gustirna

Mutnjikavi svijet

Ima već neko vrijeme da ne vidim baš najbolje. Dođe to s godinama.
Prvi simptomi su kad zaključiš da su ti ruke prekratke da bi mogao dovoljno udaljiti tekst koji želiš pročitati.
Prvo udaljavaš i uspiješ pročitati, zatim shvatiš da ruke nisu dovoljno duge i da ipak trebaš naočale za čitanje.
Nabaviš naočale i odjednom vidiš čitati bez udaljavanja. To funkcionira neko vrijeme, a onda ti okulista kaže da se osim plusa, ubacio i minus.
Ništa čudno.
Nabavljaju se druge naočale, a one koje sam koristila za čitanje sad mi dobro dođu za gledanje televizije, a i za gledanje svijeta oko sebe.
U nekom momentu shvatila sam da je svijet koji me okružuje postao nekako mutnjikav.
Stavim one naočale za gledanje televizije i odjednom mutnjikavo postaje bistro.
I tako to počinje. Sve češće trebam pomagalo da bolje vidim svijet oko sebe.
Prijateljica koja je 35 godina nosila naočale za dalekovidno gledanje svijeta oko sebe, nekidan je bila na laserskoj operaciji skidanja dioptrije.
Operacija je uspjela! Prijateljica je progledala! Odjednom - svijet oko nje postao je prekrasno bistar bez neophodnog pomagala.
Ali!?! Sada su joj ruke postale prekratke. Pojavio se problem čitanja, proradila je ona plus dioptrija i sada joj treba pomagalo za čitanje.
Iz jednog svijeta, iznenada je upala u sasvim drugačiji svijet. Potrebno je vrijeme kako bi se naviknula na taj novi svijet.
U isto vrijeme, meni sve više i sve češće treba pomagalo i za čitanje i za gledanje svijeta oko sebe.

Nedavno, bili smo na raftingu. Skupila se brojna ekipa,šta prijatelja, šta rodica i rasporedilo se nas 21 u 3 gumenjaka (neravnomjerno).
Krenusmo veselo niz Cetinu. Čuje se samo žubor rijeke, šum vesala, pokoji uzvik oduševljenja i pjesma iz gumenjaka punog rodica i jednog nerođaka.
Uživancija i bombastični uleti u brzace




/ove gornje dvije fotke uslikali su Ivan i Ante - raft skiperi/

Jedna od rodica (moja rodica), cijelim putem nosila je malenu torbicu. U jednom trenutku, skiper Ante nije mogao izdržati pa je upitao - "Ma šta to nosite u toj torbici?"
Rekla je: "Naočale!" - u tom momentu ono što je njoj bilo najvrijednije za ponijeti sa sobom na rafting, bile su naočale za vid, jer bojala se da neće dobro vidjeti svijet oko sebe.
A taj svijet....on je prekrasan.....rijeka, slapići, šuma, špilja, jezerce, sjene i odrazi, vrbe, vretenca, patkice, stijene, kanjon, ljudi koji su došli uživati na rijeci, ljudi čija lica želiš upamtiti jer ti je bilo lijepo s njima, guštati na rijeci.
A ja sam svoje naočale ostavila u ruksaku, jer još uvijek vjerujem da mogu vidjeti, mogu prepoznati, a možda ipak propuštam neke detalje, neke bitne detalje....
Gledajući Mjesec i planinu, možda nisam vidjela zvijezde?



Odosmo u Solin pogledati izložbu "Više od sjećanja". Mišljah - to je moj Solin, možda naiđem na nešto od mojih sjećanja.
I naiđoh na stare fumare tvornice Prvoborac-Sv.Kajo. Slika starija od mene.


Fumara više nema, bar ne tih starih, ali ostaci Amfiteatra još uvijek su na istom mjestu, osim što se okoliš poprilično izmijenio


Čak i po mrkloj noći iz susjednog Vranjica, mogu vidjeti šta je staro, a šta novo u mom starom kraju.

Proteklog mjeseca dosta vremena sam provodila u mom starom kraju.
Tri uzastopne večeri u Gradini, na ovogodišnjem Ethno ambientu

Moje slike ispale su mutnjikave baš kao što je i moj pogled mutnjikav dok ne stavim naočale koje mi pomažu da svijet oko mene postane jasniji.











Razigrana plesačica talijanskih Canconiera titrala je pred mojim očima i pred mojim objektivom


U mraku, i bez pomagala za oči, obrisi se naziru i prepoznaju, obrisi čovjeka koji je zaslužan što možemo uživati u svevremenskim zvukovima Majke Zemlje


Kad ti se zamute sjećanja, pomagalo za vid ne pomaže - tada uskoči stara prijateljica i kaže:
"Ma kako nismo bile na prvom Ethno ambientu? Kad je bila Tamara Obrovac, Vokalisti Salone, Lidija Bajuk - bile smo zajedno, zar se ne sjećaš?!"
Zaista, počela sam se prisjećati...počela su mi navirati sjećanja...zaista bile smo zajedno...kako sam to mogla zaboraviti?



Kad zakažu oči - trebaš pomagalo za vid, kad zakaže pamćenje - trebaš stare prijatelje.
U godinama koje slijede, kada nam neka sjećanja polagano blijede,
možemo krenuti nekim novim putevima gdje ćemo upoznati nove prijatelje,
možemo koristiti raznorazna pomagala i poštapala,
ali nikada, baš nikada... nemojmo zaboraviti stare prijatelje.
Uz njih, ovaj mutnjikavi svijet kojim kročimo prema zalazu, bit će bistriji, jasniji, veseliji...