Prije nego krenem s elegičnim pripovijetkama, da svima čestitam Uskrs. Pa evo, Sretan vam Uskrs.. I sada dvije-tri crtice o tom blagdanu.. Bila sam u crkvi i mladi svećenik gorljivo je rekao kako ne trebamo težiti ovom zemaljskom, nego onome životu gore. Osjetila sam određenu krivnju; ja želim dobro živjeti sada i ovdje.. Zašto je to tako nebitno i bogohulno? Ovo bi znači, sve trebalo biti nekakav preeliminarni krug.. Samo neki idu u daljnji krug.. Možda je sve u krugovima, kao u Danteovom «Paklu». Samo, možda mjesto radnje nije pakao, nego beskonačnost, a mi se vrtimo iz kruga u krug.. Na različitim razinama..
Možda vlada politika tipa - Ko' bi gori, sad je doli.. Ili postoji progres? Ne idemo na razinu više dok ne zadovoljimo kriterije prethodnog kruga.. Štogod da jest, ne volim krugove..
I postoji li onda zadnji, vrhovni krug? Kamo onda poslije njega? Morat ću malo bolje razraditi ovu ideju..
U petak sam ponovno zakoračila i tako tim korakom krenula opet jednim starim krugom.. Nisam ga izbjegla. Nisam se popela na stepenicu više.. Ili niže.. Svejedno, samo da je druga perspektiva.. Nisam ništa učinila, nego sam se prepustila. Ponovno njemu.. Ne znam po koji put. Jednostano sam znala, negdje oko 22h tog petka da ćemo večeras biti skupa.
Odrasla sam s njim. Bila sam klinka od 16 koja je zbog njega ostavila dječaka koji ju je učio milovanjima. I od tada, dolaze drugi ljudi, druge ljubavi, ali ja sam stalno u istom krugu. Ista putanja, a on je središte. Svi drugi su samo slučajni ili neslučajni putnici zalutali, pali, skrenuli sa svog u moj krug. Ponekad pored njih zaboravim da se vrtim. Čini mi se kako je put postao pravocrtan, kako sam izašla iz tog savršanog geometrijskog lika. Živim mjesecima, pa čak i godinama uvjerena kako nema više središta. Kako ga nema. Uvjerena da je samo draga sličica. Najposebnija koju sam uhvatila u svom lovu na vječnost. Najljepši način na koji sam pobijedila vrijeme i prolaznost. On-moja prva velika ljubav. On- prošlost. Uzajamna dragost, poštovanje, uspomene.. Možda nekakva ljubav. « On me voli na svoj način». Prije godinu i pol, nakon neznamkojeg rastanka, mislila sam da više neće biti nas dvoje nigdje drugdje nego na fotografijama. Da neću imati snage još jednom. Stvarno sam mislila da ću imati dovoljno srama. Ili razočarenja. Nisam htjela još jedno od njega. Nisam željela da me više razočarava. Bilo tko drugi-može, ali ne on. On je morao ostati na neki način netaknut. Zarobljen u mom dobrom osjećaju. Kao neka sveta sličica u finom okviru, u zaključanom ormaru. Ukoliko bih je stalno promatrala i mazila je prstima, mogla bih uočiti nepravilnosti.. Jeftinu izradu. Površnost tog zapravo laičkog crteža. Ne, to se nije smjelo dogoditi. On je morao ostati ono pored čega sam ja sasvim jasno osjećala - to je to..
Slabost.. Svjesnost o prolaznosti. Misao da nema sutra. Misao o relativnosti i neizvjesnosti svega. Potreba za dozom života. Usahnula sam ljubeći krive. Hodam potpuno nesvjesna svoje sporosti.. Zbog svega toga, jednostavno sam ga ljubila ponovno tog petka.. Nisam već dugo bila tako svjesna svoga tijela, njegove živosti, svog daha, kao tog petka. Laganost.. Sada sam shvatila..U njegovom zagrljaju tako sam lagana i jasna. Tako daleko od konstantne alijenacije. Inače, otuđena od sebe i drugih. Pored njega,u tom poljupcu, u tim već milijun puta poljubljenim usnama, pronađem se; onaj najbolji dio sebe. Jedino što mi steže tijelo, osim njegovih ruku, u tom trenu, jest malena svijest o tome da sam opet uhvatila samo trenutak.. Doduše nezamjenjiv.. I da, ne žalim.. Ali, tako sam ga htjela produžiti. Samo s njim htjela sam nešto više od danas. Sutra..
- Znaš što bih sada najviše želio?- upitao me dok me grlio na tom smiješnom parkiralištu u našem starom kvartu oko 04 ujutro..- Htio bih sada samo zaspati s tobom..
Nasmijala sam se.. Nota ironije u uglu moje usne. U 6 godina koliko se znamo, ovo je jedna od ljepših stvari koje mi je ikada rekao.. Jer ih skupljam, jer su rijetke, čuvat ću ih kao gladni mrvice.. I biti sretna zbog nečega što netko drugi čuje svaki dan.. Ali ne od njega, i ne ja.. Te smiješne drage rečenice, koje su trebale biti davno izgovorene.. Te riječi se i sada kotrljaju mojim bićem i ubrzavaju mi krvotok. Nazvat će me uskoro. Uvijek postane gladan u mojoj blizini. Nije ni svjestan koliko mu značim.. Izgubit će me uskoro, ako ne pronađem barem jedan jasan znak da bi volio ostati. Da li je dovoljna ova rečenica? Ne znam.. Više nisam u stanju živjeti od šest fino posloženih riječi, šapnutih u trenucima nježnosti u moje uho.. Postajem imuna.. Treba mi veća doza.. Preveliki sam ovisnik za tako malo zanosa..
Post je objavljen 27.03.2005. u 21:35 sati.