grad je danas tako siv
Bit ću kratka. Iako ne moram ništa.. Ni biti. A ipak jesam. Zato jer ne moram biti, a jesam, zato ću biti kratka, iako ne moram..
Zapravo, molim da me se ne shvati isuviše ozbiljno. Mislim da se izgubim u svim varijantama sebe kada pada. Kada padne, bolesna sam. Tijelo ne sluša mene, nego nečije naredbe koje se ne čuju od kapljica.. Ne znam tko je krivac..
Prije kiše, samo sam neurotična i oštro osciliraju sva ona raspoloženja koja stoje iza mog imena. Dijamtralno suprotna. .
Tako je bilo jučer.. Pred kišu.. Na mahove plašila su me sva ta mlada lica oko mene. Kao da postoje da bi onemogućili da vidim dalje od njih i ramena njihovih raznobojnih kaputa. A prilično sam visoka..
Jučer se nisam baš najbolje snalazila sa svim svojim varijacijama, tako da sam bila neodređena i poželjela sam poljubiti jednog neodređenog. Kako sam ga samo željela poljubiti. U tom trenu, znala sam, bio bi to divan par. Neka Ja i on. Divan, zamišljen, željen mene. Nesretni.. Te večeri bio je neodređen.. I predodređen za mene. Primila sam ga za ruke i povela. Na jednu klupu, na nebu. A onda negdje na trećoj stepenici do neba, ili parka na gornjem gradu, javio mi se ON. Tu je-kaže. U parku. Čeka me. U onom parku u kojem sam htjela neodređena poljubiti jedne neodređene usne.
Poznati glas isčupao je iz klupka samo jednu mene. Jasnu, definiranu, podatnu u NJEGOVOJ blizini.
I tu je bio kraj mojoj avanturi.. Možda posljednjoj prije nego bih si priznala da sam opet determinirana starom determiniranošću..
|