Danijela je kolegica s faksa.. bile smo ista godina,ali je ona jedan dan izgubila ravnotežu..trebalo joj je dosta vremena da se pridigne.. sada je dobro;kaže da je to bilo mračno stanje duše i da se ne brinem. ni za nju ni za sebe. " To je katarza.."- govori i ja svakim danom uviđam koliko je u pravu.. Pantha rei..
Prolaznost.. Pomiranje.. Dvije riječi koje bi trebale biti u dobrosusjedskim donosima.. Stvarno; mora, htjela ja to ili ne doći jedan dan drugačiji od onih prije koji su bili međusobno drugačiji, ali s istim negativnim predznakom.. ma dobro sada.. da se vratim na Danijelu..
Petak, oko 02h ujutro, mjesto radnje- ribnjak, par metara od purgeraja. Nije bila loša svirka, ali vani je omamljujući miris proljeća.. dovodi me do ludila. u totalnoj sam ekstazi, napadnuta od milijun starih slika priljepljenih za taj miris. bez mirisa proljeća, ostale bi zaglavljene u nekom potisnutom dijelu mene. Mješavina mirisa pokošene trave, mirisa zemlje natopljene već davnim posljednjim snijegom... A onda jedna lagana nota mojih 16, 17, 18, godina.. Ostale godine su već bile žešće; nikako zasićene tolikom dozom infantilizma.. i miris očekivanja.. Na kraju svega toga, kapljica njega.. kako bi se sve to spojillo u jedinstvenu aromu jedne mladosti jedne M.. Uglavnom, zbog tog mirisa koji me zanosio i bacakao u neke bivše živote,nisam prisustvovala svirci u purgeraju.. pilo se u parku,gdje je,zapravo bila još bolja svirka.. dvije gitare i jedna flauta.. i jedan zanimljiv stranac; svidio mi se na prvu,već dok sam mu pružala ruku i mislila kako je glupo što nisam raspustila kosu.. i jedna intrigantna ženska koja mi je pričala sve što možeš pričati nekome koga prvi puta vidiš u petak navačer u rano proljeće.. gledajući kako vješto mota cigaru za cigarom, shvatila sam da u zbrci poznatih i nepoznatih lica, vidim jedno drago.. Danijela.. Stajala je izgubljena i gledala u nekom lijevom pravcu; prilično napušena i blago pijana, bila je tako daleka i sama u tom svom filmu.. Pozdravile smo se.. Oduševljenje zbog sasvim nenadanog susreta je potrajalo..(izlazi na "finija" mjesta od ribnjaka, pa je nisam očekivala gore..)..
I dok sam je gledala, onako smiješnu nesvakodnevnu ( ne viđam je u tom stanju prečesto), ona je sjela i uzela gitaru koja je minutu ili dvije bila naslonjena na klupicu..(maestro je otišao obaviti nuždu.)
I tu sada dolazim do dijela koji me inspirirao i zbog kojeg sam ispisala ovu smiješnu uvertiru..
Volim na svoj način prevariti vrijeme i neumitnu prolaznost.. Uhvatim momenat toliko idealan i poseban, da je nepodložan mehanizmu otkucaja sata.. Samo moj, ulovljen u mrežu.. Kao leptir; da živi dulje od 24h.. Danijela je sjedila na klupici u parku u petak navečer pod utjecajem lakih droga.. usput omamljena mirisom proljeća, uzela je gitaru iako ne zna svirati i počela prebirati sasvim nesuvislo i laički po žicama.. Gledali smo je.. Bila je daleka; zatvorenih očiju.. kao da gledamo film, nešto što je samo privid; neuhvatljiva neposredno.. U jednom trenu, nakon instrumentala, onako samo za sebe počela je pjevati.. I ta pjesma, ta melodija, njen položaj glave, njene poluzatvorene oči.. Sve je to na sekundu postalo neoprezno zbog potpunosti slike, i ja sam iskoristila tu sekundu da ukradem kadar..
"Ko brod u boci putujem.. a neću stići nikamo.. jer toliko ti dugujem.." Gledali smo je.. I ja koja je znam, i svi ostali koji je nisu znali, uživali smo na trenutak u njenoj jednostavnoj, spontanoj tuzi..
Kroz cijelu noć, to je bilo jedino što me spajalo potpuno sa svim tim ljudima.. nečija tuđa tuga koja je ubrzo zaboravljena.. Još jedino u mojoj glavi odzvanja ".. Ko brod u boci putujem... a neću stići nikamo..".. Smješkam se; imam još jednu kartu u rukavu kojom ću pobijediti starost..
Post je objavljen 20.03.2005. u 23:16 sati.