insomnija
sviće..mogu ići spavati.. sanjala sam gadan san.. O svom nestajanju. Ustala sam u 5h, luda od ideje da se to zbilja desi i da sam ja to prognozirala, a da to nitko ne zna.. Neka se zna da postoji nešto više i tajanstvenije od ovoga izvanjskog. Mislila sam kako se mora znati da je sve ovo samo privid.. Ne volim paravane! I ispričala sam cijelu priču, a onda sam tipnula neku tipku na tipkovnici i sve izbrisala. Oblio me hladan znoj; to je znak. Urotilo se protiv mene. A onda sam se zainatila i sada sve pišem ponovno. Nikada isto, jasno . Pantha rei.. Ali ne dam da ne ostanu tragovi mog straha noćas..
Neumitnost; volim tu riječ..zbog zvučnosti, inače je se ježim.. Sanjala sam san koji zapravo nije ništa drugo nego malo morbidniji izraz neumitnosti nestajanja iliti umiranja.. Ali, ne volim tu riječ, jer se bojim smrti, pa stalno tražim neke samo meni smislene sinonime.. Nije prvi put da sanjam o koncu svoje egzistencije, ali sada me nekako posebno izbacilo iz takta.. Zbog morbidnosti..
Moja mi mama u snu, kao neka gatara, prognozira da dolazi po mene- smrt.
"Izgleda da ćeš nam umrijeti M." rekla je moja mama, tako nekako strana, dok su se u njenom krilu bjesomučno same od sebe vrtile stranice neke male knjige.. Kao u onim lošim hororima.. Ta vrtnja listova i šizofreničan zvuk koji te povlači u nemoć. Kao fatum.. Tako je, to mora tako biti, to su neke sile pred kojima nemam izbora;stranice se vrte kako one hoće.. ja sam vrištala, a ona je mirnim glasom, s dozom strepnje objašnjavala kako mi je oko spušteno i da je to znak.. Tražila je znakove, ta žena, moja majka.. A ja sam vrištala i nije mi zapravo bilo jasno kako je tako mirna.. neprepoznavanje vlastite majke; možda me to prestrašilo više od same smrt koja dolazi po mene.. kada sam se probudila, ukočena od straha,Moni je spavala pored mene.Gurnula sam je
- Daj upali lampu,sanjala sam ružan san- rekla sam.
- Što si sanjala- promrmljala je, i ja sam znala da još uvijek sanja i nisam je htjela buditi. Zaspala bi puno teže s mišlju kako joj je starija sestra sve čudnija, a to ne želim..
Inače se ne bojim mraka, ali noćas mi je teško pao.. Morala sam od svog, straha, od misli kao možda nije slučajno, na kraju napraviti samo priču.. UČiniti sebe superiornijim nad onim što ne vidiš, ali ćutiš. Sada sam si smiješna. I umorna.. Nije mi jasno zašto nisam probudila mamu i ispričala joj, ako sam već imala potrebu.. Ma, zapravo znam.. Ne volim rastuživati ljude ni slagati im svoje strahove na ramena. Pogotove ne pred san..
Sviće i mogu ići spavati.. Umorna i tako slaba sama sebi.. I beskrajno infantilna i smiješna.. .. spremna doduše na vlastiti podsmijeh; a taj me najdublje dirne jer najbolje zna puteve.. Osjećam se kao karikatura pred san..
|