Nema te već neko vrijeme u mojoj blizini i tek sada osjećam koliko nedostaješ. Tek sada kad prođem hodnikom shvatim da sa sjetom pogledam prema tvojim vratima i da se neki dio mene još uvijek nada da će te vidjeti tamo. Nasmijanog, zaigranog pogleda i s nekim potpuno dvosmislenim komentarom za koji si znao da će dugo ostati u mojim mislima.

Još pamtim zadnji put kad sam te vidjela. Kad si se pozdravljao sa svima nisi me ni pogledao i nekako sam tužno pomislila kako ti više nisam bitna. No onda si me uhvatio nasamo, poljubio kurtoazno u obraze i onda me zagrlio i držao kao najdragocjenije blago taman dovoljno da ne bude normalno, a opet taman prekratko da bi itko mogao pomisliti nešto loše. Bio si majstor u tome.

Kad si se odmaknuo spustila sam pogled u nadi da nećeš vidjeti kako se tuga došuljala do mog lica i postavila tamo utvrdu. Nježno si me primio za bradu i podignuo mi lice, a meni je srce poskočilo čim sam ugledala tvoje oči. Nasmiješio si se. Iskreno. Onako kao što se otac smiješi djetetu koje priča neku glupavu priču. Prošao si prstima kroz moju kosu i poljubio me u čelo. I onda si otišao.

Nisam u početku našeg odnosa niti shvatila da flertaš sa mnom dok mi prijatelj nije ukazao na to. I tada sam te branila. Moja glupava djetinja duša nije vidjela skrivene poruke koje si mi slao u našim dugotrajnim verbalnim dvobojima. I taman kad sam mislila da sam u pravu dodirnuo si mi bedro. Ovlaš, dok smo sjedili na kavi s ekipom. Približio si mi se, pazeći da ne skinem pogled sa tvojih smeđih očiju i rekao mi nešto tiho. Odmaknuvši se odmah iste sekunde kao da se ništa nije dogodilo i nastavio pričati s ostalima. Nisam te čula. Od tog dodira tri noći nisam mogla sklopiti oči bez da mi u snu bude prisutan neki scenarij s tobom.

Nikada nikome nisam priznala da me privlačiš, ali naša međusobna privlačnost je bila gotovo opipljiva svaki put kada smo bili u istoj prostoriji. Zrak je u sekundi bio nabijen elektricitetom, a naš ples riječima nezaustavljivo je kolao sobom u kojoj smo se nalazili. Nisi me nikada uspio pokoriti. Prkosno sam se suprostavljala tvojim idejama i u isto vrijeme živjela u nadi sa ćemo jednog dana prijeći granicu. Samo jednom. Nakratko. No nikada nismo.

Iza tebe je ostao okus želje na mojim usnama pitak poput butelje najboljeg vina i s jednako opijajućim učinkom. Čak i godinama kasnije ne uspijevam ga izbrisati s usana.

"Nisi više moja bol", pjevao je Gibo, a i ja zajedno s njim dok sam kuhala prvu jutarnju kavu. I doista. Nisi.

Osjećam olakšanje dok razmišljam o tome. Ponovo si pokušao pronaći prozor otvoren na kip kroz koji bi mogao ući no ovoga puta ga nije bilo. Zatvorila sam ga dječače. Postavila sam tri lokota na svaki kako više ne bi ni slučajno netko poput tebe zalutao unutra.

Učinila sam još nešto - rekla sam ti točno što mislim o tebi. Vidiš, kad sam skinula ružičaste naočale bilo mi je lako vidjeti stvarnog tebe. Ti nisi loš dječače, imaš jednu od najčišćih duša koju sam ikada upoznala. Vječito ćeš lutati bespućima svijeta i boriti se protiv sve nepravde na koju naiđeš. Po tome smo slični i po tome smo se prepoznali. Pametan si. Neupitno. Tvoje verbalne delicije su ponekad bile tako kompleksne, a u isto vrijeme toliko pitke, da ih nikako nisam mogla spojiti sa tvojim godinama. Jedino što ti nedostaje je mrva zrelosti da zaokruži tu priču.

Zrelost dolazi s godinama, ali prije svega s iskustvom. Ti ga krivo mjeriš brojem žena koje su vidjele plahte tvog kreveta ili onih koje su na tvoja promišljanja o životu zaljubljeno gledale u tebe bespogovorno kimajući glavom. Ne vidiš ljepotu u raspravama jer tvoj mladi ego još uvijek bolje reagira na slijepo praćenje. I znaš što? To je u redu. Tvoje mlade godine i trebaju biti takve. Dječak poput tebe i treba hodati svijetom busajući se u prsa i tražeći nove planine na vrhu kojih će moći zabiti svoju pobjedničku zastavicu. Nisi mediokritet po ničemu drugome osim po toj vrlo prosječnoj i svakom mladom duhu svojstvenoj nezrelosti.

No moram ti priznati da me zanima tvoj put ka zrelosti i da se potajno nadam da ćemo se nakon puno godina sresti... Zamišljam te sa ženom dijametralno suprotnom onima koje trenutno zaokupljuju tvoj mozak (i neke druge dijelove tijela). Zamišljam te u raspravi o životu s Njom. Raspravi u kojoj Ona ne kima glavom nego je punopravni sudionik i čiji te mozak i razmišljanja nekada jednostavno ostave bez teksta. Zamišljam kako joj se diviš svaki dan i kako nikako ne razumiješ kako takve stvari nisi znao cijeniti ranije. Zrelost, dječače. Ona čini svu razliku.

Tiho je hodala hodnikom pazeći kako ga ne bi probudila. Umjesto šminke na licu joj je bila samo krivnja zbog prošle noći. Iskrala se u dnevnu sobu i brzinski oblačila cipele i kaput na sebe, pritom gledajući sa strahom prema hodniku. Tiho je otvorila vrata i spustila se trčećim korakom niz stepenice. Kad je otvorila vrata i izašla iz zgrade imala je osjećaj kao da je pobjegla iz zatvora. "Sloboda!", viknula je u sebi. Malen osmijeh zatitrao je u kutu njenih usana dok je hodala niz ulicu.

Sinoć je učinila ono što je mislila da nikada neće. Poput neke heroine iz ljubavnih romana, odolijevala je zavodnicima sa strane i pravila se nedostižna. Samo jedan je u njenom srcu bio opcija, ali baš kao u pravom ljubavnom romanu - ona nije bila opcija njemu.

Zabavljala se s drugima površno i kratkotrajno, a u mislima nosila samo njegovo ime. Na sinoćnjem božićnom domjenku konačno je stigla njena šansa. Dok ju je pokušavao osvojiti te večeri bezobrazno ga je odbijala i odmicala se od njega koristeći svaku priliku da mu na daljinu zaokupi pažnju i učini da mu se još više svidi. Nije to bila ljubav, to je bila čista želja za imanjem nečega što ne možeš imati. Naučila je tu igru kad joj je njen prvi dečko slomio srce. Njene ružičaste naočale razbile su se tada u sto komadića i nikada ih više nije uspjela sastaviti. Nikada više nije uspjela voljeti, samo imati. Nakratko. Pa nastaviti dalje.

Dok joj šaptao na uho kako je najnevjerojatnija žena koju je ikada upoznao, pobjednički osmijeh zatitrao je njenim licem. Tu večer su proveli zajedno. Poljubio ju je ispred kluba i pitao želi li ići kod njega. Bahato mu je odgovorila da je u krivoj ulici i sa krivom ženom. Nasmijao se od srca. "Obećajem da ću biti pristojan, želim ti nešto pokazati." Otišla je s njim. Ni sama ne znajući zašto.

Njegov stan bio je udaljen par ulica od kluba i nije stigla ni razmisliti što radi kad je shvatila da su već tamo. Uzeo ju je za ruku i poveo uz stepenice. Puno stepenica. Kad su konačno došli do njegovog stana činilo joj se kao da se popela na Mount Everest. Bez šale. Ponudio joj je piće i zatim nestao u, pretpostavila je, spavaćoj sobi.

Vratio se s knjigom o kojoj su pričali. Njen najdraži autor. Otvorio je prvu stranu, a tamo je bila autorova posveta. Naglas je vrisnula. "Vidiš da nisam lagao." rekao je kroz osmijeh. Pričao joj je o danu kada je knjiga potpisana, o prebacivanju s treće godine prava na ekonomiju i o tome kako je razočarao svoje roditelje kad je rekao da ne želi biti pravnik. Pričao joj je o prvom trenutku kada ju je vidio i kako mu se uvijek činila nedostižna i pomalo bahata. Govorio joj je o zemljama u kojima je bio, najluđim jelima za koje je ikada čula i kako mu je najljepši zvuk na svijetu disanje nećaka kad zaspi.

Kad je prvi put pogledala na sat bilo je 4:30. Skočila je s kauča i krenula kući. Nije joj dao da ide, pravdavši sve gluhim dobom i nesigurnosti na ulicama. "Ne spava mi se.", odgovorila je i nastavila oblačiti kaput. "U redu, onda ćemo pogledati film." I prije nego što je uspjela reći bilo što drugo skinuo joj je kaput i poveo ju u spavaću sobu. Nježno ju je odgurnuo na krevet i upalio TV. "Nećeš me ni pitati što mi se gleda?" pitala je. "Nema potrebe." rekao je. I doista na TV-u se pojavio film koji je htjela pogledati već duže vrijeme. U glavi je vrtila scenarije i razmišljala je li mu ikada to rekla. Gledao ju je s osmijehom i rekao: "Prije nego ti mozak zakuha - čuo sam kako si o filmu pričala s Marinom prije tjedan dana."

Legao je pored nje, privivši je u zagrljaj.

Osjećala se čudno. Ništa od ovoga nije ispalo onako kako je planirala ili zamišljala. Vrtjela je u glavi sve dosadašnje situacije i nije nikako mogla doći do ovog ishoda. Počeo je dublje disati, okrenula se i vidjela da je zaspao. Ostala je tako u njegovom zagrljaju još neko vrijeme. Djelomično kako bi on učvrstio san, a djelomično zato jer u tome trenu nije htjela biti na nijednom drugom mjestu.

U jednom trenutku se prenula iz sna i pogledala prema satu na noćnom ormariću. 8:01. Pogledala je pored sebe i vidjela ga kako mirno spava i iste sekunde se odlučila za bijeg.

Kada je konačno stigla kući napravila si je jaku kavu i sjela na balkon razmišljajući što se to zapravo dogodilo. Svi njeni planovi o osvajanju neosvojivog su se sada činili nestvarni, tuđi. Dok je s osmijehom razmišljala o njegovom zagrljaju, nije mogla ne pitati se - što je sljedeće?