Marketing
Još malo o vodi
Dan se već bliži kraju, a mene
golicaju još neke vodene slikice koje se nisu uspile ugurat u moju
današnju galeriju objavljenu povodom Svjetskog dana voda
Osim toga, vrijedilo bi se prisjetiti kako je Vladimir Nazor pisao o vodi u svojoj pripovjetci
Vladimir Nazor: VODA
I. (odlomak)
Ima preko tri mjeseca što ne kiši.
Dani su dugi. Sunce je tako toplo i sjajno, da od njegove svjetlosti oči bole, a dišeš teško: nešto i u tebi žeže i pali. Obdan je sve mrtvo, mlitavo, u luci i u selima. Nije dobro ni noću. U onoj kratkoj tami između kasnog smiraja i ranog rođenja sunčeva, osjećaš još jače toplinu, što izbija iz užarenih litica, iz ugrijanih zidova, iz svega onoga, čega su se dotakle sunčane zrake preko dugog ljetnog dana.
Al' i ovog puta - iako je suša duga i žestoka kao još nikada - ljudi se na ostrvu ne tuže toliko zbog svojih vinograda i maslinika. Čuju se glasovi, e su na mnogim prisojima, ponajviše na stranama brdâ, usahli čitavi redovi mladih loza i mladih maslina: osušili se i pocrnjeli kao da ih nešto oparilo. Vrtovi su pusti. Nema nigdje ni struka trave. Ali uz smreke i smrče kao da se i maslina i loza još uvijek opiru toj nevolji u svim docima i na osojima. Bit će to otuda, što je proljeće bilo dugo, mokro i bez vjetrova. Sve je onda bujno listalo, pupalo i cvalo; napilo se vlage. Jer ni o Velikoj Gospi nije kišilo, bit će ove godine manje vina i ulja, ali - pane li doskora kiša - ipak će se trgati i brati, a grožđe će biti slatko, vino jako, ulje kao zlato. Znadu naše loze i naše masline, što su ljetne suše. Suhe, čvoraste i žilave troše polagano ono malo kapi vode, što ih još ima pod njihovom korom.
I ljudi u selu trpe, ali ne očajavaju.
Presušile se obje njihove lokve, Gornji i Donji Pisak; kućne su im cisterne prazne. Sve peru morem, što ga prenose iz luke. Vodu za piće i kuhanje kupuju u dalekim gradićima na obali. Čitav dan, po onome suncu i žegi, povorke žena nose izdaleka na glavi malena bureta i vedra, prte mjehove i kablove, što im sagibaju leđa. I ta su čeljad suha, crna i žilava kao njihove loze. Sokovi se u njima zgusnuli; rekao bih, e su se i sve njihove žile suzile i savile u čvorove, da ne izgube i ono malo soka, što im još ostade.
Više no biljke i ljudi stradavaju životinje.
Nestalo je odavle rijetkih ptica stanarica: kosova i drozdova, iako su od vrućine dozrele bobulje na smrekama, i sok se iz njih cijedi u liku drugih žitkih niti, što se zlate na suncu. Zamukli su čak i cvrčci, koji piju samo rosu, pa je ljeto ove godine bez svoga glasa i bez svoje pjesme. I glasovi zrikavacâ i popacâ, što se prosipaju u tihim noćima, zvučeći kao pregršti bisernih zrnaca bačenih na neke zvonke ploče, stišavaju se sve više i odmiču uvijek dalje.
Ali seljani za to ne mare; ima nešto drugo, što njih tišti i plaši. Ovce i mazge trpe žeđu: ne mogu da nose terete, ne davaju više mlijeka. Jedna je koza crknula, i taj je događaj uzbunio Velo selo. Pošlo nekoliko starijih ljudi u grad, da isprose hitru pomoć od vlasti i unajme lađe, što će dovesti vodu u luku. Ali lađe teško naći, a vlast im kazala, da će proći nekoliko dana, dok im ratna mornarica bude mogla poslati iz Pule velik brod, koji prenosi vodu.
I još nekoliko vodenih fotografija koje nisu došle na red za galeriju
Lokva u Velom polju, otok Vis
Željna osvježenja
Krka u zelenom ruhu
Kamenica na Mosoru
Nizak vodostaj na Uni
Fontana u šibenskom mediteranskom vrtu
Solin, Gašpina mlinica na Jadru
Grab, vodene ustave na mlinici
Vladarice Cetine
Kakvog li je okusa Una?
Možda istog kao na izvoru Rude?
Tamo di je voda, tamo su i ljudi!
I za kraj još malo Nazora:
"...I zbilja. Kao da je neki život ušao u one mrtve zmijurine. Uznemirile se i zadrhtale. Siva koža njihova donjeg kraja mijenja boju; postaje tamnija; širi se i napinje; znoji se kroz sijaset šupljinica; postaje sva mokra.
- Voda! Voda!
Čeljad ih dira. Glade ih. Stiskaju ih rukama, uživajući, što su cijevi onako nabrekle. Dlanovi im osjećaju svježinu vode; kao da čak čuju i bilo te vodene žile, što kuca po ritmu nekog srca dolje u lađi.
- Teče!
Čeljad kao da joj osjeća i vonj, pa im nozdrve dršću. Sva njihova, dugo trpljena i silom prigušena žeđa čezne i kriči u upaljenoj krvi. Pritiskuju dlanove na mokru cijev; mirišu ih i ližu.
- Je! Voda! Ma baš voda!
Ali na cijevima su mnoge rupice, iz kojih brizgaju na sve strane tanki trakovi. Neki štrcaju uvis, prave luk, vraćaju se dolje, prosipajući se u kapljice. Drugi udaraju odmah u zemlju; pište kao zmije, kopaju prugljice, ruju kanaliće, prave sitne lokve u rupicama. Kao da bi voda htjela napolje, i da one cijevi psikom progovaraju.
Čeljad je kleknula, prionula ustima uz cijev, pa im tanki mlazovi udaraju u nepce, razlijevaju im se na jezik. Ali žena i djece mnogo, a platno se sve više kvasi i rupice suzuju; sva voda teče sada prema bunaru..."
/odlomak iz pripovjetke "Voda" /
Post je objavljen 22.03.2011. u 23:50 sati.