Nepoznati Zagreb

Početak šetnje, krećemo u smjeru retencije Jazbina. Snimio: GP


Nekad ljudi i događaji prolijeću pored nas nevjerojatnom brzinom i pokušaji da ih zaustavimo u danom trenutku često budu bezuspješni i iza njih ostanu samo blijeda sjećanja koja s vremenom postaju sve blijeđa i blijeđa. Upravo se to desilo sa nekima od šetnji koje su održane u svibnju 2016. u sklopu manifestacije "Jane's Walk day". Proljeće mi je uvijek nakrcano raznoraznim zbivanjima, a prošle je godine sve to bilo izraženo još mnogo više tako da su se događaji, na privatnom, poslovnom i svakom drugom planu, smjenjivali brzinom svjetlosti ...

... ali, bilo bi šteta da se zbog te brzine izgubi sadržaj nekih od tih događanja jer smatram da bi bilo vrijedno zapisati ih, barem sada, ako to već nisam učinio tada kada su bili vrlo svježi.

Stoga, vratimo se u mjesec svibanj, u subotu 14.05.2016., kada sam zajedno sa kolegicom Anitom Končar iz Centra za kulturu Maksimir poveo šetače uzduž potoka Blizneca, od njegove retencije u dolini između Dotrščine i Gornjeg Bukovca pa sve do Maksimirske ceste. Posebnost te šetnje nije bila samo kiša koja nas je pratila gotovo od prve minute šetnje pa do njenog kraja (sve ostale prošlogodišnje šetnje su protekle po lijepom vremenu!) već i činjenica da je taj kvart kojim je šetnja prolazila zapravo moj rodni kvart - dakle, sve priče koje sam ispričao tokom šetnje nisu priče koje su doputovale do mene preko drugih kazivatelja, već događaji u kojima sam i sam osobno sudjelovao, pričani iz prve ruke, pa su, rekao bih, tim vrednije ... i zato što za mene osobno one imaju određenu sentimentalnu vrijednost, ali i zato što ih svako prepričavanje donekle odmiče od stvarnog događanja, dodaje novi sloj boje koji prigušuje onu originalnu.

Slijedeći tekst je mješavina izvještaja sa šetnje popraćenog podacima o zanimljivostima kraja kroz koji smo prošli i mojih osobnih priča za koje bih želio da ostanu zabilježene barem u ovoj formi, kao dokumenat jednog vremena kada je život u predgrađu (što je dotični kraj bio i nekad i sad) bio bitno drugačiji, ne samo zbog protoka vremena već i fizičkih promjena koje su se dogodile u krajoliku doline Blizneca. Potok Bliznec je nekad bio tek jedan od mnogih prigradskih potoka koji je vijugao svojom dolinom stotinama zavoja i tokova, dijelom zato što je nekad (u doba prije mojeg rođenja) bio korišten i za pogon mlinova, a dijelom i zato što on takav vijugav nije nikom smetao i ljudi oko njega su se prilagodili toj njegovoj zavojitoj naravi. On je danas u cijelom svom "prigradskom" toku "kanaliziran" i njegovo današnje lice niti najmanje ne liči onome iz 70-ih godina kada sam preko njega prelazio bar dvaput dnevno, na putu između svoje ulice Čret i Osnovne škole "Viktor Bubanj" (danas Osnovne škole Bukovac) koju sam u to doba pohađao.

Na početku evo osnovnih podataka o potoku Bliznecu. On izvire skromnim izvorom malko ispod lugarnice kod rascjepa sljemenske ceste (nekad se to mjesto zvalo "kod Željezničara" zbog istoimenog planinarskog doma koji je već dugo zapušten, a sada je Lugarnica mjesto poznato po dobroj hrani) i spušta se do bliznečke pilane koja se nalazi uz početak stare ceste koji vodi prema vrhu Medvednice. Nakon toga potok teče uz ulicu Bliznec, prolazi ispod Markuševečke ceste i kroz zapadne dijelove Bačuna. Potom slijedi ulicu Jazbina dolinom između Remeta i Dotrščinske šume (gdje se i nalazi retencija i gdje je bio početak šetnje), prolazi uz naselje Čret, približava se Maksimirskoj šumi uz koju teče s njene istočne strane sve do Maksimirske ceste gdje je naša šetnja i završila. No, Bliznec i dalje nastavlja svoj tok, ne više kroz zelenilo i uz šume, već u podzemlju. Na taj način prolazi kroz Ravnice, provlači se ispod pruge i Branimirove ulice i nastavlja podzemnim tokom sve do Ulice grada Vukovara gdje otvorenim tokom teče prema Kozari boku gdje se ulijeva u kanalizaciju, tzv. Drek river, s kojim nastavlja put do utoka u Savu kod Ivanje Reke. Treba spomenuti da je koridor potoka na podzemnom dijelu kroz Ravnice i Borongaj slobodan i bilo bi ga moguće upotrijebiti za razne namjene, recimo šetalište i biciklističku stazu koja bi spajala sjever i jug grada, podsljemensku zonu i okolicu rijeke Save - vidi OVDJE tekst o iščezlom potoku sa bloge te OVDJE moj tekst na web portalu "Pogledaj.to" u kojem sam detaljnije pisao o toj temi.



Popeli smo se na vrh retencijske brane. Snimio: GP

Pogled na tok potoka kroz retenciju između Dotrščinske šume (desno) i šumaraka prema Remetama (lijevo).
Snimio: GP


Počela je kiša ... Snimio: GP


A sad o šetnji!

Toga nam dana vrijeme baš i nije bilo naklonjeno, iako je prognoza najavljivala cjelodnevnu kišu sredinom dana se naoblaka ipak raskinula i zasjalo je sunce tako da je na sami početak šetnje stiglo čak neočekivanih 15 šetača, no crni oblaci koji su nailazili su najavili nastavak kiše koja je i počela nekoliko minuta nakon početka šetnje i pratila nas je sve do završetka. Šetnju smo započeli na nasipu retencije Jazbina, najvećeg vodoprivrednog objekta tog tipa na području Zagreba, koja je u potpunosti izmijenila nekadašnji izgled potoka i njegove okolice.

Nakon prvih riječi o potoku Bliznecu i naselju uz njega pale su prve kapi kiše (tek pridošla ekipa TV Jabuke snimila je kratki prilog i zatim se pod prijetnjom pljuska morala povući u auto), a kolona šetača je otvorila kišobrane i povukla se u zaklon šumarka kako bih ispričao neke od priča o mojem djetinjstvu i školovanju. Naime, ulica Čret i okolni predjeli, uključujući i okolicu potoka Blizneca (poznatijeg među kvartovskim pučanstvom kao Mrzljak) su zapravo moj zavičaj, a kuća u kojoj sam sa roditeljima i sestrom proživio prvih 30 godina mog života se nalazila na nedalekom brežuljku Fazanovcu na koji vodi ulica Čret. S potokom sam se družio svakog školskog dana barem dvaput, na putu do i od osnovne škole na Bukovcu, do koje smo mi iz kvarta imali dobrih pola sata hoda. Ali, umjesto da do škole odemo ulicama često smo priječili put raznim prečicama preko livada, polja, šumaraka i voćnjaka, a gotovo sve te kratice su uključivale preskakanje potoka ili prelaske preko brvi. U to doba nije bilo puno mostova - ulice Korana i Melinišće su imale tek uski pješački mostić, bez ograde, koji je u snježno doba bio teško prohodan, dok su vozila potok prelazila gazom. Za velike vode, potok se nije mogao preći već je trebalo ići do najbližeg cestovnog mosta, na ulicu Gornji Bukovac kod Svetošimunske ulice.

Retencija se u GUP-u nalazila još odavna, a sagrađena je tek krajem 80-ih i početkom 90-ih godina. Uz nju je planiran nastavak Avenije Gojka Šuška (nekada Izviđačke aleje) koji je trebao dolinom potoka voditi do Gračana, no, kako se sad čini, vjerojatno još dugo neće biti sagrađen. U moje školsko doba, prije gradnje retencije, taj je kvart kojeg su činile ulice Čret i Jazbina i niz uličica (Jazbinski odvojci I-XI i Jazbinski gajevi I-II) životario na rubu nekadašnje Mjesne zajednice Bukovac. Nije tu bilo vode, kanalizacije niti telefona, asfalt je stigao 1968. u Čret, nešto kasnije u Jazbinu, nije bilo trgovine, čak ni gostionice ... Tek se odvajanjem kvarta u posebnu mjesnu zajednicu (MZ Dotrščina) oko 1978 počelo sa većim promjenama, voda i kanalizacija su uvođene 1980.-1985., a telefon je stigao oko 1995.

Kvart u to doba nije imao puno znamenitih stanovnika - prvi od njih je bio na brijegu Fazanovcu, tamo se naselio umirovljeni direktor poduzeća "Cesta", gospon Musić, zbog kojeg je ta ulica prva dobila asfalt, a on je dugo vremena imao i jedinu telefonsku liniju u kvartu koju su koristili i drugi stanovnici u slučaju krajnje nužde. Nešto kasnije je telefon dobio i mesar Šaronja na uglu Melinišća i Čreta te još jedna kuća na Jazbini, a u 80-ima su u kvart došle i dvije telefonske govornice, jedna kod raskršća Čreta i Jazbine te druga kod Društvenog doma mjesbe zajednice u II Jazbinskom odvojku. Poslije, u 80-ima, kuću je na brijegu izgradio i književnik i dramaturg Tomislav Bakarić, a u 90-ima je jednu kuću na Fazanovcu otkupio tadašnji predsjednik Sabora Tomčić koji ju je prvotnu malu vikendicu pretvorio u veliku kuću neobična izgleda. Za to vrijeme je na Jazbini najveću kuću imao cvjećar Torbica (imao je kiosk na Kvatriću).



Pričam zgode iz svojih školskih dana u zaklonu šumarka kod II Jazbinskog gaja. Snimio: GP


Na mostiću preko sada presahlog korita ogranka potoka koji je vodio do mlina. Snimio: GP


Krećemo putem nekad zvanim "kroz klanac" kojim ćemo stići do glavnog toka potoka. Snimio: GP


Improvizirani mostići preko Blizneca. Snimio: GP


Priče iz kvarta iz mog školskog doba, 70-ih, su brojne - evo nekih:

Sa bukovačke strane potoka protezali su se brojni vinogradi i voćnjaci te poneka strma livada ... iako smo voljeli i vinograde i voćnjake jer su nam svaki u svoje vrijeme davali slatke plodove (najomiljenije su bile trešnje jer su sazrijevale taman prije kraja nastave, dok nas je najmanje zanimalo grožđe jer je sazrijevalo u doba ljetnih praznika kada smo rijetko tamo zalazili, a i vlasnici su na njega najviše pazili ), najdraže su nam bile livade jer su nam ljeti omogućavale veselo kotrljanje (koje je često rezultiralo zelenim guzama i koljenima na hlačama), a zimi sanjkanje kada smo često ostajali na livadama sve do mrklog mraka.

No, uz jednu od tih padina i put do nje koji se protezao uz potok i drvored jablanova vezana je i jedna druga priča ... u doba kada sam išao u treći razred netko je u doba zimskog sumraka uočio na jablanovima neko svjetlo koje je izgledalo kao da trči kroz krošnje. Svi smo uprli oči i nitko nije bio siguran postoji li to svjetlo ili ne i na kraju je netko rekao "To su sigurno svemirci!" i čini mi se da nam je svima niz leđa prošla hladnoća ... slijedećih tjedana smo naširoko zaobilazili taj predio, pogotovo predvečer. (na žalost, nikad nismo saznali da li se to netko našalio sa nama svijetleći baterijom po drveću ili nam se to svjetlo ipak samo pričinilo)

Što se mlinova tiče, njih je na Bliznecu (dijelu od Dotrščine naniže) bilo više. Jedan od njih se nalazio točno na predjelu gdje se danas nalazi retencija - sjećam ga se tek izdaleka, gledanog sa Jazbine, kao oronule kuće i nikad nisam bio u njegovoj blizini. Kao rezultat postojanja tog mlina potok je na dijelu od ulice Korana do puta koji je spajao Jazbinu i Gornji Bukovac na visini V jazbinskog odvojka imao dva toka, zapadni jači (tekao je ispod bukovačkog brijega) i istočni slabiji (tekao je uz Jazbinu). Nešto niže, kod zgrade mlina koji se nalazio u blizini Gornjeg Bukovca (tamo gdje su i sada napuštene staje svinjogojske farme Imes) i srušen je tokom 90-ih godina, glavni tok je bio bliži Jazbini, a sporedni, često posve suh, bliži Gornjem Bukovcu. Kod ulice Melinišće (koja također duguje svoje ime nekom neznanom mlinu) potok je već bio ponovo u jednom koritu, a svi ovi "dvokoritni" predjeli uzvodno su bili kombinacija vrtova, napuštenih šljivika i guštara svih vrsta. Naravno, potok je bio oivičen vrbama koja su nam često bile jedino sredstvo prelaza s jedne na drugu stranu za vrijeme visokih voda potoka.

Potok se u to vrijeme prelazio na različite načine, a većina njih nije bila nimalo slična današnjima. Naime, jedini pravi most, cestovni, preko Blizneca je u 70-ima bio onaj na ulici Gornji Bukovac, uz rub maksimirske šume. Na dva druga prijelaza, u ulicama Melinišće i Korana, postojala su dva uska pješačka betonska mostića sagrađena tko zna kada. Mostići su bili uski, možda tek 70-tak cm široki, i veće vrijeme svog života bez ograde. Za suha vremena nije bilo problema, no za kiše, visoke vode, a pogotovo snijega i poledice prelazak tih mostova uopće nije bio jednostavan, pogotovo u doba kada su se počele pojavljivati rupe u betonu. Nešto kasnije je most na Melinišću bio zamijenjen drvenim, širim, no onaj na Korani je ostao takav, uzak, sve do početka izgradnje retencije tamo negdje u 80-ima.
A auti? Oni su na tim mjestima prelazili potoke gazom. Za niske vode nije bilo većih problema, no i tada je trebalo paziti na smeće u potoku, razbijene boce i slično. A za visoke vode nije bilo prelaska. Nisam čuo da je ikad itko zaglavio u potoku - vjerojatno zato što su tada ljudi vrlo oprezno postupali sa svojim tutačima.

Naravno, postojali su i poprečni putevi. Otprilike na visini sadašnjeg II Jazbinskog gaja vodila je stazica do drvene brvi koja je prelazila potok, a nakon nje se lijepim hladom i oštrom uzbrdicom dolazilo do voćnjaka na brijegu kroz koje se stazom dolazilo do nekadašnje posljednje autobusne stanice na križanju ulica Gornji Bukovac i Bukovac. Tim sam se putem vrlo često vraćao još tokom 90-ih jer je bio najugodniji za velikih vrućina, osvježavala ga je hladovina šume i žubor potoka.

U vrijeme osnovne škole sam se pak najradije služio prelazima koji su spajali raskršće ulica Jazbina i Čret (mjesto koje je često bilo okupljalište nas iz kvarta - nakad davno se tu čak igrala i košarka na ad hoc stavljenom obruču na raskršću ulica - poslije smo, s porastom prometa, koš premjestili na livadu iza kuće obitelji Šerbula, uz potok). Najugodniji prijelaz je išao upravo tim putem, uz kuću Šerbula, do potoka, a potom ili preko kamenja ubačenih u potok ili metalnih gajbi za mlijeko ili preko grana vrbe u zapušteni voćnjak pa preko (često samo blatnog) korita protoke mlina pa dalje preko livade na Gornji Bukovac pa preko Požarinja do škole.

Na livadi uz potok bilo je omiljeno mjesto za igru - u nižim razredima igrala se lovica, skrivača, nekad i nogomet ... u višima smo gradili brane na potoku pa se za većih kiša tamo formiralo malo jezero na kojem su najspretniji napravili malu splav od grana i stiropora, dok se zimi na zaleđenom jezercu igrao hokej ... a bilo je slučajeva i pada u vodu kroz tanak led. Osim toga voljeli smo i preskakivati potok sa povišene obale na malu "plažicu" s druge strane - to je bio pravi "ispit hrabrosti", skok sa visine od barem metar i pol preko potoka koji je bio širok barem još toliko. Često smo bacali torbe preko potoka pa onda sami skakali ... a povremeno je bilo i onih koji su upali u potok.

A najstrašniji događaj na tome mjestu bio je dolazak jednog od susjeda koji se ljutio zbog tih naših igara i jednom je prilikom uzeo sjekiru i potrčao za nama - razbježali smo se kud koji, a moj prijatelj i ja smo otrčali do njegove kuće (susjed nas je ganjao i po cesti, dok smo mi bez daha bježali pred njim) i zaključali se u nju i sjeli pod prozor čekajući da se on smiri. Na žalost, nije to bila jedina takva frka, jedan od vlasnika trešanja na Požarinju je najurio grupicu školaraca sa Jazbine i Čreta sa svojeg drveta i skačući sa drveta, jedan od njih, Marijan, je zadobio komplicirani prijelom noge i nekoliko mjeseci se oporavljao od te ozljede.

Na kraju, vezano uz livadu uz potok - tokom 7. razreda grupici nas koji smo voljeli igrati košarku, a prigodnog igrališta nije bilo nadaleko i naširoko palo je na pamet da si sami podignemo koš na toj livadi. Pronađen je odgovarajući debeli drveni stup kojeg smo zabili u zemlju, skupili smo lovu za kupovinu obruča s mrežicom u tadašnjem "Elanu" na ćošku Domjanićeve ulice, a problem table smo riješili tako što smo uzeli staru školsku ploču iz stare školske zgrade koja je tada još zjapila prazna uz noviju zgradu. Koš nas je odlično služio i slijedeću godinu i pol smo tamo provodili većinu vremena na haklu. Istina, malo nas je gnjavio kvrgavi teren livade, ali, hej, imali smo svoje vlastito igralište i bilo smo jaaako ponosni na njega, većinu slobodnog vremena tokom 8. razreda smo provodili uz koš!

Polaskom u srednju školu je koš izgbio na značenju, počele su nas zanimati druge stvari, prava gradska igrališta su nam tada već bila unutar našeg dosega, a mlađe generacije nisu bile toliko zainteresirane za košarku .. zanimljivo, prvo pravo sportsko igralište došlo je u kvart tek oko 2005. godien kada je izgrađeno igralište kod ulice Melinišće!



Gospodarske zgrade sa bukovečke strane potoka koje su u 70-ima bile u vlasništvu tvrtke "Imes" koja je tu uzgajala svinje. Snimio: GP


Na mostu u ulici Melinišće (podsjeća na mlinove, zar ne?). Snimio: GP


Kratka pauza od kiše ... kod ulice Vrteci ("vrtovi") pričam o prošlosti rasadnika, u pozadini je kućica nekadašnje pumpe. Snimio: GP


Riječ preuzima Anita. Snimio: GP


Toliko o tome dijelu doline potoka Blizneca koja je danas neprepoznatljiva. Potok blago vijuga u svom reguliranom koritu uz koji se nalazi i uglavnom neuređena staza koju povremeno koriste joggeri ili dokoni šetači, a zapravo bi, kao što već rekoh, uzduž potoka mogla ići uređena staza uz koju bi se mogla napraviti i magistralna biciklistička staza koja bi povezivala jug grada sa podsljemenskom zonom.

Krećemo nizvodno, od ulice Melinišće prema Svetošimunskoj ulici. Na tome dijelu potok teče uz i kroz teren koji pripada rasadniku "Zrinjevca" koji je naslijedio rasadnik od firme "Flora" koja se tu nalazila tokom 60-ih i 70-ih godina. Još prije se tu nalazila Ciglana odnosno nakon Drugog svjetskog rata su na tome polju radili zarobljenici koje pamte čak i moji roditelji koji su prvi puta posjetili taj kraj 1962. u potrazi za građevinskim zemljištem na kojem bi mogli podići kuću. U ulici Čret je tada bilo tek nekoliko kuća, a na brijegu Fazanovac, gdje su naposlijetku kuću i počeli graditi 1963. postojale su svega tri kuće, obitelji Krsnik uz Dotrščinsku šumu, obitelji Ugarković malko niže te jedna gradska kuća koju su tada nastanjivale obitelji Berec i Podnar. Poslije, u doba kad su stigli i moji roditelji, došli su i Martini, Borovnjaki, Dasovići ...

Iza Fazanovca i rasadnika nalazi se Dotrščinska šuma. Nekad je to bio crkveni posjed (otkud je i potekao toponim Biškupski Čret), tokom Drugog svjetskog rata ubijeno je u Dotrščini nekoliko tisuća ljudi na što podsjeća groblje, ali i niz spomenika koji podsjećaju na žrtve antifašističke borbe tokom Drugog svjetskog rata. Najstariji od svih spomenika, metalna nepravilna zvijezda na ulazu u šumu, bilo je mjesto primanja u omladince. A nakon osamostaljenja Dotrščina je zaboravljena, klupe i rasvjeta su bili devastirani (i bar donekle obnovljeni posljednjih godina) i ta je park-šuma nestala iz javnosti, a na nju nas je ipak posljednjih godina podsjetio projekt Virtualnog muzeja Dotrščina.

Nešto kasnije, krajem 60-ih, uz Dotrščinu i rasadnik je podignuta i Zatvorska bolnica dok je iza nje, na rubu Dotrščinske šume, još od davna bila streljana. U 80-ima su ju posjećivali učenici srednjih škola u sklopu nastave Obrane i zaštite. Nakon toga je izgrađena streljana Vrapče, a ova je streljana dana na korištenje isključivo Policiji, ponajviše obližnjem Obrazovnom centru Službe unutrašnjih poslova (današnja Policijska akademija). Stanovnici gornjih dijelova naselja, ponajviše brijega Fazanovac, pamte streljanu još iz doba kada nije bio podignut obrambeni zid u šumi koji sprečava dolijetanje metaka sa streljane (onih koji su promašili cijelu metu). Na primjer, jedan takav metak je sredinom 60-ih doletio u moju kuhinju i pljoštimice udario o kuhinjska vrata te se zavrtio na podu.
Na tome dijelu naselja valja još spomenuti trgovinu, "Špeceraj", koja je nekad poslovala u okviru poduzeća "Moslavka", da bi kasnije prešla u "Unikonzum" te naposlijetku u "Konzum". (pored trgovine je bila stara žalosna vrba u čijem su se hladu jeli sladoledi i pilo pivo )
Nešto dalje u smjeru grada na Svetošimunskoj ulici se nalazi stara tabla sa natpisom imena ulice koja je na zidu preživjela cijelo razdoblje socijalizma (kada se ulica službeno zvala Šimunskom cestom).

Malo niže smo ponovo uz potok, kod raskršća sa ulicom Gornji Bukovac. Na tome je raskršću nekad bila mitnica, ulazak u grad. Kućica i dan danas stoji, na samome ćošku, no u izmijenjenom obliku. A pored nje je živio i jedan moj školski kolega, Romeo, koji je, na žalost, već više godina pokojni.

Krenimo dalje niz potok. Na tome je dijelu lijepo uređena šetnica koja je izgrađena početkom 70-ih. Popločana je granitnim kockama koje su, na žalost, ponegdje već nestale (njihova "drndavost" uzrokuje nepopularnost te dionice među biciklistima ), a jedinu veću promjenu je doživjela za gradnje nove vojne bolnice (danas: Klinički bolnički centar Dubrava, prije toga Nova bolnica) kada je kao pritoka dodan potok Štefanovec koji je prije toga tekao u smjeru juga pored okretišta tramvaja u Dubravi, potom uz Štefanovečku cestu i zatim kroz Vukomerec u smjeru juga (vidi post!). Uz taj dio potoka, u doba kada šetnica još nije postojala, na livadama su ljeti često kampirali Česi na putu za Jadran, sjećam se njihvih šatora koji tada nisu nikoga uzbuđivali, to je bila normalna pojava.

Na tome dijelu potok teče uz park Maksimir. Park je nastao krajem 18. i početkom 19. stoljeća, a od 1964. je pod zaštitom kao prirodna cjelina. Idejni začetnik parka je biskup Maksimilijan Vrhovec (1752,-1827.), park je svečano otvoren 1794., a nakon Vrhovca zaslužni za razvoj parka su biskupi Aleksandar Alagović te posebno biskup Juraj Haulik koji je postao biskup 1837. Gospodarske zgrade u parku su nastale oko 1840., dok je svilana postojala prije 1853. A ono što je nas iz kvarta najviše zanimalo su bila maksimirska jezera. Četvrto jezero je nekad davno bilo u upotrebi i za kupanje, no u doba moje mladosti je dugo bilo zapušteno i prazno, tako da je ekipa iz kvarta najčešće odlazila na Prvo i Drugo jezero i to uglavnom zimi, radi klizanja. A brežuljkasta okolica Drugog jezera je bila sasvim dobra i za sanjkanje.

S druge pak strane Svetošimunske ulice sada se nalazi Policijska akademija. Osnovana je 1972. kao srednja škola za obuku policajaca (tada zvanih "milicioneri" koj smo mi zvali "mileki" ), a kasnije je tamo otvorena Kriminalistička škola, tih godina je u sklopu škole djelovao i nogometni klub NK Mladi milicionar koji se natjecao u jednoj od Zagrebačkih liga, a unutar školskog kruga je 70-ih izgrađen prometni poligon koji je nama, djeci iz kvarta, mamio uzdahe (Imao je čak i semafore!!!), željeli smo se tamo koji put provesti biciklima, no nismo imali pristupa školi ...

Južno od nje se nekad nalazila Pionirska ulica (još i danas pamtim kitnjastu tablu sa imenom ulice ...), ime je dobila po Pionirskoj željeznici koja je vozila po njoj od 31.08.1947. do 21.10.1953. Polazna stanica te željeznice na kojoj su, u skladu sa običajima tog vremena i čim bržem uključivanju u poslove odraslih, djeca radila sve poslove osim onih strojovođe, je bila u Maksimirskoj šumi, nedaleko Fakultetskog dobra. Trasa je potom kroz šumu (mjestimice se još vidi nizak nasip gdje je išla pruga!) dolazila do potoka, prelazila ga na mjestu današnjeg pješačkog mostića te išla dalje trasom danas bezimene, a nekad Pionirske ulice (južno od Policijske akademije) prema sjeveroistoku, prelazila potok Štefanovec sjeverno od ulice Žuti Breg da bi svoju posljednju stanicu (nazvanu Stanica Narodne omladine Hrvatske) imala negdje na mjestu današnje retencije potoka Štefanovec, južno od ulice Miroševečina. Zanimljivo je da je dužina pruge nila tek 2552 metra, u kompoziciji su obično vozila 4 putnička vagona (svaki sa po 20 sjedišta i 20 stajaćih mjesta) i jedan službeni, lokomotiva je, naravno, bila parnjača, a brzina je bila, vjerovali ili ne, 10 km/h. Uzimajući u obzir lokaciju početne stanice (koja se nalazi prilično daleko od tramvajske stanice na Maksimirskoj cesti) i posljednje stanice (također prilično udaljenu od tadašnjih većih naselja, Štefanovca i Markuševca) vidi se da se pri njenoj gradnji nije puno razmišljalo o prijevozu lokalnog stanovništva, već puno više o izletničkoj klijenteli.

Kratak vijek te željeznice pokazuju i podaci o vlasniku te željeznice - na samome početku ona je bila dio sustava JDŽ (Jugoslavenske državne željeznice), no ubrzo je prešla u okrilje Gradskih željeznica Zagreba (zajedno sa Pionirskom željeznicom Dubrava - Markuševečka Trnava i "Samoborčekom") da bi posljednje dvije godine provela pod upravom Narodnog parka Maksimir.

Puno podataka o ovoj Pionirskoj željeznici, uz mnogo fotografija možete pronaći u knjizi Siniše Lajnerta "Pionirske željeznice u Zagrebu, 1947.-1964.", a ja sam ih prenio preko također odlične nedavno izdane knjige Antonia Jurčeva "Od Željezničke kolonije do Ravnica". Od te je željeznice do današnjih dana ostalo na terenu vrlo malo tragova, zapravo tek metalni mostić preko potoka Štefanovca nedaleko ulice Žuti breg kojim danas prelaze pješaci.


Šetalište uz Bliznec na dijelu kod Maksimirske šume. Snimio: GP


Uz jednu od starijih zgrada Fakultetskog dobra. Snimio: GP


Grafiti na zidu uz potok. Snimio: GP


Vratimo se ponovo potoku koji nakon primanja potoka Štefanovca teče uz terene pod vlasništvom Agronomskog odnosno Šumarskog fakulteta. Fakultet je osnovan kao Gospodarsko-šumarski fakultet 1919. godine, spajanjem Višeg godpodarskog učilišta iz Križevaca sa Šumarskim studijem koji je bio u sklopu Mudroslovnog fakulteta.

1921. je kupljeno pokušalište u Maksimiru (pod tim se podrazumijeva oranica između Svetošimunske ceste i Avenije Gojka Šuška), 1934. je dovršen najstariji paviljon u Maksimiru, 1939. je kupljeno pokušalište u Jazbini (na rubu Dotrščinske šume), 1947. fakultetu je dodijeljeno Fakultetsko dobro na Medvednici, a 1959. fakultet je podijeljen na Poljoprivredni i Šumarski fakultet. Novi paviljoni su dodavani 1975. (V paviljon), 1992. (novi paviljon Šumarskog fakulteta) te 2005. (novi paviljon Agronomskog fakulteta) i 2008. (posljednji paviljon Šumarskog fakulteta). Možda niste znali, ali fakultetu (šumarskom) pripada i rasadnik na uglu Hondlove i Maksimirske ceste, a u sklopu nekadašnjeg posjeda je sa radom oko 1926. započela i meteorološka stanica koja se nalazi istočno od "Kraša". Vrijedi spomenuti i tzv. "Armijski trokut" oko kojeg je posljednjih desetljeća bilo sporova između fakulteta i Zoološkog vrta - tamo se tokom Drugog svjetskog rata nalazila vojarna Pavelićevog P.T.S.-a (Poglavnikov Tjelesno Sdrug), a nakon rata je u njoj bila JNA do 1969. kada su prostori prepušteni na korištenje raznim firmama, a igralište je dano NK Tekstilac.

I, malo-pomalo stigosmo i do kraja šetnje, do Maksimirske ceste i tramvajske stanice Ravnice koja se za nas lokalce uvijek zvala "kod Kraša" po tvornici slastica koja je na tome mjestu podignuta u ranim 70-ima i za dana sa južnim vjetrovima je donosila miris keksa u predjele pored Dotrščinske šume. Za kraj vrijedi spomnenuti da je uređeni dio šetališta uz potok Bliznec (od Maksimirske ceste do Svetošimunske ceste) nekad bio dio markirane planinarske staze koja je vodila od Maksimirske ceste do Hunjke. Danas se prvi dio te staze više ne održava, već ona počinje tek kod ulaza u Dotrščinsku šumu, a od nekadašnjih markacija vidi se tek početna, neposredno iza tramvajske stanice, sa izblijedjelim natpisom "Hunjka".

Toliko o tom središnjem dijelu toka Blizneca, ako vas zanima više detalja o njegovom daljem toku kroz naselje Ravnice predlažem vam da proučite već spomenutu knjigu Antonija Jurčeva gdje ćete naći i priče i puno zanimljivih fotografija ... a o daljnjem toku kroz Peščenicu i prema Kozari boku i dalje moći ćete čitati u nekim mojim budućim tekstovima.

Od srca se zahvaljujem GP-u na priloženim fotkama!



Završetak šetnje, uz prestanak kiše ... Snimio: GP

Oznake: šetnja, Bliznec, Čret, maksimir, Jane's Walk, mapiranje trešnjevke

Drage i dragi moji,

došlo je i to doba, svibanjsko doba intenzivnih šetnji!

Vjerujem da je dosta vas već upoznato sa programom preko web stranice "Mapiranja Trešnjevke", no nadam se da vas neće smetati što ću raspored šetnji ponoviti još jednom i ovdje, za one koji ne prate projekt "Mapiranja Trešnjevke"!


06.05.2017. (subota) Vanja Radovanović: „Željeznicom od riječne do zračne luke ili Posjet najvećoj neiskorištenoj javnoj površini Zagreb-grada“
Sastanak kod sjenice s fontanom na početku Radničke ceste (križanje sa Držićevom) u 17h.
Tokom šetnje ćemo se prisjetiti detalja povijesnog razvoja područja sjeverno i južno od željezničke pruge koja vodi u pravcu istoka, ali će težište šetnje ipak biti na uočavanju sadašnjeg trenutka tog područja te razgovoru o mogućnostima za daljnji razvoj (prije svega o planu za biciklističku stazu prema Sesvetama i Dugom Selu, ali i o drugim idejama o tom koridoru).
Savjetuje se dolazak javnim prijevozom, a obilazak je moguć i biciklom, dok je sudjelovanje sa dječjim i invalidskim kolicima također moguće, ali uz teškoće. Trajanje šetnje je 2-3 sata.

07.05.2017. (nedjelja): Mladen Perušić: „Jarun, o gradnji za Univerzijadu 1987.“
Sastanak na glavnom ulazu u SRC, Hrvatskog sokola, u10 h.
„Jarun je nekom vrstom sretne sinteze svega što je Univerzijada '87. u Zagrebu do sada stvorila“. rečeno je pred 30 godina, 3. svibnja 1987. na otvorenju SRC-a. Na šetnji ćemo se prisjetiti nastanka veslačkog centra i s autorom programa i projekata gradnje obići zapadni dio parternog uređenja, regatnu stazu, otoke Univerzijade i Trešnjevke, objekte biroa regate s tribinama i gledalištima, dom sportaša, dom tehnike. Šetnja će trajati do 2 sata.

12.05.2017. (petak) Jasminka Klemenčić – Zlica: „Od fontana do fontana“
Sastanak je u 18h ispred osnovne škole Lovre pl. Matačića, Laurenčićeva bb. Folnegovićevo naselje.
Tokom šetnje ćemo slijediti vodu, onu koje ima i onu koje više nema :-)). Davne prošle fontane ispred osnovnjaka, bivši odvojak Savice. I tako redom. Možda dođemo do blagoslovljene vode. Do franceka svakako, piti ćemo iz više njih, prekrasno obojanih pa ponesite boce :-)). Ruta: Malo po Folki, zatim preko Trnjanske savice, Kruga, starog Trnja, pored crkve Krista Kralja do fontana u Aveniji Većeslava Holjevca.
Trajanje: 2 i pol do 3 sata.

20.05.2017. (subota) Antonio Jurčev: „Šetnja Fakultetskim dobrom - nekadašnjim starim maksimirskim majurom“
Sastanak na križanju Maksimirske ceste i Ulice Fakultetsko dobro (istočni ulaz u Zoološki vrt) u 17 sati.
Tijekom šetnje obići ćemo stari maksimirski majur, izgrađen početkom 19. stoljeća uz istočnu granicu parka Maksimir. Staro gospodarsko imanje zagrebačke nadbiskupije prodano je 1921. godine Poljoprivredno-šumarskom fakultetu te od tada to područje nosi ime Fakultetsko dobro Maksimir. Tijekom šetnje razgledat ćemo nekoliko zanimljivih građevina koje su danas zaštićena kulturna dobra Grada Zagreba, ali i upoznati istočno područje parka Maksimir i neke njegove manje poznate priče.
Šetnja će biti srednje zahtjevna, obilazak je moguć i biciklom, dok je sudjelovanje s dječjim i invalidskim kolicima također moguće, ali uz teškoće.

21.05.2017. (nedjelja) Petra Bilić Križan: „Zapruđe i Utrine - upoznajte mjesta gdje zgrade stare brže od ljudi“
Sastanak je kod zgrade ZET-a u Zapruđu (okretište 14-tice) u 10:30h.
Prošetaj kroz 80-te u starom Novom Zagrebu, Zapruđu i Utrinama; Prisjetimo se kako se nekad živjelo u kvartu i usporedba s današmko, stanjem.
Lokacije i zanimljivosti: vrtić, Baburičina, dućan Slavija, most Mladosti, Alkar, Zet, garaže, pogled sa 16. kata na Zagreb, trafostanice, Balokovičeva, parkovi, limena arhitektura; obrtničke radnje u zgradama: videoteka Zovko, foto Saša, frizeraj, pediker, bravar…; dokolica u kvartu: igranje graničara, rolanje, branje lješnjaka, klizanje, gumigumi, klofanje tepiha, sunčanje na neboderu, druženje na klupicama. Dom zdravlja. zapruđanski Centar, trgovine nekad u centru, Burek, kartanje bele, Crkva u stanu, park izmedu Središča i Zapruđa, garaže i urbanizam, neboderi Loenov prilaz, Bundek, bivša Škola Karl Marks, Mestrovičev trg, knjižnica…”Uradi sam” uređivanje fasada, snimanje spota Psihomodo popa Mi smo leteći odred, klizanje, lokomotiva...

26.05.2017. (petak), 18h: Saša Šimpraga: „Svi putevi vode u Rim“
Sastanak ispred Sportskog centra Kozjak/Gradskog kazališta Žar ptica, Bijenička 97 u 18 sati.
Šetnja tematizira segment ladanjskog dijela sjevernog Zagreba, a uključuje zagrebačku adresu Richarda Gerea, pogled na grad iz dvorišta OŠ Remete i posjet jednom od najromantičnijih ljetnikovaca u gradu.
Šetnja će trajati oko 2,5 sata, otvorena je za sve, a uključuje i penjanje uzbrdo.

27.05.2017. (subota) Milan Dalmacija: „Radnička – od centra industrije do centra kapitala“
Sastanak kod stražnje strane nadvožnjaka na Strojarskoj, kod parkirališta buseva, u 16h.
Završno mjesto: Okretište na Savišću, duljina cca 4 kilometra
Trajanje: Cca 2 sata.
Kratki opis: Radnička je gotovo 100 godina bila centar industrije grada Zagreba. Danas, uz nekoliko industrijskih giganata na samrti, sve više nalikuje strogim poslovnim zonama kakve smo navikli vidjeti u zapadnjačkim gradovima. Nedovršena ekonomsko-politička transformacija iz industrijskog u postindustrijsko/kapitalističko društvo, primjetna je i na arhitekturi Radničke, koja je jednim dijelom od grbavog i neurednog tvorničkog puta, postala jedna od najsjajnijih zagrebačkih ulica. Opisat ćemo potpuni razvoj ulice i sve nekadašnje tvornice te to staviti u kontekst današnjih sadržaja u ulici.
Obilazak biciklom je moguć, a osobe s invaliditetom i djeca bi mogli imati problema tokom šetnje radi neravnih puteva.

28.05.2017. (nedjelja) Goran Pinter: "Medvedski breg pod Medvedskom gorom"
Sastanak je na okretištu autobusa Dubrava, linija ZET-a 209 za Čučerje, prije polaska autobusa koji kreće u 16:55 (peron uz famozne Bandićeve zahode). Sâma šetnja počinje na glavnom trgu uz crkvu u Čučerju u 17:15.
Glavno odredište je povijesno spominjano selo Medvedski breg nakon postepenog, srednje teškog uspona i visinske razlike od 110 m. Nastavak šetnje je silazak "na miroševečku stranu" na autobusnu stanicu ZET-a linije 208 Vidovec-Dubrava oko 19:30. Teren je većim dijelom neasfaltirani put/makadam tako da se u slučaju kišnih dana preporuča "ozbiljnija" obuća (i "kišna oprema").
Ukupna duljina šetnje je oko 5 km, a zbog razlike između početne i završne točke šetnje nije preporučljivo dolaziti na početak u Čučerje automobilom nego ga eventualno parkirati u zoni BUS-terminala Dubrava, a koristiti spomenuti javni prijevoz uz cijenu karata 2 x 4,00 kn.


A u sutrašnjem postu ću se malko osvrnuti na jednu od prošlogodišnjih šetnji!

Oznake: Jane's Walk, šetnje, mapiranje trešnjevke

Cvjetni plac. Snimio: Vanja


Cvjetni plac. Snimio: Vanja


Možda ste prepoznali razlog nastanka tog transparenta: Marš za znanost, održan ovu subotu, 22.04.2017. Za više informacija, pogledajte OVAJ link i uočite transparent lijevo dolje na trećoj fotk1!

Oznake: transparent, protest, Cvjetni plac, centar, subota

Šećući sa kćeri centrom grada u subotu iznenadio sam se kada sam na krovu jedne zgrade u najstrožem centru grada ugledao čudnu konstruikciju koja izgleda kao golemi auspuh!



Snimio: Vanja


Da puno ne duljim, to se čudo nalazi na krovu Fakulteta za kemijsko inženjerstvo i tehnologiju, pored starog NSB-a!

Neobično, čudim se da se to nije moglo izvesti manje upadljivo ... ali, kad Muzička akademija može imati onakvu igletinu, što ne bi i faks imao nadaleko uočljiv "auspuh"!



Marulićev trg. Snimio: Vanja

Oznake: kemija, Marulićev trg, auspuh, centar, krov

Veseli čistači savskog okoliša nakon akcije čišćenja. Snimila: Martina.



Kao što i najavih, današnje prijepodne provedoh u Podsusedu, čisteći savsku obalu povodom akcije "Zelena čistka" (koja se pak održava baš na današnji dan povodom Međunatodnog dana planete Zemlje) sa kolegama iz "Sindikata biciklista" te udruge "Biom" i članovima podsusedske udruge "Eko 2000". Dosta toga smo očistili, dobro se zabavili, a ovdje je i foto izvještaj kako nam je tamo bilo!
(sve je fotke snimila moja malenkost )



Ujutro iskoristih mogućnost besplatnog prijevoza bicikla vlakom do Podsuseda kojeg je isposlovao Sindikat biciklista ... i, evo nas nekolicine oko 09:30 kod bivšeg podsusedskog kupališta ...


... uz spremna tehnička sredstva ...


... zasukasmo rukave, navukosmo rukavice i krenusmo se sučeliti sa otpadom (u pomoć nam je stigao i kamion čistoće - do kraja smo skupili otpada za kamion i pol) ...


... svašta nađosmo razbacano uz put i po okolnoj šumi i šikari, od ove figurice pa do nekoliko televizora, dvije WC školjke, stotinjak praznih bočica pelinkovca i sličnih pića, gomilu roleta i još puno puno toga što ne pripada prirodi ...


... pronađosmo i pravo djevičansko ulje ... ...


... čudili su nam se usputni vozači nenavikli na ovoliku količinu ljudi na toj prečici ...


... zavlačismo se i u grmlje pronalazeći u njemu kojekakvog otpada ...


... ovo bješe jedna od najvećih hrpa otpada ...


... a u njoj bijaše i puno polutrulog voća i povrća pristiglom u guštaru tko zna otkud ...


... pokušavasmo razdvojiti otpad koliko se moglo ...


... a za nama kao golemi usisivač jezdio je kamion Čistoće gutavši gomile otpada ...


... samo djelić kolekcije praznih bočica iz grmlja ...


... a ovdje se cure iz ekipe dive ovom djeliću kolekcije ženskih cipela (novih!) pronađenih u tom istom grmlju ... ...


... baš ovome ...


... sretosmo usput i zmiju bjelicu koja se uvukla u odbačene rolete ...


... malo kasnije su stiugli i izviđači ...


... koji su se odmah okupili oko zmije ...


... čim smo se maknuli od ceste smeća odjednom nestade ...


... čistismo i potok ...


... uključiše se i izviđači ...


... stigli su i mediji, TV Zapad, snimahu malo na cesti ...


... malo u šumici ...


... malo u društvu odreda za čišćenje ...


... a onda stiže i pizza ...


... postavismo i putokaz za stazu prema Zaprešiću, zasad je to samo stazica kroz šumarke uz rijeku, ali nadamo se i pravoj biciklističko-pješačkoj stazi ...


... na kraju akcije: odmor umornog pregaoca ...


... dok mlađi još uvijek imadoše snage ...


... pa krenusmo ka polaznoj točki ...


... gdje predahnusmo, prezalogajismo, podružismo se ...


... i tad ja krenuh kući svojoj, a ostali prošetahu uz Savu gledajući ptice u pratnji ekipe iz Bioma pa potom odvezoše se do Zaprešića uz ekipu iz Sindikata biciklista.

Bješe to vrlo lijep dan!

Oznake: Zelena čistka, podsused, sindikat biciklista, BIOM, Eko 2000, Otpad, bicikl

Iako je vani trenutno prava pravcata zimska atmosfera, tek su 3 stupnja i puše jak ledeni vjetar, nadam se da će se vrijeme do vikenda ipak popraviti (meteorolozi kažu da hoće, da će vjetar stati i razvedrit će se!) jer ga planiram provesti na otvorenome i radno, a pozivam i vas da mi se pridružite!

Za početak, sutra (petak, 21.04.2017.) je na programu još jedna šetnja u okviru projekta "Mapiranje Trešnjevke", pod naslovom "Sigečica za napredne početnike". Sastanak je u 18h na uglu Ulice grada Vukovara i Olibske, a ovoga vas puta vodim po tom istočnotrnjanskom kvartu koji je okružen sa četiri važne prometnice (Držićeva, Ulica grada Vukovara, Heinzelova, Slavonska avenija), a počeo se razvijati tokom 30-ih godina prošloga stoljeća. Naravno, ponovo nas čeka otkrivanje manje poznatih kvartovskih zanimljivosti, u pričanju kvartovskih priča pomoći će mi i jedan od stanovnika kvarta, Dinko Skočir, a nadam se da će svratiti i još poneki od stanovnika Sigečice.

Kad smo već kod šetnji, ne zaboravite, vrlo brzo će nam doći i svibanj sa 8 šetnji vezanih uz globalnu inicijativu "Jane's Walk", pogledajte OVDJE program!



Sigečica na planu grada oko 1930.


Sudar starog i novog na današnjoj Sigečici. Snimio: Vanja


Što se pak subote tiče ... možda se sjećate nedavnog posta na kojem sam pisao o zanimljivoj mogućnosti izgradnje biciklističko-pješačke staze kojom bi se obalom Save spojili Podsused i Zaprešić. I, malo-pomalo zavrtio se kotač događanja - u razgovoru sa kolegama iz "Sindikata biciklista" saznao sam da su oni već prije nekoliko godina izradili okvirni idejni projekt te staze i da je u planu sudjelovanje u ovogodišnjoj "Zelenoj čistki" u okviru koje će se čistiti okoliš bivšeg podsusedskog kupališta oko ušća potoka Dolje u Savu nedaleko željezničke stanice Podsused, a tom prilikom će se i promovirati ideja izgradnje te staze (jer, bliže se izbori, sad je vrijeme ). Akciji će se pridružiti i članovi udruge "Biom" koja se bavi zaštitom prirode i koji će zainteresirane upoznati sa živim svijetom tog staništa uz obalu rijeke, a najavljeno je i sudjelovanje lokalne podsusedske udruge Eko 2000.

Akcija kreće u 09:30, a preostale detalje potražite u pozivu na akciju!

Nadam se da ću se vidjeti sa nekima od vas na šetnji i u akciji čišćenja!



Savska obala kod Podsuseda danas ... Snimio: Vanja


... a ovako bi mogla izgledati sutra (detalj biciklističke staze uz rijeku Muru u Austriji, sjeverno od Graza). Snimio: Vanja

Oznake: šetnja, podsused, Sigečica, Zelena čistka, sindikat biciklista, bicikl, mapiranje trešnjevke

Snimio: Vanja


Za Ninu Marakovića su neki od vas čuli (prvenstveno preko bivšeg imena sadašnjeg studentskog doma "Dr Ante Starčevića"), no da li ste kada čuli za Ljubomira Marakovića?

Ako niste, pogledajte OVDJE članak o njemu na Wikipediji ... a ako vas možda i zanima gdje se u Zagrebu nalazi njegova ulica, znajte da je njegovo ime dano nekadašnjoj Lješničkoj ulici na Trnju.

"Lješnica", pitat ćete vi, "po čemu je ona dobila ime?"

Lješnica je ne baš poznata rijeka u Crnoj Gori, a nalazi se u općini Petnjica na crnogorskom sjeveru, pogledajte OVDJE. A što se tiče Marakovićeve/Lješničke ulice, ona se nalazi ugurana u kutu između Slavonske avenije i Trnjanske ceste i slijepo završava u bloku kuća južno od Bosutske ulice - pretpostavljam da vas put tamo vrlo vjerojatno nijue nikad nanio pa evo onda i fotke.



Marakovićeva/Lješnička ulica. Snimio: Vanja


Prilaz toj ulici iz Sprečke ulice. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: trnje, Lješnica, Nina Maraković, Ljubomir Maraković

Evo i cijelog natpisa iz koje sam izvukao onaj "OO" (ili "00"?), Vrbanićeva ulica!

A što se same forme tiče, evo ovdje članka o uspješnoj 10-godišnjici firme u "Agronomskom vjesniku" iz 1962. te teksta o neuspješnoj pretvorbi forme koja je 1999. otišla u stečaj.

I, da ne zaboravimo, to je jedan od posljednjih primjera tog tipa reklama (vertikalno postavljena, sa opdvojenim slovima) kojih je nekad, pogotovo u 70-ima, bilo puno više!



Vrbanićeva ulica. Snimio: Vanja

Oznake: Koopexport, reklama, natpis, Vrbanićeva ulica, OO

Ulica kralja Zvonimira. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Oznake: prijevod, natpis, Ulica kralja Zvonimira, vojska

... znate li gdje je toooo?



Snimio: Vanja

Oznake: OO

Evo još jednog plakata (već ga je vrijeme potrošilo ... ) kojeg sam nekom igrom slučajnosti krivo pročitao ..

Iako ... putovanja odista i jesu placebo, od njih nam nekad zaista nestanu tegobe, okupiraju nas pa ne razmišljamo o lošim stvarima u životu.



Strojarska cesta. Snimio: Vanja

Oznake: plakat, reklama, Placebo

Plakat za ovu predstavu sam prvi puta uočio prije možda neka mjeseca i iz tko zna kojeg razloga sam pomislio da se tu radi o koTLovima, a ne koLTovima. Ta, general George S. Patton je poznata povijesna ličnost, general koji je sudjelovao u više važnih operacija tokom Drugoga svjetskoga rata, dok ja baš nikakve veze nemam sa kotlovima bilo kakve vrste (nitko mi nikad nije, na primjer, radio u TPK; Tvornici Parnih Kotlova ).

I, ok, shvatih ja o čemu se tu radi ... no, nakon slijedećeg susreta sa tim plakatom učinilo mi se da se možda tu ipak radi o koLUTovima ... i čitaj naslov predstave s plakata tri puta da se uvjerim o čemu se tu radi.

Baš zanimljiv fenomen!



Šetalište Jurja Gagarina. Snimio: Vanja

Oznake: plakat, reklama, trešnjevka, koltovi, kotlovi, kolutovi

Tako i treba, "S ponosom kroz život", da parafraziram poznatu krilaticu najpoznatije firme ovih dana.



Jelačić plac. Snimio: Vanja

Oznake: jelačić plac, centar, ljepotica, reklama, knjiga

Lijepo je što proljeće dopire do svih srdaca, bez obzira na generacijske finese!



Park Stara Trešnjevka. Snimio: Vanja.


Park Stara Trešnjevka. Snimio: Vanja.

Oznake: proljeće, park stara trešnjevka, klupe

Sava kod ušća Krapine. Snimio: Vanja


Pogled na brijeg iznad Aleje grada Bologne. Snimio: Vanja


Stazica uz rijeku Savu. Snimio: Vanja


Već sam dugo namjeravao pješice proći od Podsuseda do Zaprešića sa ciljem otkrivanja alternativnog smjera jedinom trenutno postojećem, onom po Aleji grada Bologne. Znamo kakva je to cesta - od izlaza iz Podsuseda (ulaza u tunel) pa do ulaza u Zaprešić kod mosta preko rijeke Krapine postoji samo iznimno uski pločnik kojim je u stvarnosti zapravo posve nemoguće prijeći pješice ili biciklom tu dionicu od cca jednog kilometra, pogotovo jer se tom cestom vozi vrlo brzo. No, moja današnja šetnja sa prijateljima je pokazala da ipak postoji vrlo lijep i zanimljiv put kojim bi se uz ne prevelike investicije mogla provesti pješačko-biciklistička staza koja bi izbjegla glavnu prometnicu i interesantnim krajolikom tik uz rijeke Save i Krapinu i jezero Zajarki povezala Podsused (a time i cijeli Zagreb - sjetimo se samo prijedloga za izgradnju biciklističke staze trasom Samoborčeka!) sa Zaprešićem.

Kako je taj put izgledao danas?

Krenuli smo od željezničke stanice Podsused stazom pored nogometnog igrališta i zgrade nekadašnjeg kupališta/gostionice (koja je sad u vrlo lošem stanju, djelomice posve ruševna) gdje započinje neravna makadamska cesta koja na bizaran način, kroz korito potoka, povezuje Samoborsku cestu sa centrom Podsuseda. Po izvoženosti ceste vidljivo je da je ta prečica u vrlo čestoj upotrebi za prometnih špica .. no, ono što je nas puno više zanimalo je kolski put koji se kod korita potoka odvaja od te ceste i vodi istočnom obalom Save. Sada, početkom travnja, dok je vegetacija tek krenula, staza je prohodna bez problema, no vjerujem da je u drugom dijelu godine staza prilično obrasla kupinama, grmljem i koprivama i možda čak posve neprohodna.



Oočetak staze od ž.st. Podsused. Snimio: Vanja


U dijelu bivše zgrade kupališta se još živi ... Snimio: Vanja


... dok je drugi dio posve ruševan. Snimio: Vanja


Makadamska cesta koja započinje iza igrališta. Snimio: Vanja


Podvožnjak ispod kojeg se cesta susreće s potokom ... Snimio: Vanja


Evo i korisnika ... Snimio: Vanja


Kolski put uz obalu Save ... Snimio: Vanja


... ubrzo prelazi u stazu. Snimio: Vanja


... uz povremene poglede na Savu. Snimio: Vanja


Staza cijelim putem vodi uz rijeku, odvojena od nje tek nizom stabala, uz povremene poglede na drugu obalu te na brdo na kojem se nalaze ruševine Susdgrada. Nakon cca 20 minuta hoda staza izlazi na livade pored ušća Krapine u Savu i pretvara se ponovo u kolski put kojim se povremeno služe ribiči. Put vodi uz rijeku Krapinu i prolazi ispod željezničkog i cestovnog mosta nakon kojeg se penje na cestovni most i prelazi Krapinu. Odmah nakon mosta treba skrenuti desno i ponovo proći ispod oba mosta nakon kojeg se nalazi ruševni bunker iz Drugog svjetskog rata. Na tome mjestu treba nastaviti uz nasip koji kreće u smjeru zapada, paralelno sa Savom. Nasip i makadamska cesta pored njega prolaze ispod obilaznice i zatim cesta prelazi nasip i jedan njen odvojak skreće u smjeru željezničke stanice Zaprešić dok ona nastavlja prema jezeru Zajarki koje je nastalo kao šoder-graba, ali se postepeno sve više pretvara u sportsko-rekreacioni centar poput Jaruna. Cestom se uz jezero može nastaviti vožnja prema centru Zaprešića, ali i dalje prema zapadu, usporedno sa rijekom Savom, dok je naša mala grupica šetnju završila na pivcu u lokalu "Zlatno jezero" nakon kojeg smo preko livada došli do nedaleke željezničke stanice i vlakom se vratili u Zagreb.

Kao zaključak: Koliko sam uočio, ne postoji niti najmanja prepreka da se tim putem ne uredi pješačko-biciklistička staza kojom bi se omogućila sigurna i lijepa veza Zaprešića sa Zagrebom!.



Zmijica na koju smo naišli po putu. Snimio: Vanja


Ne baš spektakularno ušče rijeke Krapine u Savu. Snimio: Vanja


Meglenjak sa južne strane. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Prema mostu preko rijeke Krapine. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Zanimljiv pogled na podnožje cestovnog mosta. Snimio: Vanja


Cestovni most odozgo, zajedno sa tipičnom ogradom iz ranih 80-ih i starom pločom s imenom rijeke. Snimio: Vanja


Silueta željezničkog mosta. Snimio: Vanja


Most s druge obale .. Snimio: Vanja


... zajedno sa ruševnim bunkerom. Snimio: Vanja.


Ispod obilaznice ... Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Sjedaća garnitura za slučajne namjernike ... Snimio: Vanja


Meglenjak sa zapada. Snimio: Vanja


Jezero Zajarki. Snimio: Vanja


Opanačke ... Snimio: Vanja


Na kraju dana ... Snimio: Vanja


Povratak u Zagreb. Snimio: Vanja

Oznake: sava, podsused, Zaprešić, Zajarki, bicikl, šetnja