Gledala sam u tu riječ napisanu na ekranu svog mobitela i nisam znala što učiniti. Nisam to očekivala. Očekivala sam ponovno ignoriranje moga postojanja. Očekivala sam ponovne besane noći i neprekidnu tugu. A onda se iznenada pojavila tvoja poruka.
Shvatila sam da dvadeset minuta u nevjerici gledam u mobitel i da bi bio red da nešto i napišem.
"Za što?"
Požalila sam istoga trena. Nisam trebala tako napisati. Trebala sam biti bolji čovjek i biti zahvalna što si shvatio da si pogriješio... Ali nisam mogla. Dvije plave kvačice, moje sada već dobre prijateljice, pojavile su se ponovo na ekranu. No ovoga puta je tamo pisalo i da trenutno tipkaš.
Osmijeh mi se razvukao licem i kao idiot sam stajala nad mobitelom i čekala što ćeš napisati.
"Za sve. Oprosti što sam bio kreten. Možemo li se vidjeti danas?"
Leptirići u trbuhu su se vratili dok sam jurila prema ormaru kako bih odlučila što ću obući. Konačno ćemo krenuti naprijed. Plesala sam po sobi dok sam birala haljinu koja može dočarati kako se trenutno osjećam. U tom trenu mogla sam se zakleti da lebdim iznad poda i s visine gledam samu sebe.
No već u sljedećem trenutku osjetila sam kako mi se vrti i kako mi znoj probija po desnoj strani lica. Ovlaš sam obrisala lice no kao da nije uspjelo. Brisala sam i brisala sve dok... Nisam ugledala svog psa kako stoji pored mog kreveta i liže me po licu.
Trebala mi je dobra minuta da shvatim kako se ništa od ovoga nije dogodilo. Preplavio me val podijeljenih emocija jer nisam mogla odijeliti san od jave no, unatoč svemu, osjetila sam kako je bol ipak nekako manja. Taj glupi nemogući san donio je novi tračak nade u moje srce i ono je ponovo našlo malo nade za život.