gustirna

utorak, 22.03.2011.

Još malo o vodi

Dan se već bliži kraju, a mene
golicaju još neke vodene slikice koje se nisu uspile ugurat u moju
današnju galeriju objavljenu povodom Svjetskog dana voda

Osim toga, vrijedilo bi se prisjetiti kako je Vladimir Nazor pisao o vodi u svojoj pripovjetci

Vladimir Nazor: VODA
I. (odlomak)
Ima preko tri mjeseca što ne kiši.
Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno, da od njegove svjetlosti oči bole, a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu, što izbija iz užarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga, čega su se dotakle sunčane zrake preko dugog ljetnog dana.
Al' i ovog puta - iako je suša duga i žestoka kao još nikada - ljudi se na ostrvu ne tuže toliko zbog svojih vinograda i maslinika. Čuju se glasovi, e su na mnogim prisojima, ponajviše na stranama brdâ, usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina: osušili se i pocrnjeli kao da ih nešto oparilo. Vrtovi su pusti. Nema nigdje ni struka trave. Ali uz smreke i smrče kao da se i maslina i loza još uvijek opiru toj nevolji u svim docima i na osojima. Bit će to otuda, što je proljeće bilo dugo, mokro i bez vjetrova. Sve je onda bujno listalo, pupalo i cvalo; napilo se vlage. Jer ni o Velikoj Gospi nije kišilo, bit će ove godine manje vina i ulja, ali - pane li doskora kiša - ipak će se trgati i brati, a grožđe će biti slatko, vino jako, ulje kao zlato. Znadu naše loze i naše masline, što su ljetne suše. Suhe, čvoraste i žilave troše polagano ono malo kapi vode, što ih još ima pod njihovom korom.
I ljudi u selu trpe, ali ne očajavaju.
Presušile se obje njihove lokve, Gornji i Donji Pisak; kućne su im cisterne prazne. Sve peru morem, što ga prenose iz luke. Vodu za piće i kuhanje kupuju u dalekim gradićima na obali. Čitav dan, po onome suncu i žegi, povorke žena nose izdaleka na glavi malena bureta i vedra, prte mjehove i kablove, što im sagibaju leđa. I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih, e su se i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka, što im još ostade.
Više no biljke i ljudi stradavaju životinje.
Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku drugih žitkih niti, što se zlate na suncu. Zamukli su čak i cvrčci, koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavacâ i popacâ, što se prosipaju u tihim noćima, zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče, stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje.
Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo, što njih tišti i plaši. Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne davaju više mlijeka. Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo selo. Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad, da isprose hitru pomoć od vlasti i unajme lađe, što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im kazala, da će proći nekoliko dana, dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod, koji prenosi vodu.




I još nekoliko vodenih fotografija koje nisu došle na red za galeriju

Lokva u Velom polju, otok Vis
Image and video hosting by TinyPic

Željna osvježenja
Image and video hosting by TinyPic

Krka u zelenom ruhu
Image and video hosting by TinyPic

Kamenica na Mosoru
Image and video hosting by TinyPic

Nizak vodostaj na Uni
Image and video hosting by TinyPic

Fontana u šibenskom mediteranskom vrtu
Image and video hosting by TinyPic

Solin, Gašpina mlinica na Jadru
Image and video hosting by TinyPic

Grab, vodene ustave na mlinici
Image and video hosting by TinyPic

Vladarice Cetine
Image and video hosting by TinyPic

Kakvog li je okusa Una?
Image and video hosting by TinyPic

Možda istog kao na izvoru Rude?
Image and video hosting by TinyPic

Tamo di je voda, tamo su i ljudi!
Image and video hosting by TinyPic

I za kraj još malo Nazora:

"...I zbilja. Kao da je neki život ušao u one mrtve zmijurine. Uznemirile se i zadrhtale. Siva koža njihova donjeg kraja mijenja boju; postaje tamnija; širi se i napinje; znoji se kroz sijaset šupljinica; postaje sva mokra.
- Voda! Voda!
Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući, što su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te vodene žile, što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
- Teče!
Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova, dugo trpljena i silom prigušena žeđa čezne i kriči u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu.
- Je! Voda! Ma baš voda!
Ali na cijevima su mnoge rupice, iz kojih brizgaju na sve strane tanki trakovi. Neki štrcaju uvis, prave luk, vraćaju se dolje, prosipajući se u kapljice. Drugi udaraju odmah u zemlju; pište kao zmije, kopaju prugljice, ruju kanaliće, prave sitne lokve u rupicama. Kao da bi voda htjela napolje, i da one cijevi psikom progovaraju.
Čeljad je kleknula, prionula ustima uz cijev, pa im tanki mlazovi udaraju u nepce, razlijevaju im se na jezik. Ali žena i djece mnogo, a platno se sve više kvasi i rupice suzuju; sva voda teče sada prema bunaru..."
/odlomak iz pripovjetke "Voda" /
- 23:50 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 08.03.2011.

RUŽOLIJ

Dogodi se ponekad,
u nekom sasvim nevažnom trenutku, eto dok biram salatu na pazaru,
doluta odnekud nekakva mikro čestica, provuče se u nosnice...
i odjednom se nađem u staroj noninoj sobi...gledam,
jutarnje sunce ušuljalo se kroz grilje i šara sjene po njenom ormarunu...

Image and video hosting by TinyPic

Mala mirisna čestica dohvatila je ključić i uvela me unutra,
među mirisne sumprešane lancune i čipkanu bjankariju..
Image and video hosting by TinyPic

Na najgornjoj polici nonina kutija,
penjem se na prvu policu ormara i imam je!
Ispod poklopca te posebne, njenom rukom izrađene kutije,

Image and video hosting by TinyPic

izmigolji opet taj miris,
miris nikad ispričanih tajni...
miris tintom ispisanih riceta i pismica zaleprša između požutjelih listova male crne knjižice,
nekoliko započetih mustri za miljetić od tankog konca...par vezenih roza ružica....
usred te potrage zamanta te miris ružolija,
sa čipkanog rupčića jedne žene koja je voljela ruže

Image and video hosting by TinyPic

U noninom vrtu bilo je raznih ruža, i sve su mirisale.
Najviše je bilo onih bijelih koje su se ispreplele čineći živu ogradu našeg vrta.
Image and video hosting by TinyPic
Image and video hosting by TinyPic

Posebno su mirisale one crvene baršunaste, pa one roza narozane,
one "starinske ruže",
koje te prožmu svojim mirisom i ponesu duboko do samog središta čulnosti

Image and video hosting by TinyPic

Puffff!
Odjednom nestane sve te čarolije i eto me opet na pazaru, isprid banka sa zelenom salatom
Image and video hosting by TinyPic

Kako zadržati taj mirisni trenutak? Postoji li neka čarolija pa da usred hladne i mračne zime
pomirišem i eto me začas u sunčanom vrtu mirisnih ruža ?!
Naravno, možemo kupiti bočicu eteričnog ulja cijenjene bugarske ruže - Rosa damascene,
i imat ćemo onaj poznati miris koji je sadržan u finim bočicama francuskih parfema.

Možemo to postići i na drugi, jednostavniji i manje skup način.
U vrijeme kad mirisne ruže cvjetaju, zajedno sa prvim zrakama sunca prošetati nekim starim putevima,
zaviriti u stare napuštene kamene dvore i među dračom pronaći starinsku mirisnu ružu,
onu zgužvanu i narozanu

Image and video hosting by TinyPic

pažljivo pobrati latice, te ih što prije posložiti u teglu, preliti finim uljem koje nema prejak miris,
a ima dovoljno snage da izvuče miris iz nježnih latica i sačuva ga u svojim uljnim kapljama.
(npr. bademovo i jojoba ulje)

Image and video hosting by TinyPic

Sa stranica moje prožvakane aromaterapeutske skripte
o emocijama i energijama eteričnih ulja,
može se iščitati:
Izrazito snažna iscjeljivačka energija ruže
omogućava otkrivanje, izražavanje i pročišćavanje
najdublje potisnutih osjećaja i strahova.
Daje bezuvjetnu podršku napretku i razvoju na svim razinama,
otklanja tugu i jača vitalnu energiju.
Pomaže uklanjanju najtvrdokornijih emotivnih blokada,
pročićava i objedinjuje različite aspekte ličnosti u zdravu i čvrstu cjelinu.

Image and video hosting by TinyPic

.....i pritom te vraća u mirisnu toplinu nonine sobe

Image and video hosting by TinyPic


Svim ženama svijeta želim neka im miris ruže otkloni sve tuge i strahove,
usadi snage da prebrode sve teškoće koje ih u životu zadese
i pruži neizmjernu radost življenja.
- 02:08 - Komentari (50) - Isprintaj - #

srijeda, 02.03.2011.

Moja prijateljica je "tvorac promjene"

Prije par mjeseci, u jednom postu pisala sam o dokumentarnoj seriji "Tvorci promjena"
Serija me posebno zainteresirala jer je bila posvećena ljudima, pojedincima koji su se odvažili krenuti u poslove kojima nije bila predskazivana svijetla budućnost, koji nisu obećavali dobru zaradu i sigurnu egzistenciju.
Ipak ti ljudi nisu odustajali i iako su često udarali u zidove nerazumijevanja, nepovjerenja, birokratskog aparata, oni se nisu predavali i preskakali su te zidove ili su nalazili vrata na njima i tako se kretali naprijed prema svojoj viziji.
Svatko od njih imao je svoju viziju. Jedan je formirao čitavu mrežu malih bio vrtova u Francuskoj, drugi su pošumljavali pustinju u Africi, treći su sakupljali organski otpad u Bangladešu radi proizvodnje komposta-organskog gnojiva, četvrti su reciklirali elektronički otpad u Čileu, u Japanu je dr.Kišnica osmislio čitav sistem prikupljanja kišnice u svrhu štednje vodenih resursa, itd, itd.
I tako svugdje na kugli zemaljskoj postoje pojedinci koji se na svoj način zalažu za zaštitu okoliša, očuvanje prirodnih resursa i održiv razvoj na Zemlji.
Postoje li takvi pojedinci i u ovoj našoj maloj zemlji koja još uvijek stenje udugogodišnjim porođajnim mukama?
Ima li ikakve svrhe baviti se ekologijom, organskim uzgojem, reciklažom i sl. u zemlji čiji stanovnici se guše u nezadovoljstvu i neodrživoj egzistenciji?
Naravno da ima svrhe i naravno da postoje i kod nas pojedinci koji imaju vizije i koji nastoje svoje vizije realizirati,
usprkos zidovima kojih na ovim našim prostorima ima i previše.

Ponosno mogu rećii da je jedna od domaćih Tvoraca promjene i moja draga prijateljica Morana, koja zajedno sa svojim suradnicima u Udruzi 3r - svijet reciklaže ,
Image and video hosting by TinyPic

od danas pokreće svoj najnoviji projekt - projekt Reciklist.

Najosnovnije o programu Udruge 3r možete saznat iz ovog letka:

Image and video hosting by TinyPic

Mogu samo reći da kroz ovaj svijet reciklaže možete postići da vaša iznošena i dotrajala roba dobije neki novi život,
nakon što se uredi i razvrsta u prostorijama Udruge

Image and video hosting by TinyPic

Za one dijelove odjeće i obuće koji su još u nosivom stanju naći će se novi korisnici, neki dijelovi će se preurediti da bi bili korisni u neke druge svrhe, kao npr. stolni podmetači, torbe, torbice, ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPicImage and video hosting by TinyPic
(preuzeto sa ove stranice)

Pamučna tkanina koja je sasvim neupotrebljiva može se izrezati u trakice, te se pakira u bale i koristi u industriji za brisanje ruku od masnoće i sl.
Jedan primjer kojeg sam saznala iz prve ruke od mog pomorca - brodovi, tj.kapetani na brodovima nabavljaju preko opskrbljivača bale pamučnih krpica iz Indonezije po nekakvoj tržišnoj cijeni.
Svim pogonima koji rade sa masnoćama potrebne su takve krpe, pa tako i našoj proizvodnoj industriji (gdje je još ima). Nekad su se takve krpe za brisanje zvale stupe i radile su se od vlakana organskog porijekla.
Danas su se ljudi dosjetili da od starih majica, donjeg rublja, iznošene pamučne odjeće mogu izraditi krpe za brisanje ruku od masnoće. Zašto uvoziti iz Indonezije? Zar kod nas nema dovoljno stare robe koja se baca u kontejnere bez razmišljanja da bi mogla i takva biti još negdje korisna?
Većina nije dovoljno informirana, tj. ne znaju, niti razmišljaju kome bi mogli dostaviti robu za koju su uvjereni da joj je zadnja stanica odlagalište smeća.
jedan dio građanstva svoju staru odjeću i obuću nosi u Caritas i to je sasvim u redu, jer će Caritas sve uporebljivo proslijediti potrebitima, ali ono što procjene da je neupotrebljivo završava u kontejnerima po kojima opet ljudi kopaju jer vjeruju da bi ipak mogli naći nešto upotrebljivo za sebe. Mnogi ljudi ne mogu sebi priuštiti izbirljivost.
Slike ljudi koji prekapaju po kontejnerima zaista nisu ugodne, ali su i naša svakodnevnica.

Image and video hosting by TinyPic

Osjećaj da postoji netko organiziran koji će vašu staru robu proslijediti tačno tamo gdje treba, ipak olakšava situaciju kada se trebate rješiti nekoliko vreća punih stare odjeće, a svakako vam je stalo da to ne završi na nekom odlagalištu otpada.
Image and video hosting by TinyPic

Odjeća i obuća koju je netko odbacio jer više nije u modi, ili je jednostavno odradila svoje u životu neke osobe,
nalazi i svoje mjesto u trgovinama rabljenom robom, tzv. "second hand shopovi", gdje za desetak kuna možete naći sasvim pristojnu košulju, hlaće, suknju.
Zanimljiva činjenica je da se većina tih "second hand shopova" opskrbljuje robom iz inozemstva (Austrija, Njemačka, Italija), jer navodno ljudi žele imati kvalitetniju odjeću, koju mogu povoljno kupiti u takvim shopovima.
Zašto odjednom domaća, hrvatska košulja ili odijelo marke "Kamensko" ili "Uzor" više nije dovoljno kvalitetna roba?
Pa makar i u "second hand shopovima"!

Kada "tvorac promjene" koji ima viziju reciklaže tekstila, uspije savladati one zidove koji su ugrađeni u glavama svakog pojedinca, kada se postigne da ljudi razmišljaju u momentu kada čiste svoje ormare i kantunale, da tu robu
ne trebaju nužno potrpati u crne kese i baciti u kontejner, već da postoje načini da se toj robi produlji korisnost
tada se može slobodno reći
kako se postigao značajan korak naprijed na polju reciklaže tekstila i ekologije općenito.

Nitko ne očekuje da će se preko noći desiti čuda, ali jedan sitan pomak u svijesti svakog pojedinca imat će
isti učinak kao i zamah malog leptira s jednog kraja svijeta koji je pokrenuo veliki uragan na drugom kraju zemaljske kugle.

Treba samo htjeti.
- 19:58 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi