Osjećam olakšanje dok razmišljam o tome. Ponovo si pokušao pronaći prozor otvoren na kip kroz koji bi mogao ući no ovoga puta ga nije bilo. Zatvorila sam ga dječače. Postavila sam tri lokota na svaki kako više ne bi ni slučajno netko poput tebe zalutao unutra.
Učinila sam još nešto - rekla sam ti točno što mislim o tebi. Vidiš, kad sam skinula ružičaste naočale bilo mi je lako vidjeti stvarnog tebe. Ti nisi loš dječače, imaš jednu od najčišćih duša koju sam ikada upoznala. Vječito ćeš lutati bespućima svijeta i boriti se protiv sve nepravde na koju naiđeš. Po tome smo slični i po tome smo se prepoznali. Pametan si. Neupitno. Tvoje verbalne delicije su ponekad bile tako kompleksne, a u isto vrijeme toliko pitke, da ih nikako nisam mogla spojiti sa tvojim godinama. Jedino što ti nedostaje je mrva zrelosti da zaokruži tu priču.
Zrelost dolazi s godinama, ali prije svega s iskustvom. Ti ga krivo mjeriš brojem žena koje su vidjele plahte tvog kreveta ili onih koje su na tvoja promišljanja o životu zaljubljeno gledale u tebe bespogovorno kimajući glavom. Ne vidiš ljepotu u raspravama jer tvoj mladi ego još uvijek bolje reagira na slijepo praćenje. I znaš što? To je u redu. Tvoje mlade godine i trebaju biti takve. Dječak poput tebe i treba hodati svijetom busajući se u prsa i tražeći nove planine na vrhu kojih će moći zabiti svoju pobjedničku zastavicu. Nisi mediokritet po ničemu drugome osim po toj vrlo prosječnoj i svakom mladom duhu svojstvenoj nezrelosti.
No moram ti priznati da me zanima tvoj put ka zrelosti i da se potajno nadam da ćemo se nakon puno godina sresti... Zamišljam te sa ženom dijametralno suprotnom onima koje trenutno zaokupljuju tvoj mozak (i neke druge dijelove tijela). Zamišljam te u raspravi o životu s Njom. Raspravi u kojoj Ona ne kima glavom nego je punopravni sudionik i čiji te mozak i razmišljanja nekada jednostavno ostave bez teksta. Zamišljam kako joj se diviš svaki dan i kako nikako ne razumiješ kako takve stvari nisi znao cijeniti ranije. Zrelost, dječače. Ona čini svu razliku.