Boginja
Krene lagano .. Mislim da došepa na petama. Neopipljiva, nevidljiva, bez mirisa, s okusom straha. Kao utvara. Ili špijun. Osjetim je kada su svi putevi prepuni barikada. Kada nema mogućnosti da nadigram fino razrađenu strategiju. Svaka taktika pada u vodu. Nisam nadobudna; prilično lucidno razaznajem kompleksnost klopke koja mi je namijenjena. Zato svaki put, sada već s dozom divljenja prema neprijatelju, odlučim se predati. Poklonila bih se, ponizno, da imam kome..
Zovem je kišna groznica. Potpuno me paralizira onako kako je to još slađe; krećem se, ali kao marioneta, obučena u košuljice tjeskobe. Pritisak neke nepoznate sile u mojoj glavi, bolovi u mojim nejakim mišicama. Moje divno, precrveno, prekrvavo srce još se više nakrivi na lijevu stranu zbog bolova u leđima, i protestno udara u nepravilnom ritmu.. Kada me moje vlastito tijelo krene izdavati, moj duh panično trči od jednog bolnog dijela mene do drugog, nagovarajući ih da ostanu lojalni. Moje tijelo-jedna mala izdajnička utvrda. To je takav kaos.. Mene nitko ništa ne pita. Više se ne bojim kao prije. Ipak su to moji igrači.Šutim u nekom kutu i čekam da prođe. Znam da hoće.. Moram priznati, malo mi je sve to fascinantno.. Da sam dio nekog plemena na nekom otočju za koje se ni ne zna negdje na Pacifiku, bila bih lokalni šaman. Čarobnica. Nagovještavala bih kišu, i prinosili bi mi žrtve zbog uspjelih usjeva.. S druge strane, da sam rođena negdje u jeku crnog, kugom prošaranog srednjeg vijeka, spalili bi me na lomači uz gromoglasan pljesak, a ja bih ponosno dignula glavu, očekujući čudo koje vjerovatno ne bi došlo..
Ništa od tih egzotičnih konteksta. Tu sam, gdje sam.. Početak profanog, prodanog 21.stoljeća..Kome? Bogu ili vragu?
Roditelji me smatraju hipohondrom.. Prijatelje to oduševljava i nasmijava u isto vrijeme. Kao privatni klaun.. Ja to zovem kišnom groznicom.. Stručna dijagnoza bi bila: blaga neuroza..
Gledajući to tako, u ovom društvu, ja sam kada pada, neproduktivna jedinka.. A u zadnje vrijeme pada sve češće..
|