gustirna

utorak, 26.07.2011.

Mutnjikavi svijet

Ima već neko vrijeme da ne vidim baš najbolje. Dođe to s godinama.
Prvi simptomi su kad zaključiš da su ti ruke prekratke da bi mogao dovoljno udaljiti tekst koji želiš pročitati.
Prvo udaljavaš i uspiješ pročitati, zatim shvatiš da ruke nisu dovoljno duge i da ipak trebaš naočale za čitanje.
Nabaviš naočale i odjednom vidiš čitati bez udaljavanja. To funkcionira neko vrijeme, a onda ti okulista kaže da se osim plusa, ubacio i minus.
Ništa čudno.
Nabavljaju se druge naočale, a one koje sam koristila za čitanje sad mi dobro dođu za gledanje televizije, a i za gledanje svijeta oko sebe.
U nekom momentu shvatila sam da je svijet koji me okružuje postao nekako mutnjikav.
Stavim one naočale za gledanje televizije i odjednom mutnjikavo postaje bistro.
I tako to počinje. Sve češće trebam pomagalo da bolje vidim svijet oko sebe.
Prijateljica koja je 35 godina nosila naočale za dalekovidno gledanje svijeta oko sebe, nekidan je bila na laserskoj operaciji skidanja dioptrije.
Operacija je uspjela! Prijateljica je progledala! Odjednom - svijet oko nje postao je prekrasno bistar bez neophodnog pomagala.
Ali!?! Sada su joj ruke postale prekratke. Pojavio se problem čitanja, proradila je ona plus dioptrija i sada joj treba pomagalo za čitanje.
Iz jednog svijeta, iznenada je upala u sasvim drugačiji svijet. Potrebno je vrijeme kako bi se naviknula na taj novi svijet.
U isto vrijeme, meni sve više i sve češće treba pomagalo i za čitanje i za gledanje svijeta oko sebe.

Nedavno, bili smo na raftingu. Skupila se brojna ekipa,šta prijatelja, šta rodica i rasporedilo se nas 21 u 3 gumenjaka (neravnomjerno).
Krenusmo veselo niz Cetinu. Čuje se samo žubor rijeke, šum vesala, pokoji uzvik oduševljenja i pjesma iz gumenjaka punog rodica i jednog nerođaka.
Uživancija i bombastični uleti u brzace

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
/ove gornje dvije fotke uslikali su Ivan i Ante - raft skiperi/

Jedna od rodica (moja rodica), cijelim putem nosila je malenu torbicu. U jednom trenutku, skiper Ante nije mogao izdržati pa je upitao - "Ma šta to nosite u toj torbici?"
Rekla je: "Naočale!" - u tom momentu ono što je njoj bilo najvrijednije za ponijeti sa sobom na rafting, bile su naočale za vid, jer bojala se da neće dobro vidjeti svijet oko sebe.
A taj svijet....on je prekrasan.....rijeka, slapići, šuma, špilja, jezerce, sjene i odrazi, vrbe, vretenca, patkice, stijene, kanjon, ljudi koji su došli uživati na rijeci, ljudi čija lica želiš upamtiti jer ti je bilo lijepo s njima, guštati na rijeci.
A ja sam svoje naočale ostavila u ruksaku, jer još uvijek vjerujem da mogu vidjeti, mogu prepoznati, a možda ipak propuštam neke detalje, neke bitne detalje....
Gledajući Mjesec i planinu, možda nisam vidjela zvijezde?

Image and video hosting by TinyPic

Odosmo u Solin pogledati izložbu "Više od sjećanja". Mišljah - to je moj Solin, možda naiđem na nešto od mojih sjećanja.
I naiđoh na stare fumare tvornice Prvoborac-Sv.Kajo. Slika starija od mene.
Image and video hosting by TinyPic

Fumara više nema, bar ne tih starih, ali ostaci Amfiteatra još uvijek su na istom mjestu, osim što se okoliš poprilično izmijenio
Image and video hosting by TinyPic

Čak i po mrkloj noći iz susjednog Vranjica, mogu vidjeti šta je staro, a šta novo u mom starom kraju.

Proteklog mjeseca dosta vremena sam provodila u mom starom kraju.
Tri uzastopne večeri u Gradini, na ovogodišnjem Ethno ambientu

Moje slike ispale su mutnjikave baš kao što je i moj pogled mutnjikav dok ne stavim naočale koje mi pomažu da svijet oko mene postane jasniji.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Razigrana plesačica talijanskih Canconiera titrala je pred mojim očima i pred mojim objektivom
Image and video hosting by TinyPic

U mraku, i bez pomagala za oči, obrisi se naziru i prepoznaju, obrisi čovjeka koji je zaslužan što možemo uživati u svevremenskim zvukovima Majke Zemlje
Image and video hosting by TinyPic

Kad ti se zamute sjećanja, pomagalo za vid ne pomaže - tada uskoči stara prijateljica i kaže:
"Ma kako nismo bile na prvom Ethno ambientu? Kad je bila Tamara Obrovac, Vokalisti Salone, Lidija Bajuk - bile smo zajedno, zar se ne sjećaš?!"
Zaista, počela sam se prisjećati...počela su mi navirati sjećanja...zaista bile smo zajedno...kako sam to mogla zaboraviti?



Kad zakažu oči - trebaš pomagalo za vid, kad zakaže pamćenje - trebaš stare prijatelje.
U godinama koje slijede, kada nam neka sjećanja polagano blijede,
možemo krenuti nekim novim putevima gdje ćemo upoznati nove prijatelje,
možemo koristiti raznorazna pomagala i poštapala,
ali nikada, baš nikada... nemojmo zaboraviti stare prijatelje.
Uz njih, ovaj mutnjikavi svijet kojim kročimo prema zalazu, bit će bistriji, jasniji, veseliji...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic
- 22:36 - Komentari (33) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.07.2011.

Vizije se mogu ostvariti

Prije nekih 6-7 ljeta,na Visu, u Poselju, spremam doručak dici i slušam Nautic radio Vis.
Upravo je bila emisija Most ili tako nekako, kada je Zoran Franičević u eteru razgovarao sa suradnicima na drugim Jadranskim otocima. Od suradnika na Cresu saznao je da se tamo kod njih, upravo u to vrijeme odvija seminar tai chija, ljudi su se našli i vježbaju, meditiraju u tišini i miru otoka. Tada sam bila tek početnik u splitskoj grupi i znala sam za taj seminar na Cresu i da su tamo moji taichijevci. Zastala sam da poslušam što je Zoran govorio o tome. Sada ga ne mogu citirati, jer zaboravih što je rekao od riječi do riječi, ali onako kako je samo on znao, odao je priznanje tim ljudima koji su na Cresu vježbali tai chi, u smislu razvijanja duhovne energije, povezanosti i mira među ljudima.

Pomislih tada kako bi bilo lijepo kada bi moji taichijevci jednom došli na Vis. Možda uspijem nagovorit instruktoricu? -ponadah se tada.
Zapravo je i nije trebalo puno nagovarati.
Kad bolje razmislim, ljetni seminari Umijeća chija uvijek su se organizirali na nekom od Jadranskih otoka. Tako su taichijevci bili na Mljetu, Cresu, Unijama, Ravi, Silbi i napokon,ovog lipnja došli su na Vis, u Komižu.
Ima neka izreka - Kad nešto uistinu želiš, cijeli svemir se udruži da bi se to i ostvarilo. I zaista je tako.
Bila sam sretna što sam jednim dijelom pridonijela realizaciji tog seminara, a ujedno i tužna jer Zorana nema u Komiži. Nema ga već 3 godine, fizički, ali njegova energija još uvijek je tu i vjerujem, da je nekim čudom mogao biti i fizički tu, bio bi s nama u borovoj šumici nad Kamenicama, zadovoljan što su taichijevci s Cresa došli na Vis.
Moglo bi se reći da tai chi također povezuje otoke, kao što ih je i on želio povezati svojom akcijom "Otoče, volim te"

Bio je vizionar, bio je čovjek. Šteta što je tako malo ljudi razumjelo njegov jezik, ipak i sreća da oni koji jesu razumjeli - oni neće nikada zaboraviti.

Image and video hosting by TinyPic


Kako je bilo raditi tai chi u Komiži, pogledajte na portalu MojotokVis


Image and video hosting by TinyPic


Autor fotografija koje slijede nisam ja, već moreplovac na odmoru. Snimljene su na vrhu Visa-Humu
Raditi tai chi formu s pogledom na zalazak sunca i Komižu bilo je jedinstveno iskustvo

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Či (chi) čini čuda!

izletilo mi je u jednom izvanrednom trenutku za vrijeme vožnje od Komiže do Poselja, kada je u mom Tipotu zavladao smijeh, smijeh iz dubine naših duša.
Negdje duboko u sebi vjerujem da je Zoran/Frane ipak bio s nama.
- 14:37 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga


  • o svemu pomalo,
    nečega puno, nečega malo,
    nekomu previše, nekomu premalo,
    a meni dovoljno.

    O FOTOGRAFIJAMA
    Sve fotografije objavljene na blogu
    moje su autorsko djelo,
    osim ako nije drugačije navedeno.



    Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
    Možda su oba u vremenu budućem,
    A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
    Ako je sve vrijeme vječno prisutno
    Sve je vrijeme neiskupljivo,
    Što moglo je biti jest apstrakcija
    Koja ostaje trajnom mogućnošću
    Samo u svijetu razmišljanja.
    Što moglo je biti i što je bilo
    Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
    U sjećanju odjekuju koraci
    Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
    Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

    T.S. Eliot

    "Znam koliko toga ne trebam
    da bi bio sretan."
    /Woofman - Apallachian Trail/

    "Toliko je bilo u životu stvari
    kojih sam se bojao -
    a nije trebalo.
    Trebalo je živjeti"
    /Ivo Andrić/

    (...) da ostanemo ovo što smo.
    Sutra. I uvijek.
    Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
    Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
    da jedno drugom ne dopustimo
    da budemo ono što nismo,
    da ne gledamo vučijim očima
    i da se uvijek prepoznamo
    kada se sretnemo.
    /Tišine - Meša Selimović/



Linkovi