deponij rariteta

na brzaka

Svira L. Cohen- Famous blue raincoat. Moja najdraža.. Bar danas.. Ovo je način da ostavim trag;pišem u slučaju da nestanem s jutrom.. Ne pišem svaki dan. Ima dana kada sam sasvim sigurna da "onaj netko" nema toliko smisla za humor da me samo tako eliminira.. Zna koliko volim dramu.. A ima opet i loših dana kada mi se sutrašnjica čini sasvim neizvjesnom.. Danas je bio jedan takav; ubija me ovo vrijeme pred spavanje. Trebala bih kao, ići spavati jer "svi normalni ljudi spavaju u ovo vrijeme".. I tijelo daje signale..A tako bih produžila ovo stanje aktivnog uma još dugo. Da ne moram leći i osjetiti težinu ovog dana. Išla bih leći, ako bih mogla dugo spavati. Stvarno dugo.. Dok ne dođe proljeće, i ne nestane ovaj smrad snijega. To je zbog hiperozmije.. Da obučem starke i nemarno prošećem gradom bez hladnoće u kostima. Jasno, sama. Ili bih ovaj put mogla dodati nekoga da uživa u mojoj blizini. Ali, koga ? Bivšeg, sadašnjeg, budućeg? Prijateljicu koja se zove najboljom; draga sam joj i dalje;samo je zaboravila moj kućni broj. Ništa više.. Stvar je u tome da me stižu sve one male stvari koje nisam stigla, nisam mogla, nisam umjela, nisam znala..Sve ono što je danas trebalo biti, a nije i sve ono što je bilo, a nije trebalo biti. Male stvari koje mi se u ovoj tišini i mraku (ne radi ulična rasjeta) čine velikim.. To je samo takav dan- onaj koji ne ide u mom smijeru kretanja. Već sutra bit ću u sasvim boljem odnosu sa sobom i vremenom i danom.. i ljudima. Već sutra, ovo će biti sasvim druga priča..