deponij rariteta

četvrtak, 31.03.2005.

nisi ti arsen..

Umorna sam.. Čeka me more skripti i očekivanja. Samo bih šetala gradom. OK, navratila bih do faksa da vidim da li je još uvijek fasada najsivija u gradu. Ali, samo bih navratila.. Ne bih se zadržavala. Na kraju ću vjerovatno dati sve te ispite i bit ću u očima kolega superuspješna kolegica.. Kod kuće bit ću mamina i tatina nada.. A kada legnem u svoj veliki krevet u ljubičastoj sobi, sebi ću biti prestara.. Preumorna i udaljena od lakoće..
To je tako- ne pravi od tuge nauku..
Mame me ulice.. Ovaj grad, parkovi. Vidjela sam danas; procvale su magnolije na tomislavcu.. L.Cohen (ili Bowie) i ja šećemo se nemarno.. Mogao bi i ON biti pored mene, ali to već iziskuje napor.. Nije mi se javio. Kako odmiču sati, lagano se spuštam na zemlju.
Pomalo mi je žao što nisam više sposobna dulje se družiti s nadom. Prekratko su sljepljene trepavice; otvaram oči i jasno vidim; sve je samo još jedna epizoda. Doduše, lijepa je to priča, ali je glavna glumica izgubila onaj utopistički žar koji je njenu ulogu činio vjerodostojnom.. Kada se zamišljam, vidim se u hodu, sama. Zašto onda toliko žalim što nemam više snage, a ni volje pokušati uskladiti korak s njim..
On me voli na svoj način..
Ne znam.. Postoje žene koje su jake dovoljno da čekaju.. Ili slabe? Kao potporni stupovi nestalnim muškarcima. Uvijek tu, kao odmorište tom putniku kojeg vole. Ja nisam jedna od tih žena..
Ne volim naslanjanja. Ne volim biti dodirnita u prolazu. I čekati onda tu diližansu da ponovno svrati nakon lutanja.. Da obnovi zalihe..
Događa li se to meni sada? Ja sam nešto više od palijativa.. Moram biti.. Gadim se polovičnih obroka.. Spremna sam do kraja hodati sama, nego hodati s nekim tko ne osjeća moju blizinu..
Kada bih znala da me ON vidi samo kao privremeno povremeno boravište, izbrisala bih se s karte njegova putovanja..

- 00:42 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 29.03.2005.

..pa svrati na kavu ili na fuk

Ubija me ovo vrijeme. Sada si razmišljam jesam li neurotik ili meteoropat.. Svako malo imam potrebu leći, a nedavno sam se digla, i pokriti se po glavi i spavati do navečer. A onda se dići i otići negdje s nekim na pelin. I tako do nekog sasvim drugačijeg dana. « Kiši od jutros, od 4 i 5.. Rešilo nebo da potopi svet. .Nad gradom danima vise iste kulise..».
A obaveze zovuuu.. Hodam po kući tako da se cimnem od sudopera do frižidera, a onda od frižidera do stola.. Neuravnotežena..
Sinoć sam opet bila s njim.. Javio se taman kada sam se skoro uvjerila da mi ne treba. Smiješni smo.. On i ja.. Pričamo satima, a sve zbog dva, tri poljupca. Kao djeca.. A više to nismo. Nervozni, vrtimo razne teme-od filma, dalibora bruna, duška lokina (idelani likovi za neki novi hrvatski crtić), pa sve do politike, komunističkog manifesta, imperativa ovog konzumerističkog društva.. A onda o njegovoj sestri, bratiću, mojoj mami.. Smiješno.. I sve zbog poljupca, a ljubimo se godinama. Ljubav? Ili slabost?
Kazaljka na kazaljci- netko misli na mene..
Ono što mi je od sinoć najjasnije ostalo pod kožom, jest njegova potreba da me zagrli dok me pratio do semafora. Ukočila sam se i nisam znala što da radim s rukama, pa sam se dogovorila sa sobom da samo nastavim hodati.. Njegova lijeva ruka oko mojih ramena.. 03 ujutro, a sutra radi od 6. I onda uvjerava sebe da nisam toliko bitna.. Tko tu koga laže ?
I čemu sve to, dragi? Da smo samo ljubavnici i da je stvar u dobrom seksu ne bih se ovo nikada pitala. Želimo se i ništa više- rekla bih i bilo bi mi jasno. Zbunjuje me pogled pun nečega finijeg na mojim trepavicama..
Rekla sam mu u šali - ovo bi mogla biti pjesma o nama i otpjevala : « O reci zašto ne bi htjela, imati mene za prijatelja? Evo, ja ću biti tvoj najbolji drug.. Pa svrati na kavu ili na fuk..».. Bio je silno nezadovoljan mojim izborom.
– Tu pjesmu nisam nikada poistovjećivao s nama.. Ako bi trebao naći neku našu, bilo bi to nešto puno više nego očekuješ od pjesme..- promrmljo je gledajući u ljuljačke u parku u našem starom kvartu..
Dvije budale.. I dalje bi se ljuljali, ali su ljuljačke premale..

- 14:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.03.2005.

uvijek ista budala

Prije nego krenem s elegičnim pripovijetkama, da svima čestitam Uskrs. Pa evo, Sretan vam Uskrs.. I sada dvije-tri crtice o tom blagdanu.. Bila sam u crkvi i mladi svećenik gorljivo je rekao kako ne trebamo težiti ovom zemaljskom, nego onome životu gore. Osjetila sam određenu krivnju; ja želim dobro živjeti sada i ovdje.. Zašto je to tako nebitno i bogohulno? Ovo bi znači, sve trebalo biti nekakav preeliminarni krug.. Samo neki idu u daljnji krug.. Možda je sve u krugovima, kao u Danteovom «Paklu». Samo, možda mjesto radnje nije pakao, nego beskonačnost, a mi se vrtimo iz kruga u krug.. Na različitim razinama..
Možda vlada politika tipa - Ko' bi gori, sad je doli.. Ili postoji progres? Ne idemo na razinu više dok ne zadovoljimo kriterije prethodnog kruga.. Štogod da jest, ne volim krugove..
I postoji li onda zadnji, vrhovni krug? Kamo onda poslije njega? Morat ću malo bolje razraditi ovu ideju..
U petak sam ponovno zakoračila i tako tim korakom krenula opet jednim starim krugom.. Nisam ga izbjegla. Nisam se popela na stepenicu više.. Ili niže.. Svejedno, samo da je druga perspektiva.. Nisam ništa učinila, nego sam se prepustila. Ponovno njemu.. Ne znam po koji put. Jednostano sam znala, negdje oko 22h tog petka da ćemo večeras biti skupa.
Odrasla sam s njim. Bila sam klinka od 16 koja je zbog njega ostavila dječaka koji ju je učio milovanjima. I od tada, dolaze drugi ljudi, druge ljubavi, ali ja sam stalno u istom krugu. Ista putanja, a on je središte. Svi drugi su samo slučajni ili neslučajni putnici zalutali, pali, skrenuli sa svog u moj krug. Ponekad pored njih zaboravim da se vrtim. Čini mi se kako je put postao pravocrtan, kako sam izašla iz tog savršanog geometrijskog lika. Živim mjesecima, pa čak i godinama uvjerena kako nema više središta. Kako ga nema. Uvjerena da je samo draga sličica. Najposebnija koju sam uhvatila u svom lovu na vječnost. Najljepši način na koji sam pobijedila vrijeme i prolaznost. On-moja prva velika ljubav. On- prošlost. Uzajamna dragost, poštovanje, uspomene.. Možda nekakva ljubav. « On me voli na svoj način». Prije godinu i pol, nakon neznamkojeg rastanka, mislila sam da više neće biti nas dvoje nigdje drugdje nego na fotografijama. Da neću imati snage još jednom. Stvarno sam mislila da ću imati dovoljno srama. Ili razočarenja. Nisam htjela još jedno od njega. Nisam željela da me više razočarava. Bilo tko drugi-može, ali ne on. On je morao ostati na neki način netaknut. Zarobljen u mom dobrom osjećaju. Kao neka sveta sličica u finom okviru, u zaključanom ormaru. Ukoliko bih je stalno promatrala i mazila je prstima, mogla bih uočiti nepravilnosti.. Jeftinu izradu. Površnost tog zapravo laičkog crteža. Ne, to se nije smjelo dogoditi. On je morao ostati ono pored čega sam ja sasvim jasno osjećala - to je to..
Slabost.. Svjesnost o prolaznosti. Misao da nema sutra. Misao o relativnosti i neizvjesnosti svega. Potreba za dozom života. Usahnula sam ljubeći krive. Hodam potpuno nesvjesna svoje sporosti.. Zbog svega toga, jednostavno sam ga ljubila ponovno tog petka.. Nisam već dugo bila tako svjesna svoga tijela, njegove živosti, svog daha, kao tog petka. Laganost.. Sada sam shvatila..U njegovom zagrljaju tako sam lagana i jasna. Tako daleko od konstantne alijenacije. Inače, otuđena od sebe i drugih. Pored njega,u tom poljupcu, u tim već milijun puta poljubljenim usnama, pronađem se; onaj najbolji dio sebe. Jedino što mi steže tijelo, osim njegovih ruku, u tom trenu, jest malena svijest o tome da sam opet uhvatila samo trenutak.. Doduše nezamjenjiv.. I da, ne žalim.. Ali, tako sam ga htjela produžiti. Samo s njim htjela sam nešto više od danas. Sutra..
- Znaš što bih sada najviše želio?- upitao me dok me grlio na tom smiješnom parkiralištu u našem starom kvartu oko 04 ujutro..- Htio bih sada samo zaspati s tobom..
Nasmijala sam se.. Nota ironije u uglu moje usne. U 6 godina koliko se znamo, ovo je jedna od ljepših stvari koje mi je ikada rekao.. Jer ih skupljam, jer su rijetke, čuvat ću ih kao gladni mrvice.. I biti sretna zbog nečega što netko drugi čuje svaki dan.. Ali ne od njega, i ne ja.. Te smiješne drage rečenice, koje su trebale biti davno izgovorene.. Te riječi se i sada kotrljaju mojim bićem i ubrzavaju mi krvotok. Nazvat će me uskoro. Uvijek postane gladan u mojoj blizini. Nije ni svjestan koliko mu značim.. Izgubit će me uskoro, ako ne pronađem barem jedan jasan znak da bi volio ostati. Da li je dovoljna ova rečenica? Ne znam.. Više nisam u stanju živjeti od šest fino posloženih riječi, šapnutih u trenucima nježnosti u moje uho.. Postajem imuna.. Treba mi veća doza.. Preveliki sam ovisnik za tako malo zanosa..

- 21:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.03.2005.

Nesretni i ja

Stranci. Ljubavnici.. Prijatelji.. Samo se slutimo s ljudima. Rijetko kada se istinski dotičemo. Sa svojim očekivanjima oko vrata, kao s lančićima, hodamo.. Vidiš li kako sjaji ? Ne zanosi se sjajem..
Gradovi su puni ljudi.. Moj grad je prepun veselih, našminkanih, fino obučenih.. Ako su i tužni, i u tome ima nekog konformizma. Sjedimo Nesretni i ja u centru tog grada, u pletenim stolicama. Pijemo i oboje smo nekako blijedi.. Kao zvrk; u centru vrtnje.. Ne snalazimo se od previše svega... «Konstantno sam u depresiji, a ponekad sam tjeskoban»- rekao je Nesretni u svom maniru; tiho s dozom rastresenosti. Rijetko mu vidim oči.. Izgube se ispod pramenova crne kose.. Šteta jer su lijepe..Stverno lijepe; «pale blue eyes». Gledam ga i nije mi jasno. Sebično se pitam- je li mu gore nego meni ? I zgadim se sama sebi zbog toga. Kao da je bitno.
Pitam ga da li misli da sam luda.. « Mislim da sam ja lud; ti nisi. Ti si samo ponekad izgubljena.. Ali, u tvojim očima se sasvim jasno vidi sjaj.. Želja za životom. Veselost kao izazov i podvig..».. Bilo mi je lakše.. I bilo mi je teže zbog svoje laganosti u njegovoj blizini..
Poslije je došla Petrica Pan.. Moja najbolja prijateljica. Miš u ljudskom obličju..Ja to znam, pa mi ne smeta. Volim je jer može letjeti kada to poželi. Bila napušena ili ne.. Ne poznaje tjeskobu, samo igru.. Šah sa životom.. Bila sam na kojih pet minuta apsolutno, potpuno sretna, a ostatak večeri sam bila zadovoljna.. Nesretni, spomenuta i ja lunjali smo gradom.. Nakon pive, Petrica Pan je spalila pljugu na zrinjevcu.. Nije mi se pušilo;već dože vrijeme apstiniram od tog hobija.. priznajem; najviše je za to odgovorna moja sada već blaža hipohondrija..Zamislila sam si da me zbog toga tu i tamo posjeti tjeskoba.. A nije neki gost.. Uglavnom,bila sam zadovoljna. Bila je to ugodna večer..
Nepredvidljivost svega.. Dubina postojanja.. Što dublje tonem, suočavam se s rijeđim, posebnijim bojama.. Rijetki osjećaji za rijetke ljude.. Kako većinu vremena ipak promatram s razine očiju, dovoljna visoka, donekle nalazim u ovom pogledu s dna neko zadovoljstvo.. Uvijek me posjete te potonje perspektive na relativnost i kompleksnost svega. Život je nevjerovatni "laf".. Tip sa smislom za humor, za tragiku, za lijepo, za odiozno.. Sve u jednoj riječi - život.. Kao partija šaha.. Strpljenje.. Dok ne padne kralj, kraj je neizvjestan.. Rekla sam Nesretnom da ne odustajem.. Svaki dan je jedna mala bitkica. Kao da smo se život i ja uhvatili «na ruku» da vidimo tko je jači. Nije riječ o neprijateljima ni nikakvom antagonističkom odnosu; to je samo jedna igra.. Doduše nametnuta, ali ne bi sada o tome.. osjećam da još nisam ukrasila nekome dane.. Osjećam da me čekaju; muškarci, žene, gradovi, prolaznici.. Osjećam da sam tek na početku.. Doduše, ponekad se gadno spotaknem.. Doduše, ponekad me gadno bole leđa i gadno se bojim i ne da mi se dići iz kreveta i započeti dan.. Ali, još uvijek je riječ o "ponekad".. Samo se pitam- je li potrebno pasti da bih hodala poslije korak ili dva uspravnije..Ne znam. Ma, tko zna. Idemo iz dana u dan.. Neki od tih čestica vremena moraju biti samo moji; nježni i duhoviti.. Sa smislom, bez suvišnih aktera..
Kupila sam sunčane naočale; one velike.. Tajanstvena, skrivena, zaštićena, dobra ili loša, šetat ću ovoga ljeta.. Ovim gradom ispod naočala.. neke stvari ostaju vidljive samo nekima.. Jer neki ne bi shvatili zašto imam tako velike oči..

- 00:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 23.03.2005.

insomnija

sviće..mogu ići spavati.. sanjala sam gadan san.. O svom nestajanju. Ustala sam u 5h, luda od ideje da se to zbilja desi i da sam ja to prognozirala, a da to nitko ne zna.. Neka se zna da postoji nešto više i tajanstvenije od ovoga izvanjskog. Mislila sam kako se mora znati da je sve ovo samo privid.. Ne volim paravane! I ispričala sam cijelu priču, a onda sam tipnula neku tipku na tipkovnici i sve izbrisala. Oblio me hladan znoj; to je znak. Urotilo se protiv mene. A onda sam se zainatila i sada sve pišem ponovno. Nikada isto, jasno . Pantha rei.. Ali ne dam da ne ostanu tragovi mog straha noćas..
Neumitnost; volim tu riječ..zbog zvučnosti, inače je se ježim.. Sanjala sam san koji zapravo nije ništa drugo nego malo morbidniji izraz neumitnosti nestajanja iliti umiranja.. Ali, ne volim tu riječ, jer se bojim smrti, pa stalno tražim neke samo meni smislene sinonime.. Nije prvi put da sanjam o koncu svoje egzistencije, ali sada me nekako posebno izbacilo iz takta.. Zbog morbidnosti..
Moja mi mama u snu, kao neka gatara, prognozira da dolazi po mene- smrt.
"Izgleda da ćeš nam umrijeti M." rekla je moja mama, tako nekako strana, dok su se u njenom krilu bjesomučno same od sebe vrtile stranice neke male knjige.. Kao u onim lošim hororima.. Ta vrtnja listova i šizofreničan zvuk koji te povlači u nemoć. Kao fatum.. Tako je, to mora tako biti, to su neke sile pred kojima nemam izbora;stranice se vrte kako one hoće.. ja sam vrištala, a ona je mirnim glasom, s dozom strepnje objašnjavala kako mi je oko spušteno i da je to znak.. Tražila je znakove, ta žena, moja majka.. A ja sam vrištala i nije mi zapravo bilo jasno kako je tako mirna.. neprepoznavanje vlastite majke; možda me to prestrašilo više od same smrt koja dolazi po mene.. kada sam se probudila, ukočena od straha,Moni je spavala pored mene.Gurnula sam je
- Daj upali lampu,sanjala sam ružan san- rekla sam.
- Što si sanjala- promrmljala je, i ja sam znala da još uvijek sanja i nisam je htjela buditi. Zaspala bi puno teže s mišlju kako joj je starija sestra sve čudnija, a to ne želim..
Inače se ne bojim mraka, ali noćas mi je teško pao.. Morala sam od svog, straha, od misli kao možda nije slučajno, na kraju napraviti samo priču.. UČiniti sebe superiornijim nad onim što ne vidiš, ali ćutiš. Sada sam si smiješna. I umorna.. Nije mi jasno zašto nisam probudila mamu i ispričala joj, ako sam već imala potrebu.. Ma, zapravo znam.. Ne volim rastuživati ljude ni slagati im svoje strahove na ramena. Pogotove ne pred san..
Sviće i mogu ići spavati.. Umorna i tako slaba sama sebi.. I beskrajno infantilna i smiješna.. .. spremna doduše na vlastiti podsmijeh; a taj me najdublje dirne jer najbolje zna puteve.. Osjećam se kao karikatura pred san..

- 05:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 22.03.2005.

još samo ovaj put..( ne citiram ibricu)

da je ovjekovječim.. svoj najnoviji produkt namjenjen jednom sada već davnom.. gotovo me sram. ne pred vama; ne znamo se, samo se slutimo.. pred sobom; sram me mene pred onim dijelom mene koji je ipak lucidniji.. Obećala sam da više neću..
ma dobro; joža, uživaj i ovaj put u mojoj gluposti koja te, znamo oboje, uzbuđivala na svoj način..

Ponovno ti..u istom obliku.
nesavršen, drag i nekako dalek..
; uvijek je nedostajalo tako malo..

Ponovno želja..u istoj boji.
puna, purpurna, sasvim neminovna;
; ovoga puta s notom sarkazma..

Ponovno ljubav..u istom celofanu.
prozirnom, tankom, nelomljivom..
; i ovaj put ostaje netaknutom..

Samo slutim..
Isti krugovi; iscrpljujemo se glupo..
; bez jasnog smisla trošimo vrijeme..

Ti i ja - kao loš lajtmotiv
ponavljamo se, uvijek isti..
; Infantilni, slabi suigrači...

- 01:18 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.03.2005.

danijela

Danijela je kolegica s faksa.. bile smo ista godina,ali je ona jedan dan izgubila ravnotežu..trebalo joj je dosta vremena da se pridigne.. sada je dobro;kaže da je to bilo mračno stanje duše i da se ne brinem. ni za nju ni za sebe. " To je katarza.."- govori i ja svakim danom uviđam koliko je u pravu.. Pantha rei..
Prolaznost.. Pomiranje.. Dvije riječi koje bi trebale biti u dobrosusjedskim donosima.. Stvarno; mora, htjela ja to ili ne doći jedan dan drugačiji od onih prije koji su bili međusobno drugačiji, ali s istim negativnim predznakom.. ma dobro sada.. da se vratim na Danijelu..
Petak, oko 02h ujutro, mjesto radnje- ribnjak, par metara od purgeraja. Nije bila loša svirka, ali vani je omamljujući miris proljeća.. dovodi me do ludila. u totalnoj sam ekstazi, napadnuta od milijun starih slika priljepljenih za taj miris. bez mirisa proljeća, ostale bi zaglavljene u nekom potisnutom dijelu mene. Mješavina mirisa pokošene trave, mirisa zemlje natopljene već davnim posljednjim snijegom... A onda jedna lagana nota mojih 16, 17, 18, godina.. Ostale godine su već bile žešće; nikako zasićene tolikom dozom infantilizma.. i miris očekivanja.. Na kraju svega toga, kapljica njega.. kako bi se sve to spojillo u jedinstvenu aromu jedne mladosti jedne M.. Uglavnom, zbog tog mirisa koji me zanosio i bacakao u neke bivše živote,nisam prisustvovala svirci u purgeraju.. pilo se u parku,gdje je,zapravo bila još bolja svirka.. dvije gitare i jedna flauta.. i jedan zanimljiv stranac; svidio mi se na prvu,već dok sam mu pružala ruku i mislila kako je glupo što nisam raspustila kosu.. i jedna intrigantna ženska koja mi je pričala sve što možeš pričati nekome koga prvi puta vidiš u petak navačer u rano proljeće.. gledajući kako vješto mota cigaru za cigarom, shvatila sam da u zbrci poznatih i nepoznatih lica, vidim jedno drago.. Danijela.. Stajala je izgubljena i gledala u nekom lijevom pravcu; prilično napušena i blago pijana, bila je tako daleka i sama u tom svom filmu.. Pozdravile smo se.. Oduševljenje zbog sasvim nenadanog susreta je potrajalo..(izlazi na "finija" mjesta od ribnjaka, pa je nisam očekivala gore..)..
I dok sam je gledala, onako smiješnu nesvakodnevnu ( ne viđam je u tom stanju prečesto), ona je sjela i uzela gitaru koja je minutu ili dvije bila naslonjena na klupicu..(maestro je otišao obaviti nuždu.)
I tu sada dolazim do dijela koji me inspirirao i zbog kojeg sam ispisala ovu smiješnu uvertiru..
Volim na svoj način prevariti vrijeme i neumitnu prolaznost.. Uhvatim momenat toliko idealan i poseban, da je nepodložan mehanizmu otkucaja sata.. Samo moj, ulovljen u mrežu.. Kao leptir; da živi dulje od 24h.. Danijela je sjedila na klupici u parku u petak navečer pod utjecajem lakih droga.. usput omamljena mirisom proljeća, uzela je gitaru iako ne zna svirati i počela prebirati sasvim nesuvislo i laički po žicama.. Gledali smo je.. Bila je daleka; zatvorenih očiju.. kao da gledamo film, nešto što je samo privid; neuhvatljiva neposredno.. U jednom trenu, nakon instrumentala, onako samo za sebe počela je pjevati.. I ta pjesma, ta melodija, njen položaj glave, njene poluzatvorene oči.. Sve je to na sekundu postalo neoprezno zbog potpunosti slike, i ja sam iskoristila tu sekundu da ukradem kadar..
"Ko brod u boci putujem.. a neću stići nikamo.. jer toliko ti dugujem.." Gledali smo je.. I ja koja je znam, i svi ostali koji je nisu znali, uživali smo na trenutak u njenoj jednostavnoj, spontanoj tuzi..
Kroz cijelu noć, to je bilo jedino što me spajalo potpuno sa svim tim ljudima.. nečija tuđa tuga koja je ubrzo zaboravljena.. Još jedino u mojoj glavi odzvanja ".. Ko brod u boci putujem... a neću stići nikamo..".. Smješkam se; imam još jednu kartu u rukavu kojom ću pobijediti starost..

- 23:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.03.2005.

južina

sanjala sam sinoć bivšeg.. ljubavnika.. Cijeli dan ga ne mogu izbaciti iz glave.. U biti ne njega, nego želju. Smiješno, već sam bila zaboravila kakvog je mirisa. Mislila sam da je nije ni bilo.. Sada sam potpuno svjesna da je bila stvarna. Pamtim jasno njegovu studentsku sobu. Uvijek očišćena, pripremljena za moj spektukularni dolazak. Pomno izabrana muzika.. Čokolada -milka od jagoda, da poslije svega stavim točku na i.. I njegovo lice.. Pratilo je svaki moj korak.. Želio je da mi bude dobro. Da budem zadovoljna i zadovoljena. Bila sam zadovoljena svake noći, ali rijetko zadovoljna.. iako je bio bez sumnje najbolji ljubavnik u mom rijetkom herbariju ljubavnika, to mi ni jedne noći nije bilo dovoljno. Niti jednom nisam poželjela prespavati i znala sam da je uzalud.. Ljubav i seks. Seks i ljubav. U mom smiješnom, utopističom svijetu još uvijek se drže za ruke.. Htjela sam da se oblikuje nešto više od želje i dragosti. Htjela sam ga gledati onako kroz maglu..Zaljubljena, zaštićena od sumnji. Sigurna u svoju glupost, u njega, u našu neminovnost. Ništa od toga nije bilo u njegovoj sobi. Bila sam sasvim svjesna svega. Svake njegove riječi; i one koja mi je dobro zazvučala i one koja je bila tako kriva u tom momentu.. Svjesna svog samozavaravanja. Svjesna da mi već pola sata pušta neku muziku i objašnjava njen smisao,a ja nemam ni najmanju potrebu čuti ga.. Čudim se zapravo toj svojoj potrebi da budem izgubljena kada sam pored nekoga.. U poljupcima.. U dodiru... U blizini.. To su rijetki trenuci kada nisam svjesna sebe i svoje težine.. Laganost..
U toj studentskoj sobi, oko 3 ujutro bila bih djevojka od 22 godine, uistinu teška .. Sinoć, u mom snu, nije bilo težine. Gledao me u oči, spustio na krevet u nekoj nepoznatoj sobi, i ja sam osjetila onu želju koju sam proglasila nepostojećom. Onu istu želju kao kada me prvi put mazio na svom krevetu u svojoj studentskoj sobi.. Voljela bih da je tu. Da mu kažem da je bio bitan na svoj način.. da zna da nije sve bilo samo onako. I sada se smijem svojoj gluposti.. Znam da će sutra proći..
Upalila sam mirisne štapiće- magnolija.. Svira nešto sasvim po mom izboru.. Južina.. Znam, leći ću nezadovoljena, ali zadovoljna..

- 00:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 09.03.2005.

Čardak i na nebu i na zemlji

" Čardak i na nebu i na zemlji"- ime je emisije koju sam večeras gledala i koja mi je bar na kratko rastvorila slijepljane trepavice. Na čas sam vidjela svu svoju niskost, ljudskost i slabost. Svoju glupost.Otac četvero djece, nakon 3 moždana udara postao je kao leptir zarobljen u čahuri svoga tijala. I htio bi vani. Ali zna da ne može.
U stanje je gotovo potpune oduzetosti; jedva sam sjedi, a komunicira s okolinom putem sofisticirane opreme. Miče glavu i na taj način podražava senzore i ispisuje riječi po ekranu. " Iz ovog tijela se ne može vani. Da vidim što se sve može unutar njega." - tako počinje priču. Ono što je fascinantno jest što u tom defektnom, bolesnom, skučenom tijelu, stanuje jedan ogroman duh. Prva asocijacija bila mi je dualizam duše i tijela. Pomislila sam da ovo moje tijelo je samo barka, kućica u kojoj su zaštićeni mekši i dragocjeniji djelovi mene.. Kao puž. Da, on kao što puž vuče svoju kućicu, vuče strpljivo svoje teško tijelo. Težina i lakoća. Kontradikcija u njemu samom. Tako lagan u mislima, u osjećaju, u svojoj biti.. A sve to spremno da se rasprši i pozlati dane, zarobljeno je u tom tako stranom tijelu..
Pomislila sam koliko sam tašta. Pomislila sam koliko sam samo čovjek. Pomislila sam da bih voljela biti češće tako lagana. Željela sam se osloboditi svjesnosti svojih ramena na kojima čami teret dana. Ponekad mi uspjeva letjeti, ali češće sam pritisnuta i hodam kao patuljak, zgrbljena. Gledajući taj dokumentarac, osjetila sam sram i ljutnju zbog ovisnosti o svom tijelu. Ponekad čak imam osjećaj da postoji neovisno meni. Autonomija mog tijela nad mojim tijelom bez mog odobrenja. Pozitivno je samo to što me ipak posjeduje MOJE a ne tuđe tijelo. I što još uvijek svoj um posjedujem samo ja, a ne moj um ili nečiji tuđi. Autonomija mog uma nad mojim umom bila bi katastrofa. Ili samo ludilo..
Ne volim ovisnosti.Čine me invalidom. Čine me slabom i tuđom. Ne posjedujem druge, samo dio sebe. Uzme li me netko, uzima i taj dio, i ne ostaje mi ništa. Čovjek bez ničega nije čovjek. Netko tko nema što izgubiti,ne živi.
Tenutak inspiracije. .Rekonvalescencija. I opet me obuzima samo onda kada pogledam s dna. To je ono tragoomično u čitavoj priči. U mojim danim, na mom tijelu, egzistiraju dva gosta. Kontradikcija u meni.Dvije maske; jedna se smije, a jedna plače.. Ne nalazim u tome ništa loše. To je život.

- 23:04 - Komentari (0) - Isprintaj - #

hipohondrija ne djelu

Mislila sam da sam se izliječila. Danas sam shvatila da sam na putu ozdravljena, ali da još uvijek nisam imuna na boleštine, bolnice, almbulante, ružne sestre i mladolike doktore. Čekala sam da netko izađe i da mi rendgenske snimke mojih plućica, ali nitko se nije pojavio bar pola sata od fotografiranja. Dok sam tako čekala, u tu sobicu na drugom katu ušlo je još dvoje liječnika, a ja sam razmišljala kako ona koja me slikala, nema dovoljno hrabrosti da mi sama priopći poražavajuću vijest, pa je morala pozvati hrabrije od nje.Oko mene po zidovima poljepljene slike bolesnih, smeđih, umirućih pluća. Uglavnom, mislila sam da su napušavanja i prepušavanja petkom navečer dala svoj danak.. Tumor, edem ili sl.. Nešto smrtonosno u svakom slučaju.Zato ni ne izlaze iz te sobe.. I još sam se usput sjetila kako sve češće hvatam dah navečer kada legnem. Na kraju se jasno ispostavilo da mi nije ništa, i da nisu izlazili iz sobe jer su popravljali rendgen. A ja teško dišem zbog neispunjenih očekivanja koja su mi se ispružila po duši, nemarno kao da su na plaži.
Izašla sam vani i stresla sa sebe smrad ambulante, točnije, smrad klora kojim dezinfekciraju pločice. A onda sam svojim zdravim, ružičastim plućima udahnula sav onaj smrad i smog, i čestice otpušnih plinova što su se miješale u zraku. I bila sam djetinje sretna. Sivilo ovog grada nije me ubadalo u oči. Ljudi su mi se činili sretnijima. Žene su bile manje sijede, muškarci manje umorni i daleki. Ja sam blistala u svojoj luđačkoj žutoj majici. Osjećala sam se kao hodajuće malo sunce. Zato sam, onako ležerno zamutila pogled konobaru u birtiju pokraj faksa. Bila sam stvarno zadovoljna. Poslije, dok sam ispijala kavu, po ne znam koji put nisam se mogla načuditi tragikomediji ove i sličnih situacija. Zar je stvarno potrebno da od straha potonem u rupu, kako bih, kada napokon izađem iz nje, shvatila da ipak ima dovoljno svjetla u ovom gradu? I da su ljudi lijepi bez maski svakodnevice? Bila sam si jadna i smiješna. Ipak, znala sam da od sebe neću pobjeći, pa sam nagovorila sebe da si ponovno budem draga. Nakon 5 minuta voljela sam svoju glupost. Zato sam se desnom rukom potapšala po obrazu i naručila pelin.. Znala sam da ću danas pobijedit gorčinu; dostojanstveno, bez grimase na licu, popit ću svoj slatki strah.

- 20:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2005.

na brzaka

Svira L. Cohen- Famous blue raincoat. Moja najdraža.. Bar danas.. Ovo je način da ostavim trag;pišem u slučaju da nestanem s jutrom.. Ne pišem svaki dan. Ima dana kada sam sasvim sigurna da "onaj netko" nema toliko smisla za humor da me samo tako eliminira.. Zna koliko volim dramu.. A ima opet i loših dana kada mi se sutrašnjica čini sasvim neizvjesnom.. Danas je bio jedan takav; ubija me ovo vrijeme pred spavanje. Trebala bih kao, ići spavati jer "svi normalni ljudi spavaju u ovo vrijeme".. I tijelo daje signale..A tako bih produžila ovo stanje aktivnog uma još dugo. Da ne moram leći i osjetiti težinu ovog dana. Išla bih leći, ako bih mogla dugo spavati. Stvarno dugo.. Dok ne dođe proljeće, i ne nestane ovaj smrad snijega. To je zbog hiperozmije.. Da obučem starke i nemarno prošećem gradom bez hladnoće u kostima. Jasno, sama. Ili bih ovaj put mogla dodati nekoga da uživa u mojoj blizini. Ali, koga ? Bivšeg, sadašnjeg, budućeg? Prijateljicu koja se zove najboljom; draga sam joj i dalje;samo je zaboravila moj kućni broj. Ništa više.. Stvar je u tome da me stižu sve one male stvari koje nisam stigla, nisam mogla, nisam umjela, nisam znala..Sve ono što je danas trebalo biti, a nije i sve ono što je bilo, a nije trebalo biti. Male stvari koje mi se u ovoj tišini i mraku (ne radi ulična rasjeta) čine velikim.. To je samo takav dan- onaj koji ne ide u mom smijeru kretanja. Već sutra bit ću u sasvim boljem odnosu sa sobom i vremenom i danom.. i ljudima. Već sutra, ovo će biti sasvim druga priča..

- 23:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>