uvijek sve završava-bliže boli
Nikada, uvijek..
Riječi kojim me zasipa u početku.. Sasvim nesvjestan.. Sinoć je Nesretni svirao gitaru.. Ja sam čučeći i gledajući ga iz žablje perspektive, grlila njegova koljena.. Pitam se koliko je uopće bio svjestan svoje stvarne potrebe za mnom.. Mislim da mu sve ono poslije konjaka, nije bilo potrebno.. Nesretni je očito mislio drugačije.. Zapravo, kao da je bitno.. U fazi sam putovanja kada objema rukama grabim nezasitno trenutke..Onako, usput, kad već hodam, ne žaleći.. Ionako sam poluprazna..
Iako, ne znam koliko je to mudro.. Netko bi mogao poželjeti produžiti ovo što je neproduživo.. U pokretu sam i nemoguće je za sada stajanje. Moram upiti miris lipa. Mogla bih hodati u bescilje beskonačno dugo.. Bijeg? Od NJEGA? Kao da je bitno. NJEGA nema i sinoć me sasvim zadovoljavajuće ljubio drugi.. Pelin, sok od grožđa, čokolada i nepoznat broj cigareta.. Nesretni i ja.. I gitara.. I smijeh prijatelja u našoj blizini..Poljupci podijeljeni u međuprostoru. Između dvaju vrata. Na jednim; onim iza mojih leđa, postoji kvaka.. Tu i tamo odškrinem da virnem.. Moja prošlost- ljubičasta pješčana oluja. Ne nazirem jasno pojavnosti, ali jednom kada se slegne prašina.. Znam-znat ću.. Na drugim vratima, onim ispred mene, nema kvake.. Mogu samo virnuti kroz špijunku, ali raspon viđenja tako je ograničen i samo slutim.. Čini mi se da se razlijevaju jedna preko druge tople boje.. Baršunasto žuta - kao puding od vanilije.. I purpurno crvena - kao rane trešnje.. Moja budućnost, ipak, možda je samo optička varka..
Nesretni i ja u zvjezdanom međuprostoru.. Međutim, kada svane, nestanu zvijezde.. Nesretni izađe iz autobusa na jednoj stanici na pola puta.. Ostanem ja i ostane ON.. Shvaćam ipak, da više ne sličimo ni na što nas dvoje.. Nema ničega opipljivog, ničega podložnog slutnji.. Samo elementi u tragovima.. Elementi u tragovima..
|