Marketing
Nikad više
Dolazim u posjet samo kad u dubini prsa osjećam težinu koju ne uspijevam olakšati ničim drugim. Dolazim ti i plačem. Kao izgubljena djevojčica koja je izgubila svoje utočište.
Nisam više malena, tata. Sada i ja osjećam onaj nivo ljubavi koji si ti osjećao za mene. Sada i ja osjećam iste brige, tuge, sreću nemjerljivu s nijednom do sad. Sada te bolje razumijem tatice... A tebe nema da ti to kažem.
Tata, nedostaju mi naši razgovori. Nedostaje mi osjećaj sigurnosti koji nikada više neće biti jak kao što je bio kada si ti bio tu. Nedostaje mi tvoj osmijeh i tvoja nepopravljiva vjera u ljude. Nedostaje mi tvoja smirenost i nedostaje mi tvoj zagrljaj u kojem sam znala da mi nikakvo zlo na ovom svijetu ne može blizu.
Nedostaje mi naša šetnja kući i razgovor o životu. Bila sam tada premlada da u potpunosti razumijem o čemu zapravo pričamo, ali ti mi nikada nisi dao do znanja da je tako. Uvijek si razgovarao sa mnom kao da smo na istoj razini i kao da je svaki moj zaključak neka netom otključana tajna svemira koje se nitko do sada nije sjetio.
Prva godina bez tebe prošla je kroz maglu. Ne ponovilo se. Nisam mislila da ću se uspjeti izvući iz ponora koji me tada neodoljivo vukao k sebi. Htjela sam otići s tobom, htjela sam pobjeći od svega i svakoga i čekala poziv koji će mi reći da je sve to bila laž. Da si kao tajni agent SOA-e morao lažirati svoju smrt kako bi nas zaštitio. Poziv nije došao.
Govorili su mi da vrijeme liječi sve rane i da će sve postati lakše. Lagali su, tatice. Vrijeme nije pomoglo. Uspijevam navući lažan osmijeh kad pričam o tebi, ali rupa koja je ostala u nutrini nakon što si otišao nikada nije popunjena... Ona još čeka tvoj povratak.
Pisat ću ti još tatice, obećajem. Volim te. Zauvijek.
Post je objavljen 28.06.2020. u 11:39 sati.