gustirna

Zatišje pred buru

Jučer ujutro naredali su se esemesovi među našom malom ekipom koja je pošto poto odlučila učinit ove nedjelje izlet nakon dugo,dugo vremena.
Jutro - "Pada kiša. Čekajmo popodne, moglo bi razvedrit."



Podne - " Vedri. Mogli bi izać posli ručka?"
"Mooooožeeeee! Dogovoreno!"

13.30h - "Opet pada! Gotovo je, prošla nas volja."
Depresija


Neko se uvatija knjige, neko televizije, neko ručka.

16.00 - Sve je više plavog na nebu. Miriše na buru.
Poruke su opet oživile: "Oćemo li? Izgleda da neće više padat."
"Ajmooooo!!!"
Put do odredišta nije bio ni lagan, ni jednostavan, ni markiran,
ali smo ga savladali bez po muke i bez očekujućih putokaza turističke zajednice
Na odredištu nas je dočekala Arka složena od odbačenih željezničkih pragova, utočište i spas u slučaju da se kiša opet zalomi



I jedna vrlo umirujuća atmosfera,
tu u samom podnožju spaljene i ranjene planine,



nadomak bujajućih naselja koja sve više rastu uzgor,
bučnih prometnica i još bučnijeg zračnog koridora.



Tamo gdje nitko neće otjerati ptice iz žita,


jer u tom vrtu ima netko tko misli i na ptice nebeske


Biblijsko ili Rajsko voće?


Mornar ga je prozvao spomenik "Prvoj budali", oko čega je naravno odmah stvoren "okrugli stol"



Gdje god baciš pogled, vidiš smiraj, kao da se vrijeme zaustavilo,
dok sunčeve zrake poskakuju od zvonika do zvonika,



pa zasjednu na čiovskim Slatinama,


te na koncu isprate "Petra Hektorovića" na plovidbi prema Visu


Dok se zapadno nebo rumeni, a sjene prekrivaju brda


iz tišine Biblijskog vrta polako se vraćamo u našu svakodnevnicu


U duši smo ponijeli mir usađen usred kaštelanskog polja,
a u ruksaku plodove od kojih ćemo napraviti tonik za umorne noge.



Dok jesen kuca na vrata prvim zamasima bure,
planine nas dozivaju Tinovim stihovima:

"U slutnji, u čežnji daljine, daljine;



u srcu, u dahu planine, planine."