deponij rariteta

četvrtak, 28.04.2005.

Absolute beginners

Družim se u zadnje vrijeme puno sa sobom.. Nisam tako loša kao što se priča.. U kasni sat se šapuće po uglovima moje sobe.. O mojoj tobožnjoj gluposti i slabosti. Širi se trač o umoru. Kao, objesio mi se oko ramena poput pijanog prijatelja, i zaspao.. Povezuju me sa zabludom i rezignacijom. U lošem sam društvu- prepričava se neumorno.. Svakim danom uočavam koliko su slijepi zbog mraka. Gluhi zbog tišine koja se spusti nad grad u kasni sat.. Ja uopće zapravo nemam veze s tim pričama..
Sada kada se družim sa sobom, sasvim sigurno mogu tvrditi da se radi o pogrešci. Budući da se u zadnje vrijeme puno šetamo Ja i JA, uočila sam kako zapravo imam nevjerovatno lucidan pogled. I sasvim siguran korak. Stalno se smješkam, dječje nezrelo, svemu oko sebe. Upijam neumorno mirise.. Danas je između dvije zgrade mirisalo na svježe, tek ubrane gljive.. Ispijajući kavu pored jezera oko 4 poslijepodne, osjetila sam miris mora.. Jučer sam pak uočila da sam sposobna biti spontana. Ušla sam u nečiji vrt i otkinula veliku granu bijelog jorgovana.. Tražila sam pogledom ljubičasti, a onda je netko upalio svjetlo, i ja sam mirno išetala kao da me se ništa od te pljačke ne tiče..
I da, to moram reći, kao bih opvrgla svaku neumjesnu tvrdnju.. Pjevam dok hodam. Stalno pjevam.. Neki dan sam skinula cipele i u finim bijelim čipkastim čarapicama prošetala sam po tek pokošenoj travi.. Bila sam.. U tom trenu tako sam bila.. Postojala sam, potpuna. Čista. Bez zareza.. I pjevušila sam jednu staru stvar; stalno sam ponavljala jedina tri stiha koja sa znala..
Vjerujem da ništa što jest nije slučajno jer onda ne bi bilo pošto ne bi bilo bitno. Ne bi postojala kauzalnost.. Nadam se nekakvoj višoj sili; čovjek je sa svoji prosječno 1, 75 sitan naspram neba.. Impozantan samo u očima koje vole..
Postoje, jasno, i one neke ja koje su tu i tamo u naletu.. One su van mene i za njih ne odgovaram potpuno. Postoje i neke skrivene i nepoznate su mi.. Zato se i družim sa sobom. Da ih upoznam; mislim da se ne trebaju ničega bojati.. Spremna sam do kraja saslušati svaki argument. Ako su u pravu, vjerno kao mali pas velikih očiju, čuvat ću ih u sebi od nepogoda..
Jedna mi je danas dok sam se vraćala šapnula da joj nedostaje. Jako.. Kaže-kriv je Bowie i njegovi apsolutni početnici.. Htjela bi ga nazvati.. Pitala me može li se i ON prošetati s nama..
- Samo prošetati M. - rekla je gledajući me kao bolesno dijete s umorom i strahom u očima..
-Vidjet ćemo..Možda to sutra nećeš htjeti. Možda je želja da ga vidiš tu tek zato jer smo predugo danas šetale samo ti i ja.. - rekla sam joj prilično odriješito.. I bilo mi je žao istog trena jer se po njenom divnom licu razlilo, kao sok od višnje, razočarenje..

- 00:51 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.04.2005.

uvijek sve završava-bliže boli

Nikada, uvijek..
Riječi kojim me zasipa u početku.. Sasvim nesvjestan.. Sinoć je Nesretni svirao gitaru.. Ja sam čučeći i gledajući ga iz žablje perspektive, grlila njegova koljena.. Pitam se koliko je uopće bio svjestan svoje stvarne potrebe za mnom.. Mislim da mu sve ono poslije konjaka, nije bilo potrebno.. Nesretni je očito mislio drugačije.. Zapravo, kao da je bitno.. U fazi sam putovanja kada objema rukama grabim nezasitno trenutke..Onako, usput, kad već hodam, ne žaleći.. Ionako sam poluprazna..
Iako, ne znam koliko je to mudro.. Netko bi mogao poželjeti produžiti ovo što je neproduživo.. U pokretu sam i nemoguće je za sada stajanje. Moram upiti miris lipa. Mogla bih hodati u bescilje beskonačno dugo.. Bijeg? Od NJEGA? Kao da je bitno. NJEGA nema i sinoć me sasvim zadovoljavajuće ljubio drugi.. Pelin, sok od grožđa, čokolada i nepoznat broj cigareta.. Nesretni i ja.. I gitara.. I smijeh prijatelja u našoj blizini..Poljupci podijeljeni u međuprostoru. Između dvaju vrata. Na jednim; onim iza mojih leđa, postoji kvaka.. Tu i tamo odškrinem da virnem.. Moja prošlost- ljubičasta pješčana oluja. Ne nazirem jasno pojavnosti, ali jednom kada se slegne prašina.. Znam-znat ću.. Na drugim vratima, onim ispred mene, nema kvake.. Mogu samo virnuti kroz špijunku, ali raspon viđenja tako je ograničen i samo slutim.. Čini mi se da se razlijevaju jedna preko druge tople boje.. Baršunasto žuta - kao puding od vanilije.. I purpurno crvena - kao rane trešnje.. Moja budućnost, ipak, možda je samo optička varka..
Nesretni i ja u zvjezdanom međuprostoru.. Međutim, kada svane, nestanu zvijezde.. Nesretni izađe iz autobusa na jednoj stanici na pola puta.. Ostanem ja i ostane ON.. Shvaćam ipak, da više ne sličimo ni na što nas dvoje.. Nema ničega opipljivog, ničega podložnog slutnji.. Samo elementi u tragovima.. Elementi u tragovima..

- 21:52 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 19.04.2005.

a, sada laku noć.. prazna je tabakiera..

Da sam sposobna, iskopala bih neku metaforu. Iz polja riječi. Ljubičaste perunike za svaku riječ na LJ.. More makova za svako M.. Šume jorgovana za svako J.. Ljiljani za svaku zabludu..I drvoredi breza..Po jedna za svaku tugu..
Ili bih izlila neku pjesmu.. Iz ovog mulja. Nekad je bilo bistro. Ali, bilo je to davno.. Samo blato i potopljene trske.. U zadnje vrijeme, konstantno kiši nad močvarom moje duše..
Da imam volje, da nisam ovako umorna, naslikala bih vam nešto.. Ulje na platnu.. Da se razlije svaka nijansa moga jada. Da iscure iz tuba sva ona nagomilana neispunjena očekivanja; stisnuta u meni; pod pritiskom.. Začepljena čepom u obliku nade..
Prsnulo je danas.. Kao predugo mućkani šampanjac.. Na dnu boce, počela se nakupljati gorčina. To nikako nisam smjela dopustiti. Ono što me opijalo, pretvorilo bi se u pokvarenu, bezukusnu otopinu, bez mjehurića.. Zato sam odlučila rađe proliti sve u bescilje..
Preduga je priča, da bih je pričala.. Stvarno sam ćutala tog čovjeka.. Potpuno apstrahiranje svake druge pojavnosti u njegovoj blizini.. Zajedničko odrastanje. Kada sam ga prvi put vidjela, nisam zapravo vidjela njega, nego njegovu sjenu. U tom tajanstvu ispod šešira, razaznala sam jasno samo jedno.. Obris usana ispod šešira. Upoznala sam se s njegovim usnama prije nego s njim. Pomislila sam kako nikada nisam vidjela ljepše usne.. Željela sam ih ljubiti, dirati, zarobiti svojim usnama, zubima, sobom. Željela sam njegove usne utisnute na svakom dijelu sebe kao autograme.. Njegov potpis njegovim usnama na mojoj koži.
Danas, oko 21h, upakirana u omot koji voli, čekala sam da me proba.. Rastvori taj vanjski sjajni papirić i uistinu okusi mene.. Podatnu i topljivu pod toplinom..Shvatila sam da ću na njegovu stolu ostati netaknuta slastica.. Još malo i isteći će mi rok trajanja..
Upoznala sam ga kao sjenu; izgubila sam ga istog takvog.. Nejasnog, skrivenog.. Stanara nekih drugih dimenzija..
Tako sam umorna i tužna.. Pomišljam na izdaju.. Protiv moje volje, jedan jači dio mene, odlučio je izdati nas dvoje.. Cjelo vrijeme mi šapće na uho kako je to za moje dobro, dok mi veže ruke za stolicu razočarenja.. Ja cvilim; tako me bole zglobovi moga bića.. « Ne brini M. Proći će.. Bolje je ovako.. Počela se gomilati bolest. Njegovi poljupci šire zarazu koja te ždere iznutra.. Izgrist će te.. Ostat ćeš čahura u obliku žene zgrčenih ramena..»
Kada se ljubav pretvorila u svoju patalogiju? Tako žalim..Moram se brzo ispraviti i prestati hroptati. Trebam samo otići prije nego me vidi ovakvu slabu. Ne želim da zna da ne znam disati.. Da ponekad se nagovaram samo da udahnem.. I da u tim trenucima nestajanja patim samo zbog jedne misli.. Njegove daljine u trenutku moje smrti..

- 00:17 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.04.2005.

sve je to od lošeg vina

Na početku mita spominje se veličanstvena flota.. Brod do broda..Rastvorena jedra.. Bijela, sjajna. (Čiste plahte na preplanulim tijelima ljubavnika u nekom apartmanu uz more.. I miris lavande u zoru..)
Ploviti u skladu s valovima..Stopiti se s njima. Pustiti da te vode nesvjesni da ih pokoravaš..
Na početku sve je bilo tako bistro. I more i ljudi.. Postojala je do kraja nedefinirana misao vodilja. Postojala je svrha putovanja.. Skovani od čežnje klizili su lako, neometani nepogodama. Vođeni željom da se dozna.. Što se nalazi tamo gdje nikada nisu bili. Na kraju plovidbe, poslije svih valova. Postoji li uistinu to o čemu se nagađa? Potpunost; ispunjenost svake pore kapljicama koje je drugi čuvao sakupljene u boci..
Ne znam kada je počelo rasipanje.. Razrijedili su se brodovi.. Rastrgani komadi bjelila bezumno plove morem. Kao izgubljene ptice zakazalih instikata; ne znaju odrediti od kuda dolazi toplina.. Što ih je manje, i što je flota oštećenija, to se jasnije nazire prava veličina i snaga brodova. To su tek lađice s čipkastim jedrima.. Sasvim neprikladne za plovidbu, za stvarnost.. Jer tu nema iscrtane karte; ne postoje nikakve koordinate, samo puka intuicija..
Na početku, bila sam to što sam bila.. Sada sam tako lošija.. Tako sam pusta; suha u sebi.. Iskrčene su šume; opstali su samo kserofiti. Grmolika sam iznutra.. Siromašna životom..
To lađice tonu.. Jedna za drugom, polago, ali sigurno. Izranjaju samo sumnje kao mrtvi moreplovci.. Ništa mi nije jasno.. Nije valjda da sam propustila putokaz koji me je upozoravao da je krajnje vrijeme da skrenem.. Ne treba se predugo zadržavati u stranim gradovima. Postanu odjednom mrski i klaustrofobični..
Ne razumijem? Kada sam postala tako prosta? Običan kmet na njegovu zemljištu..
Jesmo li postali nebitni ? Ili sam samo previše popila..

- 01:53 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.04.2005.

žena dijete

- Preozbiljna si- rekao je prije kojih 4 sata na autobusnoj stanici, nakon što se više nisam mogla nasmijati još jednoj njegovoj sasvim nepotrebnoj šali.. I to na račun naše hrome ljubavi.. Pogledala sam ga; egzekutor nadanja. Skrenula sam pogled; osjetila sam se starom. Ili je on bio premlad?
Šutjela sam.. Nisam ništa rekla. A trebala sam..
-Preozbiljna sam? Vjerovatno imaš pravo. Da, jesam.. Preozbiljno shvaćam stvari. Fali mi ona lepršava bezbrižnost koja krasi djevojčice. Samo, ja to više nisam.. Ipak, priznajem, ponekad sam uistinu starija nego što izgledam..
Nego reci, jesam li dovoljno ljupka? Nalaziš li u mom smješku, dok me ljubiš, još uvijek dovoljnu količinu šarma? Ili je postao poznat i neizazovan.. Kada pričam, da li me uopće slušaš? Ili sam postala neshvatljiva? I dosadna. Tako stara i ozbiljna..
Je li sve počelo poprimati onaj tjeskobni miris ustajalosti? I reci, još samo bih te to pitala, jesam li još uvijek dovoljno privlačna? Da li si još uvijek podatan pod mojim usnama? Nemoćan i zadovoljan što te imam? Što me imaš? Zaboravljaš li i sada put do kuće nakon što se predugo zadržiš u meni?
Da, vidim-gubiš se u zagrljajima. Ne vidiš me od koprene koju isplete tvoja požuda..
Ali, da li ti je to premalo? Ili previše? A možda je postalo preozbiljno.. Da, vjerovatno je to.. Uvijek sam krivo dozirala stvari.. Bilo je ili preslatko, ili bez okusa, razvodnjeno; u skladu s mojim naginjanjem krajnostima..
Moraš mi reći.. Vidiš da sam izgubila sposobnost čitanja tvojih misli. To dođe s godinama i iskustvom. Nisam ja kriva.. Umor učini svoje.. Oprosti što nisam lagana, bezbrižna, naivna..
Vile ne postoje; mora da si se zabunio kod upoznavanja.. Da, rekla sam da mogu letjeti, ali ne i da to mogu sama.. Žao mi je ako si razočaran. Samo sakrij lice u moju kosu i dogodit će se čudo. Misliš da to više neće pomoći? Dobro, evo učinit ću iznimku; posut ću te vilinskom prašinom i zaboravit ćeš.. Samo molim te, nemoj nikome reći.. Htjela bih da me sljedeći puta netko voli.. Zbog mene, a ne zbog čarki skrivenih u neznanju..
Muška glupost je nepodnošljivo naporna..

- 01:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 13.04.2005.

Boginja

Krene lagano .. Mislim da došepa na petama. Neopipljiva, nevidljiva, bez mirisa, s okusom straha. Kao utvara. Ili špijun. Osjetim je kada su svi putevi prepuni barikada. Kada nema mogućnosti da nadigram fino razrađenu strategiju. Svaka taktika pada u vodu. Nisam nadobudna; prilično lucidno razaznajem kompleksnost klopke koja mi je namijenjena. Zato svaki put, sada već s dozom divljenja prema neprijatelju, odlučim se predati. Poklonila bih se, ponizno, da imam kome..
Zovem je kišna groznica. Potpuno me paralizira onako kako je to još slađe; krećem se, ali kao marioneta, obučena u košuljice tjeskobe. Pritisak neke nepoznate sile u mojoj glavi, bolovi u mojim nejakim mišicama. Moje divno, precrveno, prekrvavo srce još se više nakrivi na lijevu stranu zbog bolova u leđima, i protestno udara u nepravilnom ritmu.. Kada me moje vlastito tijelo krene izdavati, moj duh panično trči od jednog bolnog dijela mene do drugog, nagovarajući ih da ostanu lojalni. Moje tijelo-jedna mala izdajnička utvrda. To je takav kaos.. Mene nitko ništa ne pita. Više se ne bojim kao prije. Ipak su to moji igrači.Šutim u nekom kutu i čekam da prođe. Znam da hoće.. Moram priznati, malo mi je sve to fascinantno.. Da sam dio nekog plemena na nekom otočju za koje se ni ne zna negdje na Pacifiku, bila bih lokalni šaman. Čarobnica. Nagovještavala bih kišu, i prinosili bi mi žrtve zbog uspjelih usjeva.. S druge strane, da sam rođena negdje u jeku crnog, kugom prošaranog srednjeg vijeka, spalili bi me na lomači uz gromoglasan pljesak, a ja bih ponosno dignula glavu, očekujući čudo koje vjerovatno ne bi došlo..
Ništa od tih egzotičnih konteksta. Tu sam, gdje sam.. Početak profanog, prodanog 21.stoljeća..Kome? Bogu ili vragu?
Roditelji me smatraju hipohondrom.. Prijatelje to oduševljava i nasmijava u isto vrijeme. Kao privatni klaun.. Ja to zovem kišnom groznicom.. Stručna dijagnoza bi bila: blaga neuroza..
Gledajući to tako, u ovom društvu, ja sam kada pada, neproduktivna jedinka.. A u zadnje vrijeme pada sve češće..

- 22:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.04.2005.

sama na sceni

Trebala bih leći i samo ležati.. Čitavu noć, sutra cijeli dan, pa onda opet onu noć s utorka na srijedu.. Lijepo bi bilo da nitko suvišan ne ulazi u sobu dok ležim.. Savršeno bi bilo da imam projektor pa da po sobi prospe zvijezde.. I bilo bi već nestvarno kada bi uz sve to još i radili zvučnici; da svira bez prestanaka i pauza moja muzika.. Nekakav jazz, pa blues, pa malo starog rocka kada mi se ukoči tijelo od ležanja na leđima i kada se moram preokrenuti na trbuh.. Bilo bi stvarno lijepo.. Trebam samo eliminirati ljude, popraviti zvučnike i posuditi projektor..
U srijedu bih se mogla dići.. Otuširati prvo u vrućoj, a onda u hladnoj vodi. Našminkati oči razmrljavši po kapcima tamnozeleni prah. Mogla bih obući haljinu iste boje, staviti stare smeđe naušnice, raspustiti kosu.. Kapljica, dvije nepoznatog parfema.. I spremna sam za polazak.. Vani bi u srijedu moglo sijati sunce.. Autobus bi mogao voziti onaj sijedi šofer. Predzadnja bi stolica mogla biti prazna i čekati mene..
Mogli bi me iznenaditi obojavši, sasvim neovisno o meni, pročelje moga fakulteta.. Indigoplava fasada, a po njoj razasute žute sove..
Mogla bih otići na kavu poslije predavanja s kolegicom koja bi samo pričala, a ja bih slušala. Ne bih imala potrebu ništa reći.. Pila bih kavu s toplim mlijekom i dvije doze šećera. Noge bi ispod stola, u crnim čarapama sa finim uzorkom, bile mirne. Ne bih palila jednu za drugom. Zapalila bih samo dvije cigarete. Na početku i pri sredini razgovora; u onom dijelu, gdje ona očekuje od mene da kažem nešto o nekome o kome ne bih najrađe ništa rekla jer ništa ne znam..
Poslije, oko 17h mogao bi me Nesretni čekati na trgu sjedeći na jednom od mramornih držača rasvjetnog stupa. Mogao bi sjediti nemarno u crnom samt sakou i zabavljati se na račun moje dezorijentacije. Kad bih ga napokon ugledala, mogao bi se nasmijati, ponuditi mi cigaretu, ne dižući se, i nakon toga mogao bi predložiti da odemo negdje na pelin. Vani je još uvijek toplo, i nas dvoje šutke hodamo. On misli kako sam lijepa u toj zelenoj haljini i kako bi me volio poljubiti.. Ja razmišljam koliko je taj poljubac ostvariv. Da li je više potrebno čekati NJEGA.. Razgovaram sa svojim koracima. Jedan kaže da je uzaludno, drugi da je neminovno.. Podignem pogled i vidim da ne vidim kraja cesti pred sobom.
Kroz lijevu trepavicu nazirem crnu kosu koja blago pada na rame obloženo crnim samt sakoom.. Shvaćam da pada večer.. Moram odlučiti jer uskoro, u mraku, neće se ni nazirati boja moje haljine..

- 22:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.04.2005.

grad je danas tako siv

Bit ću kratka. Iako ne moram ništa.. Ni biti. A ipak jesam. Zato jer ne moram biti, a jesam, zato ću biti kratka, iako ne moram..
Zapravo, molim da me se ne shvati isuviše ozbiljno. Mislim da se izgubim u svim varijantama sebe kada pada. Kada padne, bolesna sam. Tijelo ne sluša mene, nego nečije naredbe koje se ne čuju od kapljica.. Ne znam tko je krivac..
Prije kiše, samo sam neurotična i oštro osciliraju sva ona raspoloženja koja stoje iza mog imena. Dijamtralno suprotna. .
Tako je bilo jučer.. Pred kišu.. Na mahove plašila su me sva ta mlada lica oko mene. Kao da postoje da bi onemogućili da vidim dalje od njih i ramena njihovih raznobojnih kaputa. A prilično sam visoka..
Jučer se nisam baš najbolje snalazila sa svim svojim varijacijama, tako da sam bila neodređena i poželjela sam poljubiti jednog neodređenog. Kako sam ga samo željela poljubiti. U tom trenu, znala sam, bio bi to divan par. Neka Ja i on. Divan, zamišljen, željen mene. Nesretni.. Te večeri bio je neodređen.. I predodređen za mene. Primila sam ga za ruke i povela. Na jednu klupu, na nebu. A onda negdje na trećoj stepenici do neba, ili parka na gornjem gradu, javio mi se ON. Tu je-kaže. U parku. Čeka me. U onom parku u kojem sam htjela neodređena poljubiti jedne neodređene usne.
Poznati glas isčupao je iz klupka samo jednu mene. Jasnu, definiranu, podatnu u NJEGOVOJ blizini.
I tu je bio kraj mojoj avanturi.. Možda posljednjoj prije nego bih si priznala da sam opet determinirana starom determiniranošću..

- 01:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 06.04.2005.

danas sam luda

Uzimaš najbolji dio mene kao nešto svakodnevno..
Tašto gledaš u moju želju;
kao da je pseto kojemu si nužan.
Ne budi površan, prijatelju.

Jer prezirem površne ljude..
..a tebe bih smjestila u svoja jutra.
Pokaži malo zatomljene mudrosti..
ne daj da bude žao mi sutra..

Zbog godina i šarenih balona
u kojim sam lebdjela u tvom smjeru..
To što si slabić nikada do sada
nije nagrizalo moju vjeru.

Pošalji mi pogledom dozu prihvaćanja..
Za druge opcije sada sam slijepa.
Ne vidiš li da tamo gdje me nikad ne vidiš,
tamo sam za tebe potpuno lijepa..

- 14:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.04.2005.

kuća pored mora

Prvi puta kada je bio u meni, imala sam osjećaj kao da je u svojoj kući. Ušao je i premjestio stvari.
A onda izašao..
Ta kuća više nije izgledala isto. Potpuno preuređenje.. Nije mi dugo trebalo da shvatim da ju je nemoguće vratiti u staro stanje. Iskreno, nisam ni željela. Sviđala mi se.. Upravo takva..
Sve te sitne dekoracije bile su djelo njegovih ruku.. Tragovi njega po zidovima kao apstraktna umjetnost.. Bilo je nešto gotovo dostojanstveno u toj kući napravljenoj samo za jednog čovjeka. Sa svim mogućim kućnim pomagalima.. Taman takva da se u njoj uživa, odmara, plače, sanja, smije.. Da se u njoj živi.
Ipak, tvorac je zanemario da se životne nastambe moraju održavati, inače propadaju..
On vjeruje kako je dovoljno navratiti ponekad, razgrnuti zastore i pustiti malo svjetla u prostorije.. On zapravo ne zna što bi s tom svojom kućom.. Obožava ju jer je to njegova kuća, jer je on njen tvorac, a svaki tvorac daje dio sebe u ono što gradi. On je dao veliki dio jer je kuća koju je preuredio stvarno velika. On uživa biti u njoj, u vrtovima i voćnjacima oko nje, ali se nikada ne zadržava predugo. Boji se ostati, jer se plaši da onda nikada neće izaći. Jer se plaši da bi mogao ostati zarobljen u kući koja bi mu jednog dana mogla postati strana. Jer se boji da bi mogao ostati u njoj i poželjeti nikada ne izaći, a ona se jednoga dana počene urušavati.. I on ostane zakopan pod zidinama te krivo izgrađene kuće.. Boji se da ta kuća možda nije njegov dom.. I zato još uvijek istražuje. Godinama navraća..
Kuća jasno stoji, ali to je samo stvar percepcije. I prostora.. Ona se kao i sve druge stvari kreće kroz vrijeme.. A vrijeme čini ono što ne mogu ljudi. Neprimjetno oku nepažljivog promatrača, ona se mijenja.. U bazenu već dugo nema vode i ne rubovima se počela nakupljati plijesan. Stalno navraćaju nekakvi stranci koji bi ju rado kupili po visokoj cijeni.. Da je obnove; da ne propadne. Kažu - bilo bi šteta. To je jedna sasvim izvanredna, neobična kuća. Svi ti mozaici su unikati. Kuća je pravi raritet..
Tvorac za sada odbija sve ponude i kategorički odbija sva upozorenja. Kada prozori zaškripe, on se strese, ogrne ogrtačem, upali kamin i navije glasno muziku, uvjeravajući se kako će se preseliti već sutra i ulaštiti podove..

- 02:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.04.2005.

osjetiš li, prije sna..

Vratila sam se iz još jednog pohoda na ljude.. Nemam što reći.. Previše stvorova nalik ljudima; možda zato jer su stranci čine mi se kao sjene. Nedohvatljivi; prozirni.. Žamor.. Paučina satkana od dima koja onemogućava disanje.. Dahtala sam kao riba.. Bez škrga, sa svojim očekivanjima kao perajama.. Mahala sam..A onda sve sporije i sporije.. ON se nije pojavio, a trebao je. Poslao je samo nekakvu poruku koja je zapravo divna, ali ja sam bila ograđena..Daleko od njega; riječi su mi bile samo simboli na displayu.. Nisu mi značile ništa, samo su potpuno umirile svaki trzaj mojih peraja..
Kao riba na suhom, ispijala sam pelin da ne presušim potpuno. Pored mene je sjedio Nesretni. Želio me.. O toj poznatoj potrebi za mnom danas nisam bila sposobna razmišljati. Previše je krhak da bi ga u ruci držala jedna poprilično neodređena djevojka.. Nisam noćas bila nigdje; jer su me vukli na sve strane.. Mogao bi mi zadrhtati dlan. Pogledat ću ga jasno, kada ispratim NJEGA.. A ispratiti ću ga.. Postala sam preteška za tu našu klackalicu.. Stalno sam dolje..
Ne volim odlaske.. Smišljam divne slike o ponovnom sastanku. Ne prihvaćam apsolutni kraj.. Ne volim razmišljati o smrti. Pogotovo ne u mraku..
Popila sam jedan pelin za Papu.. U skladu s mojim gledištima, on nije otišao. Samo se premjestio. i smješka se od gore negdje.. To su sve nijanse..
Poljubac vam šaljem u čela..

- 02:34 - Komentari (1) - Isprintaj - #

petak, 01.04.2005.

ne daj se ines

Danas je bio jedan sasvim neprimjetan dan.. Vjerovatno ga ni po čemu neću pamtiti. Digla sam se oko 12 zbog napada insomnije sinoć, čitala sam Brzezinskog - o američkoj dominaciji i sl., a onda sam se oko 20h otišla naći s bivšim.. Ljubavnikom.. Kod njega je ostala jedna knjiga od Kundere; morao mi ju je vratiti i tako eliminirati sve materijalne tragove moje egzistencije u njegovu životu i njegovoj studentskoj sobi..
Ovo je bio jedan sasvim neprimjetan dan i vjerovatno ga neću pamtiti. Time je jednostavno predan neminovnosti vremena bez ikakve borbe.. I to je jedino što me u ovom trenu uznemiruje.
S činjenicom da se ON nije još uvijek javio već sam se fino upoznala. Nije tako loša kao što se čini; uvijek sam govorila- ne sudi na prvi pogled.. Ljudi imaju maglu u očima..
Kako bih ipak ostavila trag dotičem ovaj dan jednom mišlju.. Zapravo riječ je o citatu spomenutog autora koji me jedini nekako lagano uznemirio .. Gurnuo me u nešto dublje od površnosti jednog sasvim običnog četvrtka ispunjenog svime što ne može ispuniti dan.
« - A zašto tu snagu ne upotrijebiš ponekad protiv mene? - rekla je.
- Zato što ljubav znači odricanje od sile – rekao je Franz tiho.
Sabina je postala svjesna dviju stvari: prvo, da je ta rečenica divna i istinita. Drugo, da se
tom rečenicom Franz diskvalificirao u njezinu erotskom životu. »
Nepodnošljiva lakoća postojanja

- 00:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	travanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

deponij rariteta

četvrtak, 28.04.2005.

Absolute beginners

nedjelja, 24.04.2005.

uvijek sve završava-bliže boli

utorak, 19.04.2005.

a, sada laku noć.. prazna je tabakiera..

ponedjeljak, 18.04.2005.

sve je to od lošeg vina

nedjelja, 17.04.2005.

žena dijete

srijeda, 13.04.2005.

Boginja

ponedjeljak, 11.04.2005.

sama na sceni

nedjelja, 10.04.2005.

grad je danas tako siv

srijeda, 06.04.2005.

danas sam luda

ponedjeljak, 04.04.2005.

kuća pored mora

nedjelja, 03.04.2005.

osjetiš li, prije sna..

petak, 01.04.2005.

ne daj se ines

Opis bloga

sama na sceni