Đemper za vinograd
A zar ne bi bilo ljepše sad
Misliti na vinograd,
U ljubavi biti s njime,
Kao dragom dičiti se njime,
Čuvati ga od zime.
Zašto baš Šobić? Tko je taj Miladin Šobić? ...pitat će se mnogi od vas... možda se poneko i sjeti....
Iznenadim se kad vidim koliko ljudi ga se ipak sjeća. I smješim se kad iznenadim nekog pogodivši izvođača taktova koji su tiho dopirali sa malog zvučnika mobitela...ne nadaju se ljudi da ima još onih koji se sjećaju i Šobića, a ne samo Đonija Štulića iz Azre, Mlinarca i grupe 220, ...koje smo također rado slušali u ta doba
Doduše sve su to ljudi otprilike moje generacije, one generacije kojoj je 80-tih bilo super, jer... bili smo mladi ...
Neki od nas iz malog Solina imali smo tu sreću da od sarajevskih studenata dobijemo njegovu kazetu-album se zvao "Ožiljak"....slušali smo je i pjevali s njim...
jer Šobić je pjevao o nama, o svima nama...
Poslušamo li pažljivije njegove stihove.....i dan danas ih možemo pjevati
Ponekad poželim da ostavim studije
I upišem neki zanat,
Pa da budem pekar, limar, il' moler,
Da ukrotim struju i naučim da opravljam bojler.
Il' da budem dimnjačar i donosim sreću,
Da budem majstor za frule,
Da pravim servise il' duvam staklo,
Ne morah na fakultet,al' mi se omaklo.
Čudio se meni drugar
Šta ima tu da mi smeta,
Što on da bi bio bog i glavni
Želi svršit tri fakulteta.
A zar ne bi bilo ljepše sad
Misliti na vinograd,
U ljubavi biti s njime,
Kao dragom dičiti se njime,
čuvati ga od zime.
Izgleda da mnogi žele imat kola,
Snažan motor iz Japana,
Mjesto lične karte kolor televizor,
Ostaviti život, gledat ga u retrovizor.
A zašto ne bit' običan,voljet male stvari,
Zašto svako mora biti glavni?
Šta to lijepo ima obraz uprljan sa flekom,
I zašto sa tugom gledam za čovjekom?
Zašto mi baš sad padne na pamet baš taj jugoslavenski kantautor?
Znam, znam ispravljat ćete me....on je srbin-crnogorac iz Nikšića,
Pitat ćete gdje je bio 90-tih, šta je bio tada?
A gdje smo mi bili 90-tih? A gdje smo i šta smo sad?
Ne pitam se gdje je bio...znam u srcu da je i on s tugom gledao...
da pjevati više nije mogao....od tuge za čovjekom...
Zato sam se sjetila Miladina Šobića i njegovih pjesama,
jer ovih dana s tugom gledam ljude i pitam se gdje to idemo?
Gdje će naša djeca doći...
hoće li i oni sutra s tugom gledati za čovjekom ....?
Poslušajte ga malo bolje...sa srcem, ali nemojte srce pritom dijeliti...
...i shvatit ćete o čemu govorim.
Od druga do druga
Stare novine
To sam ja
Umjesto gluposti
Ne pokušavaj mijenjat me
Kišobran
za Nevenu iz Sutomora
Sutomore
i jedna ljubavna za studente
Kad bi došla Marija
Biografija /preneseno sa You tuba/
Miladin Šobić je rođen 1956. godine u Nikšiću. U Nikšiću je odrastao i završio srednju školu. Nakon srednje škole, Šobić upisuje fakultet za turizam u Dubrovniku. Taj period se smatra ključnim za njegovo stvaralaštvo. Pod utiskom studentskog života i velikih prijateljstava, on stvara svoje najveće pjesme. 1975. godine objavljuje prvu pjesmu "To sam ja", koja u to vrijeme u privatnim studentskim dubrovačkim krugovima dobija status studentske himne. Godinu dana kasnije na muzičkom festivalu "Omladina 76" u Subotici osvaja drugo mjesto sa pjesmom "Daj nam neba".
Nakon toga se preselio u Sarajevo gdje je doživio vrhunac karijere. 1980. godine izdaje svoj prvi album "Ožiljak" za sarajevski Diskoton. Sa tog albuma se izdvajaju legendarna studentsko-socijalna tema "Džemper za vinograd" i najpoznatija "Kad bi došla Marija". Na tom LP-ju su se našle "Ne pokušavaj mijenjat' me", "A vrijeme ide dalje".
Godine 1982. završava album "Umjesto gluposti". Album počinje da se radi u Studiju muzičkog ateljea u Subotici, u noći 21. februara a završava se 8. marta iste godine. Pored naslovne pjesme tu su: "Đon", "Od druga do druga", "Opet krivi tip", "Svetozara Markovića 39" i dr. Održao je niz koncerata na kojima je okupio veliki broj ljudi. Uvijek se odazivao i na pozive studenata i ljudi iz manjih gradova.
U vrijeme najvećeg uspjeha Miladin Šobić doživljava porodičnu tragediju. Njegova sestra umire nakon teške bolesti. Nakon svega Šobić se povukao.
Snimio je i treći album pod nazivom "Barutana ljubavi" ali zbog porodične tragedije ostavlja muziku i album nikad nije izdan.
Izvadak iz intervjua sa Šobićem objavljenim u časopisu ITD - 1982.g.
/preneseno sa facebook stranice/
-Ko sam ja? … Ja sam pjesnik. Da, pjesnik. Ovo pjevanje, to je samo završni čin pjesničkog stvaralaštva. Znate, danas pjesme treba interpretirati tako da ih i čitaoci i slušaoci prihvate... Sve više prolazi vrijeme pjesnika koji su pisali na takozvanom visokom nivou za malobrojnu publiku, koji tvrde da ih shvataju, i dolazi vrijeme raspjevane pjesme s dubokim mislima, idealima, ozbiljnim ciljevima, ali na usnama sviju koji vole muziku...-pročitao sam negdje.
-U meni se rodi ideja. Osjećam potrebu da pišem. I onda napišem, za vrlo kratko vrijeme, svoju pjesmu. To je tekst. Rijetko kad tu treba nešto mijenjati. Suština, uglavnom, uvijek ostaje ista. Mijenja se samo neka riječ, po koji red. Tek toliko da tekst udovolji potrebama ritma, muzike. Muziku stvaram tek kad već imam tekst. Mislim da je neophodna dobra muzika, jer,na kraju krajeva, pjesma se i sluša zbog muzike. Tekst treba da djeluje na ljude skoro neprimjetno: da im ukaže na životne istine, da apeluje, da im pokaže lijepu stranu života. Ja sam uvijek za lijepo. Lirično sam raspoložen. Ne volim oštre, tvrde rečenice, misli što sjeku... Ja sam za lijepo. Na kraju krajeva, pjesnik sam... Mada, mislim da bih mogao biti i bolji. Nisam zadovoljan. Volim svoj glas. Taj malo hrapav glas na kom pjevam, i na koncertima. Na ploči toga nije bilo. To je bio tehnički savršeno dotjeran glas. Odličan glas. Ali, meni se učinilo suviše dalekim. Kao da je moje pjesme pjevao neko drugi, a ne ja... To me rastuži, to ne volim. Hoću da slušaocima dam ono što znam: moju pjesmu, moj glas...
>
|