Baš neko njonjavo vrime.
Svugdi okolo pada snig, a u Splitu kiša.
Stariji se sinoć uputio vlakom u Zagreb, i nije ostao zameten u snigu.
Neki koncert u điru. Neće mi reč koji, jer, kao ja ionako neznan koji su to.
Zoven za saznat jel su stigli, pa mi oduševljeno reče: "Poala, super je u Zagrebu, pada snig, sve je bilo...baš je ludilo!"
Aha, dobro, dobro - bar ti guštaj kad mi ne možemo.
I taaako....nonjavo je danas....
Sitin se jedne pisme, nađem je na Youtubu i pustim da me ponese na putovanje...........................................................
Vrime kad ti mnogi ljudi fale, i oni koji su otišli na putovanje bez povratka, kao i oni koji će se vratit (ali ne do Nove godine), pa i oni koji su tu oko mene, ali su se prominili, nema više onog nestrpljivog odbrojavanja do Dana D (darivanja), širom otvorenih očiju, brbljanja i zapitkivanja....gdje se sakrila ona dječja radost,... hoće li se ikad više vratit?
Vraćam se tamo di jedino mogu...u svoja sjećanja...među zamrznute trenutke, zaustavljene u prostoru i vremenu...
NAPOMENA : OBITELJSKE FOTOGRAFIJE KOJE SU BILE PRILOŽENE U POSTU IZBRISALA SAM RADI SUMNJE U ZLOUPORABU ISTIH
I opet se pitam na kraju ovog njonjavog dana - Hoće li bar sutra past snig u Splitu?
....šta bude, bit će...
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/