deponij rariteta

hipohondrija ne djelu

Mislila sam da sam se izliječila. Danas sam shvatila da sam na putu ozdravljena, ali da još uvijek nisam imuna na boleštine, bolnice, almbulante, ružne sestre i mladolike doktore. Čekala sam da netko izađe i da mi rendgenske snimke mojih plućica, ali nitko se nije pojavio bar pola sata od fotografiranja. Dok sam tako čekala, u tu sobicu na drugom katu ušlo je još dvoje liječnika, a ja sam razmišljala kako ona koja me slikala, nema dovoljno hrabrosti da mi sama priopći poražavajuću vijest, pa je morala pozvati hrabrije od nje.Oko mene po zidovima poljepljene slike bolesnih, smeđih, umirućih pluća. Uglavnom, mislila sam da su napušavanja i prepušavanja petkom navečer dala svoj danak.. Tumor, edem ili sl.. Nešto smrtonosno u svakom slučaju.Zato ni ne izlaze iz te sobe.. I još sam se usput sjetila kako sve češće hvatam dah navečer kada legnem. Na kraju se jasno ispostavilo da mi nije ništa, i da nisu izlazili iz sobe jer su popravljali rendgen. A ja teško dišem zbog neispunjenih očekivanja koja su mi se ispružila po duši, nemarno kao da su na plaži.
Izašla sam vani i stresla sa sebe smrad ambulante, točnije, smrad klora kojim dezinfekciraju pločice. A onda sam svojim zdravim, ružičastim plućima udahnula sav onaj smrad i smog, i čestice otpušnih plinova što su se miješale u zraku. I bila sam djetinje sretna. Sivilo ovog grada nije me ubadalo u oči. Ljudi su mi se činili sretnijima. Žene su bile manje sijede, muškarci manje umorni i daleki. Ja sam blistala u svojoj luđačkoj žutoj majici. Osjećala sam se kao hodajuće malo sunce. Zato sam, onako ležerno zamutila pogled konobaru u birtiju pokraj faksa. Bila sam stvarno zadovoljna. Poslije, dok sam ispijala kavu, po ne znam koji put nisam se mogla načuditi tragikomediji ove i sličnih situacija. Zar je stvarno potrebno da od straha potonem u rupu, kako bih, kada napokon izađem iz nje, shvatila da ipak ima dovoljno svjetla u ovom gradu? I da su ljudi lijepi bez maski svakodnevice? Bila sam si jadna i smiješna. Ipak, znala sam da od sebe neću pobjeći, pa sam nagovorila sebe da si ponovno budem draga. Nakon 5 minuta voljela sam svoju glupost. Zato sam se desnom rukom potapšala po obrazu i naručila pelin.. Znala sam da ću danas pobijedit gorčinu; dostojanstveno, bez grimase na licu, popit ću svoj slatki strah.