Umorna sam.. Čeka me more skripti i očekivanja. Samo bih šetala gradom. OK, navratila bih do faksa da vidim da li je još uvijek fasada najsivija u gradu. Ali, samo bih navratila.. Ne bih se zadržavala. Na kraju ću vjerovatno dati sve te ispite i bit ću u očima kolega superuspješna kolegica.. Kod kuće bit ću mamina i tatina nada.. A kada legnem u svoj veliki krevet u ljubičastoj sobi, sebi ću biti prestara.. Preumorna i udaljena od lakoće..
To je tako- ne pravi od tuge nauku..
Mame me ulice.. Ovaj grad, parkovi. Vidjela sam danas; procvale su magnolije na tomislavcu.. L.Cohen (ili Bowie) i ja šećemo se nemarno.. Mogao bi i ON biti pored mene, ali to već iziskuje napor.. Nije mi se javio. Kako odmiču sati, lagano se spuštam na zemlju.
Pomalo mi je žao što nisam više sposobna dulje se družiti s nadom. Prekratko su sljepljene trepavice; otvaram oči i jasno vidim; sve je samo još jedna epizoda. Doduše, lijepa je to priča, ali je glavna glumica izgubila onaj utopistički žar koji je njenu ulogu činio vjerodostojnom.. Kada se zamišljam, vidim se u hodu, sama. Zašto onda toliko žalim što nemam više snage, a ni volje pokušati uskladiti korak s njim..
On me voli na svoj način..
Ne znam.. Postoje žene koje su jake dovoljno da čekaju.. Ili slabe? Kao potporni stupovi nestalnim muškarcima. Uvijek tu, kao odmorište tom putniku kojeg vole. Ja nisam jedna od tih žena..
Ne volim naslanjanja. Ne volim biti dodirnita u prolazu. I čekati onda tu diližansu da ponovno svrati nakon lutanja.. Da obnovi zalihe..
Događa li se to meni sada? Ja sam nešto više od palijativa.. Moram biti.. Gadim se polovičnih obroka.. Spremna sam do kraja hodati sama, nego hodati s nekim tko ne osjeća moju blizinu..
Kada bih znala da me ON vidi samo kao privremeno povremeno boravište, izbrisala bih se s karte njegova putovanja..
Post je objavljen 31.03.2005. u 00:42 sati.