Nisi stao.
Molila sam te da me pustiš na miru, bespomoćno ti nabrajajući sve razloge zbog kojih loviš potpuno krivu divljač Napisala sam ti nekoliko eseja o razlici između košute i srne te kako miris vanilije nikada ne može biti isti mirisu nerolije.
Nisi odustao.
Molila sam te da odeš. Preklinjala. Ogolila sam se pred tobom do najtanje strune i dok sam stajala ispred tebe bez ikakvog tereta mana i nesavršenstva, potpuno čista i bez ijednog sakrivenog djelića, nisi se okrenuo i otišao.
Moj plan koji je do sada jamčio uspjeh s tobom nije upalio. Tvoja mladenačka tvrdoglavost nije mogla pojmiti da nešto ne može imati. Nastavio si me slijediti.
Prolazio si pored mene ovlaš me dodirnuvši ramenom ili nagnuvši se ispred mene kako bi osjetila onaj miris parfema za koji sam ti jednom prije toliko godina rekla da mi se sviđa. Znao si svaki moj trik, svaku moju tajnu skrivenu iza bezbroj lokota i nisam te uspjela uvjeriti kako ne želim biti ulovljena.
Željela sam to. Sanjala sam to. Sama pomisao na taj veličanstveni sraz dviju duša poput naših veselila me do beskraja. Nikada prije nisam pala bez ispaljenog metka i stajala oduševljena verbalnim konstrukcijama koje su slamale moje godinama podizane zidove i mamile osmijeh u kutu usana koji s vremenom nisam više uspijevala sakriti. Dotakao si one dijelove mene za koje sam mislila da su davno odumrli i zapravo se dugo nisam mogla niti sjetiti jesu li ikada bili dio mene. Željela sam se prepustiti tvom zagrljjaju, na trenutak zaboraviti na svijet oko nas i ostati u tom spokoju zarobljena zauvijek... No nisam smjela.
Ne smijemo, ponavljala sam ti po tisućiti put razloge zbog kojih naša priča nikada ne može započeti. Smijao si mi se u lice i odmahivao rukom, ne skidajući pogled s mojih očiju. Spuštala sam pogled i mrmljajući u bradu ponavljala razloge kao neku tajnu mantru koja te trebala uvjeriti kako je to jedino ispravno.
Nisi mi vjerovao. No ne krivim te, ni sama.sebi ne vjerujem...