gustirna

Izvan naših sjećanja

Tražeći kako na engleskom izraziti pojam davnih vremena pronašla sam ovaj izraz - "time out of mind" - prastara vremena... vremena izvan naših sjećanja.
Upravo takav izraz posve se uklopio sa izložbenim primjercima koje sam ovjekovječila na izložbi "Dota naših nonih" otvorenoj prošlog ponedjeljka u Gradskoj knjižnici Vis.

Poslužit ću se citatima gospođe Dobrile Cvitanović koja je stare viške običaje pripremanja dote opisala u svom tekstu
"Dota naših nonih" - objavljeno u Hrvatskoj zori br. 62.

"Kad su se naše none udovale, dota je bila ono ca su ženske tukale donit sa sobon u kuću u koju su bile dovedene, da bi se pokozala vridnost cili fameji iz koji su došli. Za žensku iz dobri fameji se govorilo da je dotarica. Digod se u dotu nosilo kus zemji, dil kući ili živu kozu, ovcu, pok i kenju. Ma ono ca je za žensku bilo nojvažniji bila je bjankarija i sve ono ca se moglo ucinit od robi, konca i vuni, svojima rukima ili na singericu ku je bil srići da ji imo."

Prostor otočke knjižnice ispunio se neiscrpnom energijom starih vremena.
Kćeri, unuke, a i none obilazile su izložene predmete i ponosno tumačile:
"Ovo je dota moje mame....joooo kako bi ona bila sritna da ovo vidi!"
"Ovo je od moje none! Ovo je moje kad son bila molo! "
"Ma vidi ovo ....ma koje su to vridne ruke bile...
Hodile su one i u polje, pa doć doma skuhot obit, i na koncu opet je bilo vrimena za činit dotu ."

Sa stolova knjižnice nestale su knjige i osvanuli su izrađeni miljeti, tavaje i tavajoli...
garnirano mirisnim cvijećem iz viških vrtova i slatkim kolačima iz viških kužina

Većini fotografija obukla sam crno bijelo ruho sukladno temi i vremenu u kojem su rukotvorine nastajale,
ipak neke obojane morale su se ugurati...jer
proljeće mora biti obojano...

...kao i šareni vez na noćnim košuljama i kušinićima

Stara dota naših nona izašla je iz starih armeruna, ponovo su oživili mirlići, tavaje i tavajolini, bušt i buštini, šotokotule i mudonte, noćne košuje i šugamoni, lancuni i intimele, babarini i traversini, koverturi i koltrine....
Pozirat će po zidovima viške knjižnice cilo lito nek se i furešti nagledaju vridnih rukotvorina naših nonih.
Kad sve to prođe vratit će se opet u stare armerune i nastavit svoj vječni san do nekog novog buđenja.

Čudesna mjesta pričaju, a mi slušamo

Ponekad se nađeš na nekom mjestu i osjetiš kako tu ima nešto posebno. Nekako te začarobira i ne možeš se odvojiti od njega i dok se vraćaš svome domu mislima si još uvijek na tom mjestu i donosiš u sebi čvrstu odluku - Vratit ću se opet!
I znaš da hoćeš, jer znaš da moraš opet otići na to mjesto, ne zato jer te netko prisiljava već jer to želiš.
Želiš opet osjetiti energiju koja te obuzela i ne pušta.
Ne pričam o mjestima s kojima smo povezani korijenskim vezama, već o mjestima s kojima naši korijeni nemaju nikakve veze, ili nemamo takvih saznanja koja bi nam potvrdila da naši korijeni imaju veze sa takvim mjestima.
Sve u svemu, u protekloj godini nekoliko puta sam posjetila područje koje spaja dvije županije : Šibensko-kninsku i Zadarsku. Kako se točno naziva taj kraj nisam saznala, ali za ovu priču to nije ni važno.
Na istoku Bribir i Bribirska glavica, na zapadu Ostrovica i Mačkov kamen, na jugu putevi vode prema moru, na sjeveru krš Bukovice, a usred svega jedno polje, nazovimo ga Bribirsko polje.
Polje po kojem se ocrtavaju linije oranica koje se uredno obrađuju i onih koje nisu, pa pusti pašnjaci kojima pasu ovce,
kanali uz koje rastu visoki jablanovi tako da u prvi mah pomisliš: Mora biti i neka rijeka koja teče tim poljem? Pa tražiš pogledom riječno korito, ali ne nalaziš ga, jer ta rijeka nije oku vidljiva, ta rječica ponire i teče ispod tog polja, utječe u Krku i zove se Bribirčica.
Bilo je to lani u ovo doba i na kraju jednog šparoberačkog izleta krenuli smo za Bribir i Bribirsku glavicu.
"Spomenik kulture najviše kategorije, arheološki lokalitet Bribirska glavica, jedan je od najvažnijih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj. Zbog svog ogromnog značaja naziva se i „Hrvatskom Trojom“, kako ju je nazvao otac hrvatske arheologije fra Lujo Marun 1908. godine."
Od ilirskog plemena Liburna, preko Rimskog carstva i Varvarije (prev. "naselje kraj vode" - znala sam da mora bit vezano za vodu!), dolaska prvih Hrvata i preimenovanja u Bribir (prevedeno također znači "naselje uz vodu"), pa do srednjovjekovne Hrvatske i vladara Šubića koji nakon višestoljetne vladavine ipak nisu uspijeli obraniti Bribir od turskih osvajača. Nakon 150 godišnje turske vladavine, područje podno Glavice je naseljeno pravoslavnim življem koje zajedno s Hrvatima i danas čine malobrojno stanovništvo ovog kraja.
....i da ne duljim sa povijesnim detaljima kojih ima na pretek, ko želi znati više ima opciju: Klik 1, Klik 2, a na Klik 3
priložena je zemljopisna karta

Hodajući od jedne znamenitosti do druge, pa još jedne....jer toliko toga se tu naslagalo, neznaš odakle bi počeo, gdje završio....hodajući uz ogromne kamene megalite, pitaš se - tko li je to dopremio, iskopao, isklesao...tko je kosti ostavio pod njima?

Ne prolaziš ravnodušno ni pokraj antičkih mozaika rimskih hramova koji ipak odolijevaju zubu vremena i povijesnih devastacija, daljnjih i bližih nam datuma....od monumentalnih starohrvatskih zidina kršćanskog hrama sv. Marije, do danas prisutnog zvonika sv. Joakima i Ane oko kojeg je smješteno pravoslavno groblje.

Na zapadnom dijelu Glavice popuštaju pritisci kamenih megalita i polako se oslobađaš povijesnih priča koje se konstruiraju u tvojoj glavi kao onaj mozaik...odjednom te preplavi tišina i mir... spoznaš da se nalaziš usred kamenih grobova čija veličina odaje da su tu bila pokapana djeca ili vrlo maleni ljudi...preplavi te neopisiv osjećaj tuge i nemoći...

...razbacani su po zelenoj padini odakle puca pogled na prostrano polje, shvatiš da je to počivalište onih koji nisu mogli biti sahranjeni unutar gradskih zidina...bila su to vremena kada je harala kuga i kolera... zaboraviš sav taj jad i tugu i...
predaš se... osjetiš kako uranjaš u smiraj koji se prostire pred tvojim očima...sunce polako zaranja prema horizontu, nad poljem prostrla se koprena večernje izmaglice...gledaš te jablane u polju koji omeđuju zelene poljane, vodene tokove...i prepuštaš se toj čudesnoj energiji koja te obuzima...pomisliš kako bi bilo tako lako poletjeti na zmajevim krilima i prepustiti se zračnim strujama...nek te ponesu od ovog zelenog sve tamo do modrog prostranstva

Budiš se sa otkrićem da se na drugom kraju tog polja uzvisila nekakva građevina na stožastom brdu.
Zbog magličastih obrisa ne prepoznaje se što bi to moglo točno biti - polusrušena stara utvrda ili ?
....saznat ćemo (čitaj uguglat ćemo).
I bez guglanja, posve je jasna povezanost Bribirske glavice s tim stožastim brdom na zapadnom kraju polja.

Slijedeći posjet ovom kraju obilježili smo osvajanjem tog zapadnog brda za kojeg smo u međuvremenu saznali da se zove Mačkov kamen. U podnožju Mačkovog kamena smjestilo se selo Ostrovica čiji mještani kamenu gromadu iznad svojih krovova nazivaju Gradina.

Ranojesenski i ranoproljetni Mačkov kamen

I kad se popneš gore shvatiš da tu više nema vidljivih ostataka nekakve utvrde....koja je vjerovatno postojala nekada u doba vladara Šubića. Nema ničega osim kamene gromade na kamenom platou, kao komandni most na palubi kamenog broda koji brodi nekim zamišljenim prapovijesnim morem.

I opet te preplavi onaj osjećaj, kao val koji se prelio preko palube broda...val energije toliko moćne da te ukopa na tom mjestu, dok tvoj pogled upija česticu po česticu i ugrađuje ih u tvoje biće kao kamenčiće mozaika.
Svi elementi su tu: zrak, voda, vatra, zemlja,...

I pitam se zašto? Kako? Zbog čega? Tko i čemu?
Što je to u ljudskoj naravi da kvari ljepotu, da remeti taj sklad prirode, vječno prisutan i zapravo znam...
znam da usprkos svemu nitko ne može vječno nauditi tom prirodnom skladu.

Prošla su stoljeća i mileniji, izmjenilo se tu naroda ovakvih i onakvih, svi su ostavili nekakve tragove svojih postojanja,
voda je isprala blato i krv, izgladila ožiljke i po tko zna koji put proglašen je mir u ovoj dolini.....

Priroda se obnavlja kao što se i mutna voda izbistri.
Opet ćemo doći dogodine kad zima preda štafetu proljeću, u doba kad bajame cvatu, jer nigdje nisam vidjela toliko bajama koliko ih je na ovom mjestu...
i to će opet biti praznik za oči i dušu.

DODATAK NA POST
Prilažem link na jedan zanimljiv članak objavljen u Zadarskom listu. Gosp. Vinko Klarić istraživao je i objavio zanimljive podatke koji možda mogu dati odgovore na pitanje: Što nas je to toliko začarobiralo na tim mjestima da nas kao magnet privlači natrag?
Naravno, ako smo otvoreni za takve odgovore. Meni je nekako baš leglo.

Prvo slike, priča slijedi...

Nemam vremena za pisat priču, jer ta priča nikako ne može bit kratka, a u njoj će se objediniti nekoliko posjeta jednom posebnom mjestu...zapravo dva posebna mjesta.
Zato sada lipim slike i to prije nego šta ću ih zalipit na fejsu, jer vidim da sam zapustila pisanje i lipljenje slika po blogu dok tamo svako malo nešto zalipin, jer ide brže....e pa neće više tako!
Blože, ti si prvi bio i pripada ti pravo prvenstva, bar kad su lipe slike u pitanju.


Oblaci, bajame, sjene, žuta poljana, voda i gola stabla...

Ograda, vlakić mah-mah, putuju sjene, skup ovčica

Sa sjenom ili bez nje? ....ma zalipit ću obadvi!

Geometrija polja....neko se igrao bojicama...tralalalalala

Di smo bili? Saznat će se.
Šta smo radili? Nešto puno lipo, samo nesmin reč.
Ko zna zna, a ko pogodi nek drži jezik za zubima....pssssssst!