Dok sam skakala po sobi od sreće pokušavala sam se sjetiti plana koji sam imala ako se to dogodi. Kako je ono išao? Biti hladna i daleka? U potpunosti ignorirati svaku poruku? Tako nekako. Čvrsto sam odlučila biti takva.
Dok sam čitala tvoju poruku u kojoj sa mnom dijeliš svoje zadnje poslovne uspjehe na kojima si radio proteklih tjedana, osjetila sam leptiriće u trbuhu. Znam koliko teško to dijeliš s ikim i na tren sam opet osjetila val ljubavi prema tebi i poželjela da te mogu nazvati i reći koliko sam ponosna na tebe.
Nisam to učinila. Napisala sam kratko: "Čestitam." i bacila mobitel na krevet bježeći iz sobe u strahu da ćeš ako budem blizu njega vidjeti kako je moja hladnoća lažna.
Vratila sam se nakon desetak minuta i pogledala na mobitel sigurna da će me dočekati tvoja poruka. Nisam nikad bila hladna prema tebi i ovakva poruka će sigurno u tebi izazvati potrebu da se čujemo, vidimo, da me pitaš što je bilo i zašto sam takva... Poruke nije bilo.
Ponovo su me gledale dvije plave kvačice s ekrana i ponovo mi se vratio osjećaj jada u prsima.
Budi hrabra ponavljam zadnjih nekoliko sati dok besciljno lutam po stanu tražeći neki kutak koji još nisam očistila. I dok ovo pišem pravim se da ne gledam u mobitel i provjeravam iznova je li mi uključen WIFI. Nepopravljiva budala. Možda sam tako trebala dati ime ovom virtualnom svijetu s kojim te dijelim.
Doživjela sam svoj prvi uspjeh u našem odnosu, poražavajući doduše, ali ipak uspjeh. I dok drzim mobitel u rukama nisam posve sigurna hoću li ga uspjeti ponoviti.