gustirna

ponedjeljak, 26.05.2014.

O putevima

Bilo jednom kad sam pisala o putevima...unutarnjim i vanjskim ....uh!? 7 godina !? ...kako je to davno bilo ?!
I sad, nekidan desi mi se jedan film. Opet o putu, putu mirnog ratnika. Prethodno mi prijateljica najavila: "Večeras film - pogledati obavezno!"
Aj dobro, pogledat ću...ionako nemam ništa drugo u planu nego gledati ... iako to s ratnicima....ne volim riječi koje podsjećaju na ratove i ratovanje.



I odgledah ga...od početka do kraja...pozorno.
Film kao mnogi američki filmovi koji se bave temama pobjeđivanja, uspjeha, puta prema vrhu, pobjede nad najcrnjim dijagnozama...i tako to, uz prigodnu pozadinsku muziku.....skoro sam odustala, ali Nick Nolte mi drag glumac, pa nastavih do kraja...nisam požalila.
Momak o kojem film priča je stvarna osoba - Dan Millman i to je priča njegovog života koju je prvo ispričao u knjizi po kojoj je snimljen i film.
Potražit ću knjigu, bar neće biti one pozadinske muzike koja prati američke filmske uspješnice ...muziku ću odabrat sama, a u liku Sokratesa možda opet budem zamišljala Nicka...njegov lik mi baš paše.

Mudrosti koje su se provlačile kroz radnju filma već sam tu i tamo znala čuti, pročitati, neke i sama osjetiti...pogotovo sam se prepoznala u sceni planinarenja gdje momak Dan na kraju puta kada doživi razočaranje jer na cilju nema ništa osim prekrasnog pogleda, ipak mudro i oduševljeno zaključuje: "Put je cilj!!"
Upravo tako ! Ipak tokom putovanja ne teba posve izgubiti cilj iz vida, inače bi se mogli pogubiti u magli.



I ova životna mudrost mi nije nepoznata:
"Bolje ti je da preuzmeš odgovornost za svoj život, umjesto da kriviš druge ljude, ili okolnosti.
Kad ti se oči otvore, vidjet ćeš da si sam dogovorio svoje zdravlje, sreću i sve okolnosti svog života – svjesno ili nesvjesno."

Srećemo ljude u bližoj i daljnjoj okolini koji često znaju kriviti nekoga ili nešto drugo za ono što se događa u njihovom životu.
Uvijek je lakše krivca potražiti drugdje nego u sebi. Ili zašto uopće tražiti krivca? Zašto uvijek netko ili nešto mora biti dežurni krivac?
Postoje ljudi koji za sve nedaće krive samo sebe i tako se ubijaju vlastitim frustracijama.
Preuzimanje odgovornosti i krivnja nije ista stvar. Preuzimanje odgovornosti je svjesnost o tome da svaka naša misao, radnja, odluka, pokret uvjetuje reakciju, a ta reakcija može biti kako dobra tako i nepovoljna za naš život, ali i za živote drugih ljudi s kojima smo povezani.



Svi moji izbori bili su moji, donešeni mojom voljom. Nekad davno postavilo mi se pitanje: "Šta misliš o životu na Novom Zealandu?"
Moj odgovor je bio kao iz topa: "Ne idem ja nikud odavde!" - bez razmišljanja, bez kalkuliranja, čisto impulzivno, onako kako sam u tom trenutku osjećala.
Nikad više se nije poteglo to pitanje....a moglo je biti drugačije. Danas kad gledam dokumentarce o Novom Zealandu pomislim kako je tamo zaista prekrasna priroda i pomislim...možda da sam onda drugačije reagirala, možda bi danas moja djeca surfala na pacifičkim valovima, možda bi nam svima bilo bolje u tom sređenijem društvu...možda, ali to više nije pitanje. Pitanje, a i odgovori izrečeni su davno prije i priča je tu bila odmah gotova. To je bio moj izbor i moja odgovornost
koji su se poštivali i kad malo bolje razmislim - opet bih isto odgovorila...za sebe, ali za druge, za moju odraslu djecu....pitanja i odgovore će potražiti sami.



I još nekoliko citata "miroljubivog ratnika" :
" Vrijeme je da počneš učiti iz životnih iskustava umjesto da se žališ na njih ili da uživaš u njima
Očigledno je da je tvoj um, a ne drugi ljudi ili okolina, izvor tvojeg raspoloženja."

"Nikad se nemoj boriti ni protiv čega. Kad te guraju, vuci; kad te vuku, guraj.
Pronađi prirodni tijek i kreni s njim; na taj način se pridružuješ moći same prirode."



I kad mislim da znam, da sam to već ćula, pročitala, osjetila ... ne znam. Moje misli prečesto odlaze u prošlost, svoju svijest prečesto opterećujem mislima koje mi odvračaju svjesnost na sadašnji trenutak.
Zato prihvaćam učenja i učitelje koje srećem na svojim putevima. Samo što prihvatiti učenja i djelovati po istima nije isto.

"Vrijednost tajne nije u onome što znaš, nego u onome što činiš. Uporabi znanje kakvo želiš, ali sagledaj njegova ograničenja. Samo znanje nije dovoljno; ono nema srca. Bez obzira kakvu količinu znanja skupio, ono neće hraniti tvoj duh; ono ti nikada neće dati konačnu sreću ili mir. Život traži više od znanja; on traži snažne osjećaje i stalnu energiju. Život zahtijeva ispravnu akciju da bi znanje oživjelo."


Ponekad nešto treba žrtvovati da bi se moglo krenuti dalje.



"Djeluj sretno, osjećaj sreću i budi sretan bez razloga u svijetu. Tek tada možeš voljeti i činiti što želiš."

A ponekad jednostavno treba uživati u trenutku, skočiti i reći ...... buć!




P.S. Svi citati u tekstu izvučeni su iz knjige Dana Millmana "Put mirnog ratnika"
- 18:13 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< svibanj, 2014 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi