gustirna

četvrtak, 29.11.2012.

Od lokve do lokve, s noge na nogu


Mosorova markacijska sekcija napokon je obnovila markacije na jednoj mosorskoj stazi kojom već odavno želim krenuti.
Nisam bila u prilici priključiti se akciji markiranja, ali ostala je želja da krenem tom stazom čim to bude moguće.
Osim planinarske, glavna motivacija bila je da neke prizore iz prošlosti ponovno doživim u sadašnjosti....
Moguće je postalo tek ove nedjelje, pa krenusmo put Mosora jednim posve novim putem iz jedne sasvim drugačije perspektive.
Ovog puta polazišna točka bila je od crkve Sv. Luke u Kučinama - malom podmosorskom selu koje bilježi porast stanovnika, posebice onih koji su pobjegli od gradske gužve da bi uživali u čistom planinskom zraku, širokom pogledu na more sinje i na grad od čijeg stresa su pobjegli.
Iza naših leđa, tamo dole ostali su Split, Solin, Kaštela...cijeli zaljev do Trogira



Ispred nas mosorske padine obrasle šikarom od brnistre i kamena greda Koludra prema kojoj se penjemo....lako uočljive markacije potvrđuju nam da smo na dobrom putu





Penjemo se pomalo, s noge na nogu...kondicija negdi odlutala, hvatam daha i odmaram uz procvalu brnistru



Svladavamo prvi prijevoj i ....da to je jedan od prizora iz mojih sjećanja...zeleni proplanak i prva lokva...


....i odbor za doček na stazi prema Klisu


Klis nam nije u planu i programu, al što ne bi malo razgledali to gore, ako nas kozja carina pusti


A tamo opet neki novi vidici...


...gladna koza koja istovremeno brsti i vježba stretching


...šumica crnog bora


Kroz borove grane - Klis i tvrđava.....kliška stina i kamen tvrđave toliko su stopljeni da tvrđavu jedva razaznajem


I još jedan perspektiva na betonsku đunglu tamo dole


Nakon prve lokve...jedna vrata

....a iza vrata .... bljesak sjećanja! Ovog se sjećam, prolaska kroz neka vrata i dolaska na nešto, nešto...puno lipo!
Mosorske vrleti, gore se nadvisilo Visoko brdo sa Debelim brdom na koji danas ipak nećemo stići...jer dan je kratak, a nama se baš i ne žuri....


Nailazimo na pitomu zelenu ledinu, krave pasu među ruzinavim brankama na igralištu ...


....nazire se nešto iza ovih stabala....


....pa tu je još jedna - druga lokva!


U šumici kamena kućica sa posvetom: "Mosoru s ljubavlju" - zaljubljenici iz Kučina ....
...iz kućice dim se dimi....netko je bio i netko će se i vratit do mraka



Nastavljamo markiranom stazom, zastajkujući uz trnovite grmove šipurika čije crvene plodove beremo za čaj,
marmeladu možda....


...uz pratnju jedne krave koja nas još od 2.lokve drži na oku


Malo po malo, dok nam sunce čas sija, a čas se skriva iza oblaka...stigosmo i do treće lokve koja nas je toliko zbunila da smo promašili markaciju


...oštro oko Daničino ugledalo je markaciju gore na stijeni iznad šarene šumice




Uska staza kojom je teško proći bez da se jednom rukom ne pridržavaš stijene.

Čim sam je osjetila pod rukom, bljesnulo mi je sjećanje - to je ona tijesna litica uz koju smo se penjali prije tridesetak godina...lijevom rukom držala sam se stijene, a desna je pridržavala gitaru na ramenu... ostatak omladinske ekipe nosio je sadnice čempresa koje smo krenuli posaditi negdje na Mosoru. Vodio nas je planinarski vodič Marko Sladić koji je i osmislio cijelu akciju pošumljavanja u sklopu šire akcije koja se u to vrijeme provodila u cijeloj državi - sadnja 88 nečega za preminulog druga Tita.
A gitara? Eh, šta mi bi? Ideja je bila zapivat pismu uz gitaru nakon šta okončamo akciju, a gitarista je rekao:
"Nema problema, svirat ću gitaru ako ćeš je ti nosit gore."
I nosila sam je ... Nisam se pokajala, zajednička pisma izbrisala je umor i okrunila cijelu akciju.

Nakon šta smo prošle tu liticu na predjelu Kranjača (sa kartom Mosora lako je locirat i imenovat gdje smo bili-sve piše),
Mosor nam se otvorio kao knjiga....prostranstvo koje ostavlja bez daha







U krilu mosorskih vrleti, u podnožju između vrhova Kunjevoda i Ljubljana, smjestila se Lugarnica.
Ovaj put smo joj samo mahnuli...vrijeme je za povratak dok nam sunce još svjetlost nudi.







Ipak se moramo vratiti dole u onu betonsku đunglu, a buduće mosorske staze smo već zacrtali na karti...
...pa kad bude...
- 18:15 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< studeni, 2012 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi