gustirna

srijeda, 17.04.2013.

Čudesna mjesta pričaju, a mi slušamo

Ponekad se nađeš na nekom mjestu i osjetiš kako tu ima nešto posebno. Nekako te začarobira i ne možeš se odvojiti od njega i dok se vraćaš svome domu mislima si još uvijek na tom mjestu i donosiš u sebi čvrstu odluku - Vratit ću se opet!
I znaš da hoćeš, jer znaš da moraš opet otići na to mjesto, ne zato jer te netko prisiljava već jer to želiš.
Želiš opet osjetiti energiju koja te obuzela i ne pušta.
Ne pričam o mjestima s kojima smo povezani korijenskim vezama, već o mjestima s kojima naši korijeni nemaju nikakve veze, ili nemamo takvih saznanja koja bi nam potvrdila da naši korijeni imaju veze sa takvim mjestima.
Sve u svemu, u protekloj godini nekoliko puta sam posjetila područje koje spaja dvije županije : Šibensko-kninsku i Zadarsku. Kako se točno naziva taj kraj nisam saznala, ali za ovu priču to nije ni važno.
Na istoku Bribir i Bribirska glavica, na zapadu Ostrovica i Mačkov kamen, na jugu putevi vode prema moru, na sjeveru krš Bukovice, a usred svega jedno polje, nazovimo ga Bribirsko polje.
Polje po kojem se ocrtavaju linije oranica koje se uredno obrađuju i onih koje nisu, pa pusti pašnjaci kojima pasu ovce,
kanali uz koje rastu visoki jablanovi tako da u prvi mah pomisliš: Mora biti i neka rijeka koja teče tim poljem? Pa tražiš pogledom riječno korito, ali ne nalaziš ga, jer ta rijeka nije oku vidljiva, ta rječica ponire i teče ispod tog polja, utječe u Krku i zove se Bribirčica.
Bilo je to lani u ovo doba i na kraju jednog šparoberačkog izleta krenuli smo za Bribir i Bribirsku glavicu.
"Spomenik kulture najviše kategorije, arheološki lokalitet Bribirska glavica, jedan je od najvažnijih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj. Zbog svog ogromnog značaja naziva se i „Hrvatskom Trojom“, kako ju je nazvao otac hrvatske arheologije fra Lujo Marun 1908. godine."
Od ilirskog plemena Liburna, preko Rimskog carstva i Varvarije (prev. "naselje kraj vode" - znala sam da mora bit vezano za vodu!), dolaska prvih Hrvata i preimenovanja u Bribir (prevedeno također znači "naselje uz vodu"), pa do srednjovjekovne Hrvatske i vladara Šubića koji nakon višestoljetne vladavine ipak nisu uspijeli obraniti Bribir od turskih osvajača. Nakon 150 godišnje turske vladavine, područje podno Glavice je naseljeno pravoslavnim življem koje zajedno s Hrvatima i danas čine malobrojno stanovništvo ovog kraja.
....i da ne duljim sa povijesnim detaljima kojih ima na pretek, ko želi znati više ima opciju: Klik 1, Klik 2, a na Klik 3
priložena je zemljopisna karta

Hodajući od jedne znamenitosti do druge, pa još jedne....jer toliko toga se tu naslagalo, neznaš odakle bi počeo, gdje završio....hodajući uz ogromne kamene megalite, pitaš se - tko li je to dopremio, iskopao, isklesao...tko je kosti ostavio pod njima?



Ne prolaziš ravnodušno ni pokraj antičkih mozaika rimskih hramova koji ipak odolijevaju zubu vremena i povijesnih devastacija, daljnjih i bližih nam datuma....od monumentalnih starohrvatskih zidina kršćanskog hrama sv. Marije, do danas prisutnog zvonika sv. Joakima i Ane oko kojeg je smješteno pravoslavno groblje.



Na zapadnom dijelu Glavice popuštaju pritisci kamenih megalita i polako se oslobađaš povijesnih priča koje se konstruiraju u tvojoj glavi kao onaj mozaik...odjednom te preplavi tišina i mir... spoznaš da se nalaziš usred kamenih grobova čija veličina odaje da su tu bila pokapana djeca ili vrlo maleni ljudi...preplavi te neopisiv osjećaj tuge i nemoći...



...razbacani su po zelenoj padini odakle puca pogled na prostrano polje, shvatiš da je to počivalište onih koji nisu mogli biti sahranjeni unutar gradskih zidina...bila su to vremena kada je harala kuga i kolera... zaboraviš sav taj jad i tugu i...
predaš se... osjetiš kako uranjaš u smiraj koji se prostire pred tvojim očima...sunce polako zaranja prema horizontu, nad poljem prostrla se koprena večernje izmaglice...gledaš te jablane u polju koji omeđuju zelene poljane, vodene tokove...i prepuštaš se toj čudesnoj energiji koja te obuzima...pomisliš kako bi bilo tako lako poletjeti na zmajevim krilima i prepustiti se zračnim strujama...nek te ponesu od ovog zelenog sve tamo do modrog prostranstva



Budiš se sa otkrićem da se na drugom kraju tog polja uzvisila nekakva građevina na stožastom brdu.
Zbog magličastih obrisa ne prepoznaje se što bi to moglo točno biti - polusrušena stara utvrda ili ?
....saznat ćemo (čitaj uguglat ćemo).
I bez guglanja, posve je jasna povezanost Bribirske glavice s tim stožastim brdom na zapadnom kraju polja.



Slijedeći posjet ovom kraju obilježili smo osvajanjem tog zapadnog brda za kojeg smo u međuvremenu saznali da se zove Mačkov kamen. U podnožju Mačkovog kamena smjestilo se selo Ostrovica čiji mještani kamenu gromadu iznad svojih krovova nazivaju Gradina.

Ranojesenski i ranoproljetni Mačkov kamen


I kad se popneš gore shvatiš da tu više nema vidljivih ostataka nekakve utvrde....koja je vjerovatno postojala nekada u doba vladara Šubića. Nema ničega osim kamene gromade na kamenom platou, kao komandni most na palubi kamenog broda koji brodi nekim zamišljenim prapovijesnim morem.



I opet te preplavi onaj osjećaj, kao val koji se prelio preko palube broda...val energije toliko moćne da te ukopa na tom mjestu, dok tvoj pogled upija česticu po česticu i ugrađuje ih u tvoje biće kao kamenčiće mozaika.
Svi elementi su tu: zrak, voda, vatra, zemlja,...



I pitam se zašto? Kako? Zbog čega? Tko i čemu?
Što je to u ljudskoj naravi da kvari ljepotu, da remeti taj sklad prirode, vječno prisutan i zapravo znam...
znam da usprkos svemu nitko ne može vječno nauditi tom prirodnom skladu.



Prošla su stoljeća i mileniji, izmjenilo se tu naroda ovakvih i onakvih, svi su ostavili nekakve tragove svojih postojanja,
voda je isprala blato i krv, izgladila ožiljke i po tko zna koji put proglašen je mir u ovoj dolini.....



Priroda se obnavlja kao što se i mutna voda izbistri.
Opet ćemo doći dogodine kad zima preda štafetu proljeću, u doba kad bajame cvatu, jer nigdje nisam vidjela toliko bajama koliko ih je na ovom mjestu...
i to će opet biti praznik za oči i dušu.



DODATAK NA POST
Prilažem link na jedan zanimljiv članak objavljen u Zadarskom listu. Gosp. Vinko Klarić istraživao je i objavio zanimljive podatke koji možda mogu dati odgovore na pitanje: Što nas je to toliko začarobiralo na tim mjestima da nas kao magnet privlači natrag?
Naravno, ako smo otvoreni za takve odgovore. Meni je nekako baš leglo.








- 17:27 - Komentari (21) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< travanj, 2013 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo


    T.S. Eliot


    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/


    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/




Linkovi