" Čardak i na nebu i na zemlji"- ime je emisije koju sam večeras gledala i koja mi je bar na kratko rastvorila slijepljane trepavice. Na čas sam vidjela svu svoju niskost, ljudskost i slabost. Svoju glupost.Otac četvero djece, nakon 3 moždana udara postao je kao leptir zarobljen u čahuri svoga tijala. I htio bi vani. Ali zna da ne može.
U stanje je gotovo potpune oduzetosti; jedva sam sjedi, a komunicira s okolinom putem sofisticirane opreme. Miče glavu i na taj način podražava senzore i ispisuje riječi po ekranu. " Iz ovog tijela se ne može vani. Da vidim što se sve može unutar njega." - tako počinje priču. Ono što je fascinantno jest što u tom defektnom, bolesnom, skučenom tijelu, stanuje jedan ogroman duh. Prva asocijacija bila mi je dualizam duše i tijela. Pomislila sam da ovo moje tijelo je samo barka, kućica u kojoj su zaštićeni mekši i dragocjeniji djelovi mene.. Kao puž. Da, on kao što puž vuče svoju kućicu, vuče strpljivo svoje teško tijelo. Težina i lakoća. Kontradikcija u njemu samom. Tako lagan u mislima, u osjećaju, u svojoj biti.. A sve to spremno da se rasprši i pozlati dane, zarobljeno je u tom tako stranom tijelu..
Pomislila sam koliko sam tašta. Pomislila sam koliko sam samo čovjek. Pomislila sam da bih voljela biti češće tako lagana. Željela sam se osloboditi svjesnosti svojih ramena na kojima čami teret dana. Ponekad mi uspjeva letjeti, ali češće sam pritisnuta i hodam kao patuljak, zgrbljena. Gledajući taj dokumentarac, osjetila sam sram i ljutnju zbog ovisnosti o svom tijelu. Ponekad čak imam osjećaj da postoji neovisno meni. Autonomija mog tijela nad mojim tijelom bez mog odobrenja. Pozitivno je samo to što me ipak posjeduje MOJE a ne tuđe tijelo. I što još uvijek svoj um posjedujem samo ja, a ne moj um ili nečiji tuđi. Autonomija mog uma nad mojim umom bila bi katastrofa. Ili samo ludilo..
Ne volim ovisnosti.Čine me invalidom. Čine me slabom i tuđom. Ne posjedujem druge, samo dio sebe. Uzme li me netko, uzima i taj dio, i ne ostaje mi ništa. Čovjek bez ničega nije čovjek. Netko tko nema što izgubiti,ne živi.
Tenutak inspiracije. .Rekonvalescencija. I opet me obuzima samo onda kada pogledam s dna. To je ono tragoomično u čitavoj priči. U mojim danim, na mom tijelu, egzistiraju dva gosta. Kontradikcija u meni.Dvije maske; jedna se smije, a jedna plače.. Ne nalazim u tome ništa loše. To je život.
Post je objavljen 09.03.2005. u 23:04 sati.