gustirna

četvrtak, 29.11.2012.

Od lokve do lokve, s noge na nogu


Mosorova markacijska sekcija napokon je obnovila markacije na jednoj mosorskoj stazi kojom već odavno želim krenuti.
Nisam bila u prilici priključiti se akciji markiranja, ali ostala je želja da krenem tom stazom čim to bude moguće.
Osim planinarske, glavna motivacija bila je da neke prizore iz prošlosti ponovno doživim u sadašnjosti....
Moguće je postalo tek ove nedjelje, pa krenusmo put Mosora jednim posve novim putem iz jedne sasvim drugačije perspektive.
Ovog puta polazišna točka bila je od crkve Sv. Luke u Kučinama - malom podmosorskom selu koje bilježi porast stanovnika, posebice onih koji su pobjegli od gradske gužve da bi uživali u čistom planinskom zraku, širokom pogledu na more sinje i na grad od čijeg stresa su pobjegli.
Iza naših leđa, tamo dole ostali su Split, Solin, Kaštela...cijeli zaljev do Trogira



Ispred nas mosorske padine obrasle šikarom od brnistre i kamena greda Koludra prema kojoj se penjemo....lako uočljive markacije potvrđuju nam da smo na dobrom putu





Penjemo se pomalo, s noge na nogu...kondicija negdi odlutala, hvatam daha i odmaram uz procvalu brnistru



Svladavamo prvi prijevoj i ....da to je jedan od prizora iz mojih sjećanja...zeleni proplanak i prva lokva...


....i odbor za doček na stazi prema Klisu


Klis nam nije u planu i programu, al što ne bi malo razgledali to gore, ako nas kozja carina pusti


A tamo opet neki novi vidici...


...gladna koza koja istovremeno brsti i vježba stretching


...šumica crnog bora


Kroz borove grane - Klis i tvrđava.....kliška stina i kamen tvrđave toliko su stopljeni da tvrđavu jedva razaznajem


I još jedan perspektiva na betonsku đunglu tamo dole


Nakon prve lokve...jedna vrata

....a iza vrata .... bljesak sjećanja! Ovog se sjećam, prolaska kroz neka vrata i dolaska na nešto, nešto...puno lipo!
Mosorske vrleti, gore se nadvisilo Visoko brdo sa Debelim brdom na koji danas ipak nećemo stići...jer dan je kratak, a nama se baš i ne žuri....


Nailazimo na pitomu zelenu ledinu, krave pasu među ruzinavim brankama na igralištu ...


....nazire se nešto iza ovih stabala....


....pa tu je još jedna - druga lokva!


U šumici kamena kućica sa posvetom: "Mosoru s ljubavlju" - zaljubljenici iz Kučina ....
...iz kućice dim se dimi....netko je bio i netko će se i vratit do mraka



Nastavljamo markiranom stazom, zastajkujući uz trnovite grmove šipurika čije crvene plodove beremo za čaj,
marmeladu možda....


...uz pratnju jedne krave koja nas još od 2.lokve drži na oku


Malo po malo, dok nam sunce čas sija, a čas se skriva iza oblaka...stigosmo i do treće lokve koja nas je toliko zbunila da smo promašili markaciju


...oštro oko Daničino ugledalo je markaciju gore na stijeni iznad šarene šumice




Uska staza kojom je teško proći bez da se jednom rukom ne pridržavaš stijene.

Čim sam je osjetila pod rukom, bljesnulo mi je sjećanje - to je ona tijesna litica uz koju smo se penjali prije tridesetak godina...lijevom rukom držala sam se stijene, a desna je pridržavala gitaru na ramenu... ostatak omladinske ekipe nosio je sadnice čempresa koje smo krenuli posaditi negdje na Mosoru. Vodio nas je planinarski vodič Marko Sladić koji je i osmislio cijelu akciju pošumljavanja u sklopu šire akcije koja se u to vrijeme provodila u cijeloj državi - sadnja 88 nečega za preminulog druga Tita.
A gitara? Eh, šta mi bi? Ideja je bila zapivat pismu uz gitaru nakon šta okončamo akciju, a gitarista je rekao:
"Nema problema, svirat ću gitaru ako ćeš je ti nosit gore."
I nosila sam je ... Nisam se pokajala, zajednička pisma izbrisala je umor i okrunila cijelu akciju.

Nakon šta smo prošle tu liticu na predjelu Kranjača (sa kartom Mosora lako je locirat i imenovat gdje smo bili-sve piše),
Mosor nam se otvorio kao knjiga....prostranstvo koje ostavlja bez daha







U krilu mosorskih vrleti, u podnožju između vrhova Kunjevoda i Ljubljana, smjestila se Lugarnica.
Ovaj put smo joj samo mahnuli...vrijeme je za povratak dok nam sunce još svjetlost nudi.







Ipak se moramo vratiti dole u onu betonsku đunglu, a buduće mosorske staze smo već zacrtali na karti...
...pa kad bude...
- 18:15 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2012.

Otočke šetnje - na drugoj strani pogleda


Pijuckajući jutarnju kavicu u hladovini šarolike odrine promatramo polje i brda nasuprot...
zapažamo udubine među brdima, neke čudne građevine...promatramo i čekamo pravo vrijeme za istraživanje.



Blaga jesen idealno je vrijeme za istraživanja otočkih staza i zakutnih poljica...otkrivanje nekih novih perspektiva,...
kakav li je pogled s onog tamo brda?



Otkrivamo raskrčenu i prohodnu stazu, očuvan kolnjik (široki suhozid sagrađen od iskrčenog kamenja,
koji je služio i kao put kojim su mogli prolaziti ljudi sa konjima i tovarima)





....uskoro naziremo polje ušuškano u zagrljaju brda obraslih makijom i borovinom





Dobrodošlicu u Zoborje nam je poželila jedna poljska gustirna, kućica i maslinik





Prešavši na drugu stranu otkrivamo svu ljepotu Zoborja...uređeni vinogradi pripremaju se za zimski san, njihova uloga za ovu godinu je završena, grožđe obrano i već se pravi vino po konobama.



Masline još čekaju zadnju dozu sunca, pa će i maslinari doći na red za branje.


Od prošlog ljeta promatramo čudnu betonsku građevinu koja se odjednom ispriječila našem pogledu prema zeleno-modroj brazdi. Sad je napokon možemo promotriti izbliza i saznati čemu to služi



Na građevinskom panou piše da je za potrebe obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, pružanje ugostiteljskih i turističkih usluga u seljačkom domaćinstvu. S obzirom na prostran podrum zaključujemo da bi to mogla biti buduća vinarija i moderna konoba....a gdje su ti pusti vinogradi?
Istražujemo dalje pogled koji se pruža sa ovog mjesta...dole je Rukavac, otočići Budihovac, Ravnik,



...eno dole je velo žalo Rude


Otkrivamo i vinograde, doduše trebat će proći još nekoliko godina dok ovi vinogradi dođu na rod....ali..
zapanjeni smo rezultatima teške mehanizacije koja je potaracala kompletnu divlju makiju po ovim brdima, samlila kamenjar,
i pripremila teren za sadnju mladih loza...koje čas trču uzbrdo, čas nizbrdo...










Sunce se zavlaći tamo iza sedam brda, nazire se Biševo zlatom obasjano... uskoro će noćni pokrivač zagrnuti ova razgolićena brda





Hodajući među ovim golim brdima, padinama, udolinama.... u meni je zbrka od misli. Promatram te strmine uzbrdo, nizbrdo...loza zasađena u zdrobljenom kamenjaru....valjda su stručnjaci rekli da je to dobro tlo za plavac mali ili već koja bila ta sorta.
Pokušavam zamisliti način na koji se obrađuju vinogradi na ovakvim terenima, kako će se pobrati grožđe u jamatvi? Uređeni su putevi tako da neće biti problem doći sa bilo kakvom mehanizacijom...ali ne mogu zamisliti kakva je to mehanizacija koja će okopavati ove vinograde, obrezivati lozu, plivit moh, vezivat mlazove mladih loza...postoji li nekakva napredna mehanizacija koja bi to sve lako obavljala umjesto ljudi?
Ne mogu to zamislit, ali mogu zamislit ljude, poljonadničare koji se veru po ovim strminama, čas uzbrdo, čas nizbrdo, održavaju ravnotežu da ne kliznu nizbrdo dok obrezuju lozu, ili obavljaju bilo koji od mnogobrojnih radnji vezanih za rad u vinogradu...da bi na koncu berači preplavili ove strmine ....zamišljam kako će jako puno ljudi trebati zaposliti na ovim vinogradima, nadam se da će ih se uredno prijaviti kao zaposlenike i zasluženo platiti njihov rad.
To bi zaista bila dobra vijest za nezaposlene otočane koji su ostali bez posla i plaće kad je bankrotirao viški Vinogradar.
Možda će biti toliko posla da će dolaziti i radnici sa kopna, pa možda neko od tih radnika i ostane na otoku,možda se popravi malobrojno stanje?
Sjećam se kada je 70-tih godina prošlog stoljeća bivša tvornica sardina Neptun u Komiži zaposlila radnice sa kopna...mnoge od njih su ostale, udale se, rodile djecu.....prisjećam se i nekih davnijih stoljeća, kada je otok Vis bio nadaleko poznat po svojim vinogradima i vinu, kada su otok naselili novi stanovnici sa kopna koji su došli obrađivati vinograde, naselili su sela u unutrašnjosti otoka, krčili viška brda i polja da bi stvorili terene za nove vinograde, kada je svako selo imalo osnovnu školu punu djece,kada je život težaka bio krvavo težak.
U tim davnim vremenima nije bilo mehanizacije za iskrčit brdo koje nakon tog metalnog pohoda izgleda silovano, poniženo...bar se ja nikako ne mogu oteti tom dojmu dok gledam ona pusta ogoljena brda.
Ne, težaci iz prošlosti imali su samo ruke, motike i maškline, te vještinu kako sagraditi suhozide, kolnjike, gomile od kamenja koje su iskrčili da bi dobili plodnu zemlju za vinograde.
Sam pogled na te stare vinograde, na te terase, pristave, otkriva nam čitav jedan svijet vridnih ljudi koji su naporno radili da bi stvorili ljepotu...ljepotu kojoj se i danas divimo kada je vidimo uređenu i obrađenu, ili pak žalimo kada je vidimo zapuštenu i zaboravljenu.
















- 21:15 - Komentari (31) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2012.

Đemper za vinograd


A zar ne bi bilo ljepše sad
Misliti na vinograd,
U ljubavi biti s njime,
Kao dragom dičiti se njime,
Čuvati ga od zime.



Zašto baš Šobić? Tko je taj Miladin Šobić? ...pitat će se mnogi od vas... možda se poneko i sjeti....
Iznenadim se kad vidim koliko ljudi ga se ipak sjeća. I smješim se kad iznenadim nekog pogodivši izvođača taktova koji su tiho dopirali sa malog zvučnika mobitela...ne nadaju se ljudi da ima još onih koji se sjećaju i Šobića, a ne samo Đonija Štulića iz Azre, Mlinarca i grupe 220, ...koje smo također rado slušali u ta doba
Doduše sve su to ljudi otprilike moje generacije, one generacije kojoj je 80-tih bilo super, jer... bili smo mladi ...
Neki od nas iz malog Solina imali smo tu sreću da od sarajevskih studenata dobijemo njegovu kazetu-album se zvao "Ožiljak"....slušali smo je i pjevali s njim...
jer Šobić je pjevao o nama, o svima nama...

Poslušamo li pažljivije njegove stihove.....i dan danas ih možemo pjevati


Ponekad poželim da ostavim studije
I upišem neki zanat,
Pa da budem pekar, limar, il' moler,
Da ukrotim struju i naučim da opravljam bojler.



Il' da budem dimnjačar i donosim sreću,
Da budem majstor za frule,
Da pravim servise il' duvam staklo,
Ne morah na fakultet,al' mi se omaklo.



Čudio se meni drugar
Šta ima tu da mi smeta,
Što on da bi bio bog i glavni
Želi svršit tri fakulteta.



A zar ne bi bilo ljepše sad
Misliti na vinograd,
U ljubavi biti s njime,
Kao dragom dičiti se njime,
čuvati ga od zime.



Izgleda da mnogi žele imat kola,
Snažan motor iz Japana,
Mjesto lične karte kolor televizor,
Ostaviti život, gledat ga u retrovizor.



A zašto ne bit' običan,voljet male stvari,
Zašto svako mora biti glavni?
Šta to lijepo ima obraz uprljan sa flekom,
I zašto sa tugom gledam za čovjekom?



Zašto mi baš sad padne na pamet baš taj jugoslavenski kantautor?
Znam, znam ispravljat ćete me....on je srbin-crnogorac iz Nikšića,
Pitat ćete gdje je bio 90-tih, šta je bio tada?
A gdje smo mi bili 90-tih? A gdje smo i šta smo sad?
Ne pitam se gdje je bio...znam u srcu da je i on s tugom gledao...
da pjevati više nije mogao....od tuge za čovjekom...

Zato sam se sjetila Miladina Šobića i njegovih pjesama,
jer ovih dana s tugom gledam ljude i pitam se gdje to idemo?
Gdje će naša djeca doći...
hoće li i oni sutra s tugom gledati za čovjekom ....?




Poslušajte ga malo bolje...sa srcem, ali nemojte srce pritom dijeliti...
...i shvatit ćete o čemu govorim.


Od druga do druga

Stare novine

To sam ja

Umjesto gluposti

Ne pokušavaj mijenjat me

Kišobran

za Nevenu iz Sutomora

Sutomore

i jedna ljubavna za studente

Kad bi došla Marija

Biografija /preneseno sa You tuba/

Miladin Šobić je rođen 1956. godine u Nikšiću. U Nikšiću je odrastao i završio srednju školu. Nakon srednje škole, Šobić upisuje fakultet za turizam u Dubrovniku. Taj period se smatra ključnim za njegovo stvaralaštvo. Pod utiskom studentskog života i velikih prijateljstava, on stvara svoje najveće pjesme. 1975. godine objavljuje prvu pjesmu "To sam ja", koja u to vrijeme u privatnim studentskim dubrovačkim krugovima dobija status studentske himne. Godinu dana kasnije na muzičkom festivalu "Omladina 76" u Subotici osvaja drugo mjesto sa pjesmom "Daj nam neba".
Nakon toga se preselio u Sarajevo gdje je doživio vrhunac karijere. 1980. godine izdaje svoj prvi album "Ožiljak" za sarajevski Diskoton. Sa tog albuma se izdvajaju legendarna studentsko-socijalna tema "Džemper za vinograd" i najpoznatija "Kad bi došla Marija". Na tom LP-ju su se našle "Ne pokušavaj mijenjat' me", "A vrijeme ide dalje".
Godine 1982. završava album "Umjesto gluposti". Album počinje da se radi u Studiju muzičkog ateljea u Subotici, u noći 21. februara a završava se 8. marta iste godine. Pored naslovne pjesme tu su: "Đon", "Od druga do druga", "Opet krivi tip", "Svetozara Markovića 39" i dr. Održao je niz koncerata na kojima je okupio veliki broj ljudi. Uvijek se odazivao i na pozive studenata i ljudi iz manjih gradova.
U vrijeme najvećeg uspjeha Miladin Šobić doživljava porodičnu tragediju. Njegova sestra umire nakon teške bolesti. Nakon svega Šobić se povukao.
Snimio je i treći album pod nazivom "Barutana ljubavi" ali zbog porodične tragedije ostavlja muziku i album nikad nije izdan.


Izvadak iz intervjua sa Šobićem objavljenim u časopisu ITD - 1982.g.
/preneseno sa facebook stranice/

-Ko sam ja? … Ja sam pjesnik. Da, pjesnik. Ovo pjevanje, to je samo završni čin pjesničkog stvaralaštva. Znate, danas pjesme treba interpretirati tako da ih i čitaoci i slušaoci prihvate... Sve više prolazi vrijeme pjesnika koji su pisali na takozvanom visokom nivou za malobrojnu publiku, koji tvrde da ih shvataju, i dolazi vrijeme raspjevane pjesme s dubokim mislima, idealima, ozbiljnim ciljevima, ali na usnama sviju koji vole muziku...-pročitao sam negdje.

-U meni se rodi ideja. Osjećam potrebu da pišem. I onda napišem, za vrlo kratko vrijeme, svoju pjesmu. To je tekst. Rijetko kad tu treba nešto mijenjati. Suština, uglavnom, uvijek ostaje ista. Mijenja se samo neka riječ, po koji red. Tek toliko da tekst udovolji potrebama ritma, muzike. Muziku stvaram tek kad već imam tekst. Mislim da je neophodna dobra muzika, jer,na kraju krajeva, pjesma se i sluša zbog muzike. Tekst treba da djeluje na ljude skoro neprimjetno: da im ukaže na životne istine, da apeluje, da im pokaže lijepu stranu života. Ja sam uvijek za lijepo. Lirično sam raspoložen. Ne volim oštre, tvrde rečenice, misli što sjeku... Ja sam za lijepo. Na kraju krajeva, pjesnik sam... Mada, mislim da bih mogao biti i bolji. Nisam zadovoljan. Volim svoj glas. Taj malo hrapav glas na kom pjevam, i na koncertima. Na ploči toga nije bilo. To je bio tehnički savršeno dotjeran glas. Odličan glas. Ali, meni se učinilo suviše dalekim. Kao da je moje pjesme pjevao neko drugi, a ne ja... To me rastuži, to ne volim. Hoću da slušaocima dam ono što znam: moju pjesmu, moj glas...


>
- 21:51 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi