Stranci. Ljubavnici.. Prijatelji.. Samo se slutimo s ljudima. Rijetko kada se istinski dotičemo. Sa svojim očekivanjima oko vrata, kao s lančićima, hodamo.. Vidiš li kako sjaji ? Ne zanosi se sjajem..
Gradovi su puni ljudi.. Moj grad je prepun veselih, našminkanih, fino obučenih.. Ako su i tužni, i u tome ima nekog konformizma. Sjedimo Nesretni i ja u centru tog grada, u pletenim stolicama. Pijemo i oboje smo nekako blijedi.. Kao zvrk; u centru vrtnje.. Ne snalazimo se od previše svega... «Konstantno sam u depresiji, a ponekad sam tjeskoban»- rekao je Nesretni u svom maniru; tiho s dozom rastresenosti. Rijetko mu vidim oči.. Izgube se ispod pramenova crne kose.. Šteta jer su lijepe..Stverno lijepe; «pale blue eyes». Gledam ga i nije mi jasno. Sebično se pitam- je li mu gore nego meni ? I zgadim se sama sebi zbog toga. Kao da je bitno.
Pitam ga da li misli da sam luda.. « Mislim da sam ja lud; ti nisi. Ti si samo ponekad izgubljena.. Ali, u tvojim očima se sasvim jasno vidi sjaj.. Želja za životom. Veselost kao izazov i podvig..».. Bilo mi je lakše.. I bilo mi je teže zbog svoje laganosti u njegovoj blizini..
Poslije je došla Petrica Pan.. Moja najbolja prijateljica. Miš u ljudskom obličju..Ja to znam, pa mi ne smeta. Volim je jer može letjeti kada to poželi. Bila napušena ili ne.. Ne poznaje tjeskobu, samo igru.. Šah sa životom.. Bila sam na kojih pet minuta apsolutno, potpuno sretna, a ostatak večeri sam bila zadovoljna.. Nesretni, spomenuta i ja lunjali smo gradom.. Nakon pive, Petrica Pan je spalila pljugu na zrinjevcu.. Nije mi se pušilo;već dože vrijeme apstiniram od tog hobija.. priznajem; najviše je za to odgovorna moja sada već blaža hipohondrija..Zamislila sam si da me zbog toga tu i tamo posjeti tjeskoba.. A nije neki gost.. Uglavnom,bila sam zadovoljna. Bila je to ugodna večer..
Nepredvidljivost svega.. Dubina postojanja.. Što dublje tonem, suočavam se s rijeđim, posebnijim bojama.. Rijetki osjećaji za rijetke ljude.. Kako većinu vremena ipak promatram s razine očiju, dovoljna visoka, donekle nalazim u ovom pogledu s dna neko zadovoljstvo.. Uvijek me posjete te potonje perspektive na relativnost i kompleksnost svega. Život je nevjerovatni "laf".. Tip sa smislom za humor, za tragiku, za lijepo, za odiozno.. Sve u jednoj riječi - život.. Kao partija šaha.. Strpljenje.. Dok ne padne kralj, kraj je neizvjestan.. Rekla sam Nesretnom da ne odustajem.. Svaki dan je jedna mala bitkica. Kao da smo se život i ja uhvatili «na ruku» da vidimo tko je jači. Nije riječ o neprijateljima ni nikakvom antagonističkom odnosu; to je samo jedna igra.. Doduše nametnuta, ali ne bi sada o tome.. osjećam da još nisam ukrasila nekome dane.. Osjećam da me čekaju; muškarci, žene, gradovi, prolaznici.. Osjećam da sam tek na početku.. Doduše, ponekad se gadno spotaknem.. Doduše, ponekad me gadno bole leđa i gadno se bojim i ne da mi se dići iz kreveta i započeti dan.. Ali, još uvijek je riječ o "ponekad".. Samo se pitam- je li potrebno pasti da bih hodala poslije korak ili dva uspravnije..Ne znam. Ma, tko zna. Idemo iz dana u dan.. Neki od tih čestica vremena moraju biti samo moji; nježni i duhoviti.. Sa smislom, bez suvišnih aktera..
Kupila sam sunčane naočale; one velike.. Tajanstvena, skrivena, zaštićena, dobra ili loša, šetat ću ovoga ljeta.. Ovim gradom ispod naočala.. neke stvari ostaju vidljive samo nekima.. Jer neki ne bi shvatili zašto imam tako velike oči..
Post je objavljen 24.03.2005. u 00:42 sati.