s tvoje strane. Ovoga puta nisam uspjela pronaći opravdanje. Ovoga puta nisam uspjela izmisliti niti jedan scenarij kojim bih opravdala tvoje ponašanje i trčeći odletjela pokupiti mrvicu nježnosti koju bi mi dobacio usput.

Dosta je.

Dosta je suza i razmišljanja i prebiranja po porukama s mislima što sam krivo napisala i kako sam ja kriva što se ne čujemo. Dosta je preskakanja obroka i pijenja tri kave dnevno kako bi mogla funkcionirati nakon što si mi cijelu noć prolazio mislima. Dosta je ovog osjećaja pritiska u prsima i tužnog srca koje na životu drži jedino pomisao da ćeš se javiti.

Dosta je!

Uzela sam kutiju napunjenu tvojiim stvarima i stavila je kraj vrata. Brzinski sam pogledom prošla kroz stan kako bih detektirala neku zalutalu stvarčicu koja bi me možebitno vratila na stare staze i nisam mogla ne primijetiti kako sam u potpunosti preskočila jednu kutiju...

Držala sam je na vidljivom mjestu, u dnevnoj sobi, kao da u njoj nisu sakrivene najosobnije stvari na svijetu. U njoj se nalazila priča u malom, puna šašavih osmijeha i razdraganih pogleda. Skrivala je prvi cvijet koji si mi ikada ubrao, karte s našeg prvog odlaska u kino i tvoje prvo ispisano "volim te", napisano nakon naše prve zajedničke noći. Bila je tamo i pjesma koju si mi napisao, kao i list s onog drveta ispod kojeg smo se prvi put poljubili.

Ta mala glupa kutija izazvala je buru emocija i donijela novi val suza koje su nekontrolirano padale niz moje lice.

Dosta je. Rekla sam to sada nesigurno, nosivši kutiju prema ostatku stvari kraj vrata. Spustila sam je i otišla sam si skuhati još jednu kavu, varajući samu sebe kako nisam ponovo gledala na mobitel je li mi stigla.kakva poruka...

Dosta je, šapnula sam sama sebi. Ako ponovim dovoljno puta, možda povjerujem u to?

Učinila sam to. Rekla sam ti da te volim i pitala te što želiš od našeg odnosa jer si par trenutaka prije ti isto pitao mene pa sam bila hrabra. Učinila sam to porukom jer se nismo mogli vidjeti ovih dana.... I sada gledam u dvije plave strelice na ekranu i status "pročitano".

Do vraga znala sam da će biti tako... Nisam si mogla pomoći. Svaki i najmanji dio moje nutrine žudio je biti tvoj. Morala sam biti iskrena. Morala sam napisati kako želim s tobom raspravljati do jutra i kako ništa više ne volim nego začepiti tvoje usne sočnim poljupcem usred rasprave. Morala sam ti reći kako te ne mogu ignorirati i kako mi tvoja poruka u sekundi podigne i najgori dan. Morala sam se ogoliti pred tobom jer kako ću inače znati ima li ovo naše smisla? Sada mi se smiju dvije plave kvačice s ekrana i šapću: jesi li baš morala?

Sada se grizem što sam to napravila. Već sat i pol gledam u mobitel kao u svetinju i molim da mi stigne odgovor. Molim da mi napišeš da si taman vozio pa nisi mogao tipkati ili kako si hitno vodio psa veterinaru. Preklinjem za elementarne nepogode, hitne obiteljske probleme i sve druge zamislive situacije koje mogu opravdati to da mi, sada već dva sata, nisi još odgovorio na poruku u kojoj sam ti poslala golu sebe.

Zamišljam scenarije u maniri najnevjerojatnijih SF filmova i pravdam tvoj okrutan postupak jer moram. Lakše je tako. Lakše mi je zamisliti kako ti je potres porušio zgradu i kako ne možeš do mobitela nego da zamislim ono što zapravo je...

Ne voliš me kao ja tebe.

Nisam ti nužna na nijednom nivou. Možeš i želiš bez mene i sve Nikoline i Kristine ovoga svijeta su trenutno dovoljne da popune tvoje potrebe. Seksualne. Za one druge i dalje koristiš moje usluge. Ja sam i dalje ta koja glumi psihologa i koja ti pokušava pomoći u svakoj situaciji. One su tu da se osjetiš poželjan. Svima. U svakom trenutku. Ja sam tu kada je teško, kada te nešto muči, kada ti treba pomoći odlučiti kojim smjerom krenuti.

I sve bi to bilo u redu da nisi odavno prešao granicu prijateljstva i stotinu mi puta rekao kako sam baš ja sve ono što si ikada tražio u ženi. Sve bi bilo ok da mi nisi rekao da želiš da si budemo sve. Sve bi bilo u redu da kad te život slomi ne dolaziš plakati na mom ramenu. A pogotovo bi sve bilo ok kad ja to ne bi više dopuštala. Sve bi bilo ok kada bih mirne glave i srca mogla ignorirati tvoje poruke i kad ne bih na tvoje najmanje mušice pomislila da nešto veće nije u redu i pokušavala ti pomoći.

Ti koristiš ono što možeš, mogu li te zapravo kriviti? Ne mogu reći da je tvoja krivnja što ti dajem sve u zamjenu za mrvice koje mi ponekad dobaciš.

Razriješi me moje dužnosti, molim te. Nisam dovoljno snažna da to učinim sama.

Sjetila me ova pjesma danas na Tebe. Gledala sam u mobitel i čekala hoće li danas biti dan kada ćeš mi se prvi javiti. I koristila zadnji atom snage kako to ne bih ja učinila. Na prvu zvuči djetinjasto, znam. No zapravo je vrlo racionalno.

Dogodio se neki pomak u našem odnosu u kojem si se ti prestao javljati prvi. Donedavno nisam o tome ni razmišljala. Bilo mi je neizmjerno dosadno slušati prijateljice koje su u maniri najboljih CIA operativaca razlagale svoj plan misije javljanja. Tko kome, koliko i kada. Sve je bilo ubačeno u neke kompleksne matematičke formule koje meni nisu imale pretjeranog smisla. Do sada.

Sada primjećujem kako se od zadnjih desetak interakcija niti jedna nije dogodila na tvoju inicijativu. I pitam se kako to nisam ranije primjetila? Pitam se kako sam od snažne, samouvjerene žene koja te privukla spala na to da poput najgoreg stereotipa nekih prošlih vremena sjedim kraj tvojih nogu i molim za minutu pažnje.

Ipak, javila sam ti se opet prva. I gadim se sama sebi zbog toga. Osjećam se kao da idem protiv svega u što vjerujem i kao da te u zadnje vrijeme konstatno molim da me voliš. Ne želim to. Želim da se vratimo na staro, želim ne razmišljati o tome tko se kome prvi javio. Želim da mi umjesto toga glavom prolaze nevjerojatni razgovori koje vodimo. Želim razmišljati o dobroti koja sjaji iz svake pore tvoga tijela. Želim pričati o životu, želim da ponovo postanemo partneri u borbi protiv svog zla na ovome svijetu. Želim da zajedno šetamo kroz grad u tišini.

Želim da me opet želiš. Ali izgleda da ono što želim više nije moguće.

Ti nisi bio toliko dobar i poseban kao što si mislio da jesi. Bilo je pametnijih, boljih, upornijih... Bilo je onih koji su me bolje poznavali. Bilo je onih koji su zadovoljavali apsolutno svaku kvačicu u imaginarnim kućicama koje je odredilo moje srce, a da ja to nisam ni znala. I sada kada retrogradno razmišljam o tome, definitivno je bilo onih koji su se bolje ponašali prema meni.

Ali svi bolji došli su u krivo vrijeme. Došli su u vrijeme kada sam bila beskrajno sretna i nisam ni pomišljala na druge opcije. Ili su došli u mračnija vremena... Kada sam nakon slomljenog srca poput ranjene zvijeri bila zatvorena u svom brlogu i nisam puštala nikome blizu.

Ti si došao u trenutku u kojem je na mojoj kući ostao otvoren jedan mali prozor. Na kip. Uspio si se uvući kroz njega ni sama ne znam kako i potpuno me razoružati. I sada smo tu gdje jesmo.

Ja klečim pored tebe i molim da mi dobaciš mrvicu nježnosti, a ti križaš u knjižici još jedno osvajanje. Poprilično veliko, rekao si mi jednom. Znao si da je ova utvrda odoljela mnogim napadima i da nije posustala. To te dodatno motiviralo. Zbog toga si i navukao plašt upornosti i koristio samo pažljivo birane riječi kako bi pucanje topova zastalo i kako bi se vrata otvorila bez ispaljenog metka.

Pobijedio si, priznajem ti to. U potpunosti sam pregazila sve u što sam vjerovala i pustila ti da se ušuljaš u moj život i da prstima prebireš po svescima u kojima su ispisane moje najveće tajne. Donedavno mi to nije smetalo. No u zadnje vrijeme se osjećam golo poput Adama i Eve. Do sada nisam primjećivala da sam gola, ili možda jesam, ali mi to nije smetalo. A sada...

Sada želim navući deset slojeva odjeće i pobjeći daleko od tebe.