Prebirem po tvojim pismima, upijam posljednje tračke tvog parfema i još uvijek ne razumijem kako smo došli do ovog trenutka. Ne razumijem kako sam tako krivo procijenila tvoju ljubav i kako sam uspjela toliko glupavo pravdati tvoje ponašanje slatkim dječaštvom, a ne izrazom nepoštivanja koje je ono zapravo bilo.
Čak ni u trenu odlaska nisi znao biti muško i ostati. Kontradiktorna sam, znam. No doista sam se nadala da ćeš kao najbolji mađioničar iz svog rukava izvući posljednji trik kojim će sve moje sumnje nestati i kako ćeš me bezrezervno uvjeriti kako je sve što sam pretpostavljala laž. Žudila sam cijelim bićem da mi kažeš makar da ti je žao i da ćeš pokušati pokazati da možeš bolje.
Umjesto toga pamtim samo izraz straha na tvom licu jer sam otkrila tvoju tajnu i niti jednu mrvicu žaljenja za sve što si učinio. Željela sam te prodrmati, viknuti na sav glas da se boriš za nas. Željela sam da me zagrliš najjače i kažeš kako me nikada nećeš pustiti.
Nisi to učinio. Pokupio si stvari, okrenuo se i otišao. Kao da Mi nikada nismo postojali. Kao da su zadnje 3 godine našeg života bile tek usputna stanica tvog vlaka na kojoj si se zaustavljao po navici, nikako po potrebi, i čiji te izostanak u budućnosti neće činiti nesretnim niti tužnim.
Otišao si, a ja sam ostala u praznom stanu s desecima kuverti koje mirišu na tebe i rastavljena na proste faktore.
Slomio si mi srce. Eto, rekla sam to. Usudila sam se napisati najpatetičniju rečenicu ikad izmišljenu. Nijedna druga nije dovoljna da opiše dubinu boli koju trenutno osjećam posred grudnog koša.
Volim te, još. I voljet ću još neko vrijeme. Neko vrijeme će mi nedostajati one lijepe stvari i teško ću se sjećati svega lošega. Jedino što me trenutno drži je svijest o tome da će doći dan kada će lijepe stvari izblijedjeti i ostat će samo onaj duboko urezan osjećaj boli koju si ostavio iza sebe... I kada ću te konačno preboljeti.