sama na sceni
Trebala bih leći i samo ležati.. Čitavu noć, sutra cijeli dan, pa onda opet onu noć s utorka na srijedu.. Lijepo bi bilo da nitko suvišan ne ulazi u sobu dok ležim.. Savršeno bi bilo da imam projektor pa da po sobi prospe zvijezde.. I bilo bi već nestvarno kada bi uz sve to još i radili zvučnici; da svira bez prestanaka i pauza moja muzika.. Nekakav jazz, pa blues, pa malo starog rocka kada mi se ukoči tijelo od ležanja na leđima i kada se moram preokrenuti na trbuh.. Bilo bi stvarno lijepo.. Trebam samo eliminirati ljude, popraviti zvučnike i posuditi projektor..
U srijedu bih se mogla dići.. Otuširati prvo u vrućoj, a onda u hladnoj vodi. Našminkati oči razmrljavši po kapcima tamnozeleni prah. Mogla bih obući haljinu iste boje, staviti stare smeđe naušnice, raspustiti kosu.. Kapljica, dvije nepoznatog parfema.. I spremna sam za polazak.. Vani bi u srijedu moglo sijati sunce.. Autobus bi mogao voziti onaj sijedi šofer. Predzadnja bi stolica mogla biti prazna i čekati mene..
Mogli bi me iznenaditi obojavši, sasvim neovisno o meni, pročelje moga fakulteta.. Indigoplava fasada, a po njoj razasute žute sove..
Mogla bih otići na kavu poslije predavanja s kolegicom koja bi samo pričala, a ja bih slušala. Ne bih imala potrebu ništa reći.. Pila bih kavu s toplim mlijekom i dvije doze šećera. Noge bi ispod stola, u crnim čarapama sa finim uzorkom, bile mirne. Ne bih palila jednu za drugom. Zapalila bih samo dvije cigarete. Na početku i pri sredini razgovora; u onom dijelu, gdje ona očekuje od mene da kažem nešto o nekome o kome ne bih najrađe ništa rekla jer ništa ne znam..
Poslije, oko 17h mogao bi me Nesretni čekati na trgu sjedeći na jednom od mramornih držača rasvjetnog stupa. Mogao bi sjediti nemarno u crnom samt sakou i zabavljati se na račun moje dezorijentacije. Kad bih ga napokon ugledala, mogao bi se nasmijati, ponuditi mi cigaretu, ne dižući se, i nakon toga mogao bi predložiti da odemo negdje na pelin. Vani je još uvijek toplo, i nas dvoje šutke hodamo. On misli kako sam lijepa u toj zelenoj haljini i kako bi me volio poljubiti.. Ja razmišljam koliko je taj poljubac ostvariv. Da li je više potrebno čekati NJEGA.. Razgovaram sa svojim koracima. Jedan kaže da je uzaludno, drugi da je neminovno.. Podignem pogled i vidim da ne vidim kraja cesti pred sobom.
Kroz lijevu trepavicu nazirem crnu kosu koja blago pada na rame obloženo crnim samt sakoom.. Shvaćam da pada večer.. Moram odlučiti jer uskoro, u mraku, neće se ni nazirati boja moje haljine..
|