Sinoć je učinila ono što je mislila da nikada neće. Poput neke heroine iz ljubavnih romana, odolijevala je zavodnicima sa strane i pravila se nedostižna. Samo jedan je u njenom srcu bio opcija, ali baš kao u pravom ljubavnom romanu - ona nije bila opcija njemu.
Zabavljala se s drugima površno i kratkotrajno, a u mislima nosila samo njegovo ime. Na sinoćnjem božićnom domjenku konačno je stigla njena šansa. Dok ju je pokušavao osvojiti te večeri bezobrazno ga je odbijala i odmicala se od njega koristeći svaku priliku da mu na daljinu zaokupi pažnju i učini da mu se još više svidi. Nije to bila ljubav, to je bila čista želja za imanjem nečega što ne možeš imati. Naučila je tu igru kad joj je njen prvi dečko slomio srce. Njene ružičaste naočale razbile su se tada u sto komadića i nikada ih više nije uspjela sastaviti. Nikada više nije uspjela voljeti, samo imati. Nakratko. Pa nastaviti dalje.
Dok joj šaptao na uho kako je najnevjerojatnija žena koju je ikada upoznao, pobjednički osmijeh zatitrao je njenim licem. Tu večer su proveli zajedno. Poljubio ju je ispred kluba i pitao želi li ići kod njega. Bahato mu je odgovorila da je u krivoj ulici i sa krivom ženom. Nasmijao se od srca. "Obećajem da ću biti pristojan, želim ti nešto pokazati." Otišla je s njim. Ni sama ne znajući zašto.
Njegov stan bio je udaljen par ulica od kluba i nije stigla ni razmisliti što radi kad je shvatila da su već tamo. Uzeo ju je za ruku i poveo uz stepenice. Puno stepenica. Kad su konačno došli do njegovog stana činilo joj se kao da se popela na Mount Everest. Bez šale. Ponudio joj je piće i zatim nestao u, pretpostavila je, spavaćoj sobi.
Vratio se s knjigom o kojoj su pričali. Njen najdraži autor. Otvorio je prvu stranu, a tamo je bila autorova posveta. Naglas je vrisnula. "Vidiš da nisam lagao." rekao je kroz osmijeh. Pričao joj je o danu kada je knjiga potpisana, o prebacivanju s treće godine prava na ekonomiju i o tome kako je razočarao svoje roditelje kad je rekao da ne želi biti pravnik. Pričao joj je o prvom trenutku kada ju je vidio i kako mu se uvijek činila nedostižna i pomalo bahata. Govorio joj je o zemljama u kojima je bio, najluđim jelima za koje je ikada čula i kako mu je najljepši zvuk na svijetu disanje nećaka kad zaspi.
Kad je prvi put pogledala na sat bilo je 4:30. Skočila je s kauča i krenula kući. Nije joj dao da ide, pravdavši sve gluhim dobom i nesigurnosti na ulicama. "Ne spava mi se.", odgovorila je i nastavila oblačiti kaput. "U redu, onda ćemo pogledati film." I prije nego što je uspjela reći bilo što drugo skinuo joj je kaput i poveo ju u spavaću sobu. Nježno ju je odgurnuo na krevet i upalio TV. "Nećeš me ni pitati što mi se gleda?" pitala je. "Nema potrebe." rekao je. I doista na TV-u se pojavio film koji je htjela pogledati već duže vrijeme. U glavi je vrtila scenarije i razmišljala je li mu ikada to rekla. Gledao ju je s osmijehom i rekao: "Prije nego ti mozak zakuha - čuo sam kako si o filmu pričala s Marinom prije tjedan dana."
Legao je pored nje, privivši je u zagrljaj.
Osjećala se čudno. Ništa od ovoga nije ispalo onako kako je planirala ili zamišljala. Vrtjela je u glavi sve dosadašnje situacije i nije nikako mogla doći do ovog ishoda. Počeo je dublje disati, okrenula se i vidjela da je zaspao. Ostala je tako u njegovom zagrljaju još neko vrijeme. Djelomično kako bi on učvrstio san, a djelomično zato jer u tome trenu nije htjela biti na nijednom drugom mjestu.
U jednom trenutku se prenula iz sna i pogledala prema satu na noćnom ormariću. 8:01. Pogledala je pored sebe i vidjela ga kako mirno spava i iste sekunde se odlučila za bijeg.
Kada je konačno stigla kući napravila si je jaku kavu i sjela na balkon razmišljajući što se to zapravo dogodilo. Svi njeni planovi o osvajanju neosvojivog su se sada činili nestvarni, tuđi. Dok je s osmijehom razmišljala o njegovom zagrljaju, nije mogla ne pitati se - što je sljedeće?