Još pamtim zadnji put kad sam te vidjela. Kad si se pozdravljao sa svima nisi me ni pogledao i nekako sam tužno pomislila kako ti više nisam bitna. No onda si me uhvatio nasamo, poljubio kurtoazno u obraze i onda me zagrlio i držao kao najdragocjenije blago taman dovoljno da ne bude normalno, a opet taman prekratko da bi itko mogao pomisliti nešto loše. Bio si majstor u tome.
Kad si se odmaknuo spustila sam pogled u nadi da nećeš vidjeti kako se tuga došuljala do mog lica i postavila tamo utvrdu. Nježno si me primio za bradu i podignuo mi lice, a meni je srce poskočilo čim sam ugledala tvoje oči. Nasmiješio si se. Iskreno. Onako kao što se otac smiješi djetetu koje priča neku glupavu priču. Prošao si prstima kroz moju kosu i poljubio me u čelo. I onda si otišao.
Nisam u početku našeg odnosa niti shvatila da flertaš sa mnom dok mi prijatelj nije ukazao na to. I tada sam te branila. Moja glupava djetinja duša nije vidjela skrivene poruke koje si mi slao u našim dugotrajnim verbalnim dvobojima. I taman kad sam mislila da sam u pravu dodirnuo si mi bedro. Ovlaš, dok smo sjedili na kavi s ekipom. Približio si mi se, pazeći da ne skinem pogled sa tvojih smeđih očiju i rekao mi nešto tiho. Odmaknuvši se odmah iste sekunde kao da se ništa nije dogodilo i nastavio pričati s ostalima. Nisam te čula. Od tog dodira tri noći nisam mogla sklopiti oči bez da mi u snu bude prisutan neki scenarij s tobom.
Nikada nikome nisam priznala da me privlačiš, ali naša međusobna privlačnost je bila gotovo opipljiva svaki put kada smo bili u istoj prostoriji. Zrak je u sekundi bio nabijen elektricitetom, a naš ples riječima nezaustavljivo je kolao sobom u kojoj smo se nalazili. Nisi me nikada uspio pokoriti. Prkosno sam se suprostavljala tvojim idejama i u isto vrijeme živjela u nadi sa ćemo jednog dana prijeći granicu. Samo jednom. Nakratko. No nikada nismo.
Iza tebe je ostao okus želje na mojim usnama pitak poput butelje najboljeg vina i s jednako opijajućim učinkom. Čak i godinama kasnije ne uspijevam ga izbrisati s usana.