Dobar dan virtualni svijete, nedostajao si mi. Propustio si mnoge osmijehe, hrpetinu boli i more isplakanih suza. I bolje. Nekada ti se sigurno činilo da sam satkana od boli i da ne znam pisati o ničemu drugome. Nisi bio u pravu.

Vidiš, sreća na mom kolosijeku ne zahtijeva pojašnjavanje, ne posjeduje isti spektar emocija koje izaziva tuga skrivena iza pažljivo satkanih slojeva poricanja i lažnih osmijeha.

Sreća jest. I to je tako. No tuga... Eh tuga... Ona zahtijeva detaljno odmatanje slojeva, jedan po jedan, sve dok se ne ogoli i u maniri Adama i Eve posrami sama pred sobom.

Vratila sam ti se virtualni svijete, ne mogu ti reći na koliko dugo. Možda na trenutak, možda mrvu duže.... No mogu ti reći da si mi nedostajao i da su postojali trenuci u kojima sam bezuapješno skupljala suze i tražila nekoga da mi pomogne no nikoga nije bilo. Zaboravila sam da si ti u takvim trenucima uvijek bio tu.

Vratila sam ti se i pružam ti ruku kao davno izgubljenom prijatelju od kojeg se zapravo nadam zagrljaju... Hoćeš li mi ga dati?