Prošla su dva dana od početka moje agonije. Dva dana koja su završavala sa besanim noćima ruke zalijepljene na mobitel u iščekivanju kontakta s tvoje strane. Ovoga puta nisam uspjela pronaći opravdanje. Ovoga puta nisam uspjela izmisliti niti jedan scenarij kojim bih opravdala tvoje ponašanje i trčeći odletjela pokupiti mrvicu nježnosti koju bi mi dobacio usput.
Dosta je.
Dosta je suza i razmišljanja i prebiranja po porukama s mislima što sam krivo napisala i kako sam ja kriva što se ne čujemo. Dosta je preskakanja obroka i pijenja tri kave dnevno kako bi mogla funkcionirati nakon što si mi cijelu noć prolazio mislima. Dosta je ovog osjećaja pritiska u prsima i tužnog srca koje na životu drži jedino pomisao da ćeš se javiti.
Dosta je!
Uzela sam kutiju napunjenu tvojiim stvarima i stavila je kraj vrata. Brzinski sam pogledom prošla kroz stan kako bih detektirala neku zalutalu stvarčicu koja bi me možebitno vratila na stare staze i nisam mogla ne primijetiti kako sam u potpunosti preskočila jednu kutiju...
Držala sam je na vidljivom mjestu, u dnevnoj sobi, kao da u njoj nisu sakrivene najosobnije stvari na svijetu. U njoj se nalazila priča u malom, puna šašavih osmijeha i razdraganih pogleda. Skrivala je prvi cvijet koji si mi ikada ubrao, karte s našeg prvog odlaska u kino i tvoje prvo ispisano "volim te", napisano nakon naše prve zajedničke noći. Bila je tamo i pjesma koju si mi napisao, kao i list s onog drveta ispod kojeg smo se prvi put poljubili.
Ta mala glupa kutija izazvala je buru emocija i donijela novi val suza koje su nekontrolirano padale niz moje lice.
Dosta je. Rekla sam to sada nesigurno, nosivši kutiju prema ostatku stvari kraj vrata. Spustila sam je i otišla sam si skuhati još jednu kavu, varajući samu sebe kako nisam ponovo gledala na mobitel je li mi stigla.kakva poruka...
Dosta je, šapnula sam sama sebi. Ako ponovim dovoljno puta, možda povjerujem u to?