gustirna

utorak, 26.01.2010.

Prvi piljak u šaci i sfumato efekt

PILJAK = KAMENČIĆ
SFUMATO EFEKT

U vrime kad je moja mama bila mala, igrala se jedna igra sa piljcima . Skupilo bi se društvo za igru i pronašlo po zemlji nekoliko zgodnih piljaka i bacila bi se igra. Baciš jedan u vis, pa ga uvatiš, pa baciš dva, pa uvatiš dva... i tako redom...ne znam tačno kako je to išlo, jer kad sam ja bila mala igrale su se neke druge igre, ali sam pronašla opis kako se to igralo u Posavini, pa u Ričicama kod Imotskog, a virujen da su ista pravila bila i u Kaštelima di je rasla moja mama.

Na pitonjke
Sastanu se 2-3-4 curice, svaka sebi nađe po 5 piljaka (okrugla kamenčića) veličine franje ili omanjeg okruglog bombona. Igra započinje tako, da curica stavi na zemlju jedan piljak, zatim uvis baca isto jedan piljak i dok se bačeni slobodnim padom vraća k zemlji onaj na zemlji uzme, raširi dlan i na nj dočeka onog koji pada, tako se u šaci nađu dva piljka. Ovim je jedna radnja s uspjehom završila. Sada na zemlju stavlja dva piljka, a jedan baci u vis dok ovaj pada, sa zemlje uzme oba raširi dlan i na nj dočeka onog u padu, sada na dlanu ima tri piljka. Potom stavlja na zemlju tri piljka jedan baci u vis dočeka padajućeg tako se nađu u rucu 4 piljka. Poslije uspjele vrste 3 piljka na zemlji, stavlja 4 na zemlju, te ako uspije dignuti 4 piljka sa zemlje i petog uhvatiti iz zraka igru je cura potpuno zadovoljila. Igra se gubi i djevojka prestaje dalje izvoditi čim prvi put ne pokupi ostavljene piljke na zemlji ili onog iz zraka ne uhvati na dlan. Tada iza nje nastavlja sljedeća i dalje redom ostale. Igra “na pitonjke” koliko oku odraslog izgleda primitivna, ipak ima sadržaj pozitivnog odgoja, jer ovom igrom razvija spretnost, snalažljivost, okretnost, ocjenu udaljenosti i prostoru I razvijanje vještine ruke, pa i takmičarski duh. Slaba strana ovakve zabave bila je sjedenje na goloj zemlji ili klečanje i zanemarivanje zdravstvenih i higijenskih navika.
Preneseno odavde

E sad, o kojem ja to PILJKU pričam?

Kako je počela ova nova planinarska godina, sve više se pričalo o izletima Biokovska planinarska staza -
(prepisujem iz plana izleta): "Biokovsku planinarsku stazu je 1979.g. osnovao HPD "Biokovo" iz Makarske. Značajna je po tome što uzdužno povezuje cijeli masiv Biokovo-Rilić, gotovo od Neretve do Cetine, pri tom na 110 km dugom putu spaja sve najznačajnije biokovske vrhove i najzanimljivije predjele ove dalmatinske kraljice planina."
Te izlete je osmislio naš vrli Denis da Vinci koji već odavno nije ništa napisa na svom blogu ali zato uređuje nagrađene Mosorove web stranice , pa zato ima opravdanje za blogersko izbivanje.
Ne znam zašto je Denis vjerovao da će mu biti dovoljan samo mini bus za Prvi biokovski izlet, ali vrlo brzo je postalo jasno da se grdno podračunao.
Mosoraši navalili ko da se dili čokolada gore po Biokovu,pa je uskoro sređen i veliki bus, no ni to nije bilo dovoljno da primi sve one koji su pošto-poto želili ispenjat ovu Biokovsku planinarsku stazu 1 - Baćina (KT1) - Ričevica (KT2) - Sv.Ilija (KT3) - Gradac

Tako se prošle srijede,po Društvu moglo čuti nešto u stilu legendarnog kvarteta 4M, kada je "Medo" pjevao: "Idem i jaaaaa!",
a ostatak M-ovaca mu je odgovarao: "Ne, ti ne!"
"A zašto ne?"
Nas nekolicina dobila je odgovor:
"Žao nam je, iako ste se na vrijeme prijavili, niste na vrijeme uplatili za izlet. Više nema mjesta u autobusu."
Prihvatiš svoj propust i smišljaš neko drugo rješenje. Jer, mi moooramoo poći na taj izlet! Neman pojma zašto, ali zapeli smo ko sivonje.
Tako smo smislili pribacit se našim autima do Baćine, ali jedno auto ostavit u Gracu (ne onom austrijskom, nego podbiokovskom malom mjestu- Gradac---Gradcu=Gracu), jer uspon počinje od Baćinskih jezera, a završava silaskom u Gradac.
Akcija "5 ljudi u 2 auta" , tijekom subote povećala se na broj 6, i tako smo ravnomjerno raspoređeni na 2 auta, u nedjeljno prohladno jutro krenuli u smjeru izlazećeg sunca. Bila bi to super slika, ali je aparat osta u prostranom gepeku Maćunovog karavana.
Putem smo malo pretjecali autobus pun Mosoraša, pa je bus pretjecao nas kad smo ostavljali jedno auto u Gracu, pa se opet sastali s njima na Baćinskim jezerima di su nam se još pridružili i Makarski planinari i ajme majko! Ko će sad pribrojit koliko nas je krenulo put najistočnijeg biokovskog vrha Sv.Ilija preko dijela Biokova koji se još zove i Rilić. Ipak je neko vježba brojanje do 100 i na usponu se našlo 98 planinara (od toga 1 šestipolgodišnji dječak) plus 3 pasa.
Šta da vam pričam? Najbolje da zašutim i nek slike pričaju priču.

Sa restorana-vidikovca Baćinska jezera koji ima super pogled na dio jezera, ali to tek vidiš kad odeš popravit toaletu i napudrat nos,

..opet smo se vratili stisnutoj vožnji u karavanu, jer startna točka uspona je bila nekih 5 km vožnje natrag.
I dobro, napokon smo se prestali vozat i krenuli smo se penjat na Rilić prema Sv. Iliji. Inače to je već drugi Sv.Ilija kojeg penjem. Prvi je bio na Pelješcu, a ima još jedan na Biokovu koji me tek čeka. Nikako da se rješim tog Ilije, sto mu gromova!

Kad smo skužili da nas čeka vruć uspon, krenulo je zastajkivanje i skidanje suvišnih dijelova odjeće(šta gornje, šta donje).
A samim time pao je i prvi sfumato pogled na Baćinska jezera

U programu izleta najavljeno je da nas čeka uspon i skakanje s kamena na kamen i.... nisu to bile tek puste priče

Tu i tamo zastaneš, odmoriš se, pogledaš iza sebe i eto nam sfumato pogled na Baćinska jezera br.2

A isprid nas još više sivog oštrog kamena

I kad si sve to proša - šta dvonoške, šta četveronoške - dođeš do zacrtanog cilja

i....pred tobom se prostre planina ko trpeza, ne vidiš joj kraja, stopivši se s morem i tom dimnom zavjesom sve tamo prema zapadu

A onda ostaneš bez daha pokušavajući pojest sve što si jutros utrpao u ruksak, i ne možeš disat jer te okolo nutkaju: "Ajde probaj moj suđuk, ajde uzmi jaje, sir, krušku, pivo... i čega sve nema na tom planinarskom "Stoliću, prostri se"!?
I taman bi malo zameditirao pogleda uprtog prema onom drugom Sv.Iliji na Pelješcu nasuprot nas, razmišljao kud plovi ovaj brod u sfumato efektu...

...kad li već neko tamo uzvikuje - Idemo, pakiraj se, kreni!
Doduše, već postaje prohladno, burin sa sjevera brije i tira na pokret sunčanom stranom planine.
Na jednom vrhu nasuprot vidimo crkvicu i doznajemo od Bruna iz Makarske da je to Sv.Paškal - zanimljivog li imena, vjerojatno nastalo od franc. imena Pascal (ispravak Pasquale - zahvaljujem Modesti -)

I opet kamen... vijuga šarena zmija na sivcu kamenitom

Dolazimo na ljudskom rukom zidanu stazu - kolski put, kojim su od davnina ljudi iz zaleđa dolazili preko Biokova na more, donosili svoje proizvode: sir, mliko, duvan...i minjali za one primorske: ulje, ribu, vino...i opet se vraćali u svoja sela.

Zaboravih spomenit - i stanovnici primorske strane Biokova su nekad davno odlazili u planinu obrađivat svoje male zelene dočiće u kojima se najčešće sadija kumpir, ili pak čuvat ovce po planinskim vrletima i kupit ih u torove, izmust mliko, pravit sir, ostrić runo...skupljat drva za ogrijat se zimi, naprtit brime...ostavit život...

Zastaje ti pogled na kamenitoj cik-cak zmiji

Kad pogledaš koliko je truda uloženo u izgradnju tih puteva, tuga te uhvati kad vidiš kako se ta nezamjenjiva povijesna baština urušava pod zubom vremena i čovjekova nemara.
Idemo dalje, gledaš u stine isprid sebe i odjednom: "Gdje je nestao čovjek?" - kao u nekom mađioničarskom triku vidim kako ljudi nestaju u kamenu, propadaju u provaliju?

I sama ubrzo dolazim do tog mjesta i nema nikakvog trika ni padanja u provaliju, staza skreće i spušta se nizbrdo prema borovoj šumi i Gracu

Spuštajući se sve niže, kamenita staza uranja u borovu šumu, pa izranja iz šume i spaja se sa betoniranim strmim putem koji nam do daske sređuje mišiće potkoljenice.
Ma, sve se to izdurat mora, jer dole nas čeka malo misto blizu mora

...i zaslužena nagrada za osvojeni Prvi biokovski Piljak u šaci

...i još jedan sfumato prizor na nultoj točci nadmorske visine

i... ........
nikako zaboravit na vrime uplatit akontaciju za slijedeći Biokovski Piljak!

DODATAK - 27.01.- 13.00
Danas sam pitala moju mamu kako je ona igrala na piljke kad je bila mala?
Bilo joj je drago šta je pitam i nastojala se sitit detalja te igre koja je bila puno popularna u njenom djetinjstvu ranih 40-godina prošlog stoljeća.
Kaže: Nađeš 5 piljaka, pa ih baciš na tlo tako da budu šta bliže jedan drugom. Uzmeš jednoga i baciš ga u vis i dok je on u zraku skupiš dole jedan piljak i uhvatiš toga šta leti prije nego padne na tlo.
I tako ponavaljaš bacanje tog jednog piljka, a svaki put skupiš po jedan više piljak sa tla, dok nakraju ne pokupiš sva 4 i onoga jednoga šta leti.
Nakon toga dolazi to preklapanje i savijanje prstiju u nekakvu kućicu u koju skupljaš te piljke ... e tu je već izblijedilo sjećanje, ali rekla je da će pitat svoju rodicu s kojom je provela puste litnje sate igrajući na piljke dok bi stariji "ubili oko" posli obida.
Sićan se da san i ja jedanput probala s prijateljicom igrat na te piljke, ali nam je bilo prekomplicirano pa smo se ostavili ćorava posla i vratili se našim igrama "škatule-batule", "papagalo, ke ura že?", "crna kraljica 1,2,3"

- 23:38 - Komentari (46) - Isprintaj - #

subota, 23.01.2010.

Jedna priča, onako, samo s kraja

Sve moje priče, uvijek, baš uvijek imaju svoj početak, sadržaj i svoj kraj.
Baš kako treba, onako po školski.
Kad nekom prepričavam film, knjigu...ne znam ispričati tek dio, sažetak, bit. Moram početi od početka i voditi radnju do kraja. I to traje i traje....

A baš mi se priča jedna priča, ali onako, samo s kraja.
Jedna kratka, kojom ću ispričati tek bit

Na kraju ljeta, plutam nad dubokim plavetnilom, onako uz kraj, pratim pogledom lijene ribe na ispaši koje se sinhronizirano odmaknu čim osjete moju sjenu iznad ...
I tako, prateći taj skladni skup....naletim na nju, jednu jedinu

Cotyloriza nije pobjegla od mene, lebdjela je u tom plavetnilu, sama...jedinstvena...
i zamolih je za jedan ples.
Ja, koja tako trapavo plešem.
No, u tom morskom plavetnilu, moji pokreti bili su skladni,
upravo kao kod neke balerine.
Otplesale smo naš oproštajni ples, lelujajući u tom plavetnilu...
na kraju još jednog toplog ljeta...

Hoću li je sresti opet?
Neznam.
Možda, nikada više?

Ipak, možda ću jednom ispričati i početak ove priče?

- 00:44 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 20.01.2010.

Budnica, a može i koračnica

Kad se uspavaš u neki blesavi san iz kojeg se ne možeš nikako iskoprcat, najbolji lijek je nekakva budnica zbog koje ćeš širom otvorit oči, a može i koračnica koja će te natjerat da umarširaš u novi dan, a može i cijelu godinu
Tako je na mene djelovao ovonedjeljni izlet mog planinarskog društva s kojim sam započela ovu planinarsku godinu.
Poznata je stvar kad se na nešto odlučiš, tada ti to ne pada teško.
Tako mi nije teško palo ni prijeći planinu iz jedne države u drugu.
Dovezlo nas do sela Tribić u BiH i reče šofer: "Vidimo se s druge strane, u Hrvatskoj." - i ode on...i autobus.
A mi ... gledamo planinu - gleda ona nas!
Kamešnica se nešto opasno uskomešala, a vidjevši ovu sliku moja prijateljica reče: "Pa ovo je ozbiljno!"

"Dašta nego ozbiljno!" - nismo ti mi planinari od slatke vodice,draga moja prijateljice
Pošto Kamešnica ima svog Konja (vrh na 1854 m n/v), tako ima i svoje sedlo - prijevoj do kojeg se penjemo i preko kojeg dolazimo do našeg cilja, Kurtegića doca (1460 m n/v ) - ne škodi malo ponovit zemljopis (sve mi je jasnije zašto sam odabrala zemljopisnu grupu u 1.razr.srednje škole)

Putem nailazimo na smrznuto lišće - šta suho, šta zeleno. Smrznuti potočić nećemo ni spominjat, a kamoli prikazat - još najbolje da ga zeko vidi pa da mi se rasplače!

Ovo inje na rubovima listića uvik me podsjeća na rubove čaša za Vermuth koje bi namazali limunom i uronili u kristal šećer.

Korak po korak (doslovno) i iz sumorne sive doline zašli smo u uspavanu bijelu šumu.

Mlade jele ušuškane pod svojom bijelom perinom,
sanjaju svoj zimski san...

Jednog dana narast će velike i snažne, udružene u jedinstvenom maršu uz planinu, što dalje od režećih motornih pila, ili hladnokrvnih sjekira

Pod nogama škripi suhi snijeg, ujednačeni zvuk u toj blaženoj tišini gdje galamu čine krpice snijega koje se tu i tamo odlijepe sa golih bukovih grana i padnu na šumsko tlo.
(puno bolje nego nekome za vrat....brrrrrrrr)

Iz snježne šume izlazimo na onaj prijevoj kojeg smo gledali iz doline i pitali se kad li ćemo gore stići? I stigli smo, ko prije ko kasnije, ali sigurna sam da je svatko osjetio isto dok je gledao prema mjestu polaska.
Pogled s tog mjesta ispunjava te mješavinom ponosa i sreće.
Dođe ti da se ukorijeniš baš tu i vječno gledaš niz strminu, u tu dolinu pod sobom.

Ipak, krenuti se mora, a tamo preko, na ulazu u Kurtegića dolac,

jedan ledeni mosur pozirao mi ko najljepši ukras za jelku i najavio:
"E sad ćeš tek vidit šta je zima!"

Nije bilo teško priklonit se većini i ostat u krugu planinarske kuće, grijat se uz vatricu i topli čaj.

Usprkos lošem vremenu nekolicina odvažnih je krenula na vidikovac Vilinske stine odakle se pruža nezaboravan pogled na Livanjsko polje, Buško blato, cijelu Kamešnicu, Dinaru, Cincar, Tušnicu, Vran i Čvrsnicu (ovo sam prepisala iz plana izleta). A taj super pogled svi ćemo doživjeti nekog drugog puta, za vedrog dana, kad vidljivost bude neupitna.

U očekivanju njihovog povratka, a u svrhu zagrijavanja promrzlih dijelova tijela, premjerili smo Dolac uzduž i poprijeko, usput se dobro zabavili pod snježnim pahuljama

Neki su uveli i novu disciplinu bijelih sportova - SNOWROLLING, iliti po naški KOTRLJANJE NA SNIGU!
Hehehe! Čik, pogodi tko se to valja???

I narafski, kad ti je najlipše, neko zaviče - Pooookreeeeet!

I zbogom lipoj maloj kućici u snijegu. Ma ne ZBOGOM!!, nego DO VIĐENJA!!!

Zanimljivo je koračati snježnom šumom, kada su stabla i grane prekriveni snijegom.
Sve dobija neke neobične oblike.
Mogla bih sate i sate prosjediti na nekom panju i otkrivati neke nove likove, priče, svjetove...
U ovoj formaciji otkrivam bijele prilike neobičnih pokreta.
Nepomični su, a toliko živosti ima u ovoj zamrznutoj sceni

Negdje putem smo prešli državnu granicu (sve je prijavljeno, da ne bi pomislili kako smo ilegalci u vlastitoj zemlji)
Neznam tačno koje bi to mjesto bilo, ali na jednom mjestu kao da nas je ispratio neobični stražar-carinik.
Razni ljudi, vidjeli su različite oblike i likove.
Baš me zanima što vi vidite u ovoj neobičnoj instalaciji majke prirode??

Za sobom ostavljamo nježnost i mekoću bijelih pahulja.
Prolaznici smo u ovom tako prolaznom trenutku.
Možda već sutra, tople sunčeve zrake učinit će da nestane ova ljepota trenutka...
I trajanjem topline, niknut će jednom nježni bijeli cvijet....
Kažem... prolaznost, a vidim krugove života koji čine ....VJEČNOST.

- 10:30 - Komentari (31) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.01.2010.

U ritmu cirkusa, valcera, tai chija...

Gle mene?!
Sad kad su se već svi preorijentirali sa novogodišnjeg slavlja na kampanju ova dva predsjednička kandidata, mene baš puklo da napišem nešto o mom finom uklizavanju u ovu novu godinu.
Eto, kad svi bacaju "špade", ja ću baš u "dinare" (špade, dinare - karte u kartaškoj igri briškuli i trešeti)...E, pa šta!

A šta mi je bilo lipo za doček! Kod moje drage prve suside smo lipo malkice povečerali sarmice, pa smo se rasporedili pred ekranima i programima.
Mi stariji od 45 godina smo zauzeli pozicije na susjedinom kauču i uživali u novogodišnjem programu na HTV1 kojeg su nazvali "Novogodišnji cirkus". Dok se moj Mlađi zahvalio na večeri i vratio u naš stan preko puta, te zauzeo poziciju ispred svog kompjuterskog programa.
I svima bilo dobro!
Ma šta dobro?! Savršeno!
Iako bi od cirkusa tribalo očekivat samo "cirkusarije", ugodno smo bili iznenadjeni, pa čak i začudjeni (!?!) zabavom koju nam je priredila Hrvatska televizija. Fino, ugodno, duhovito,zabavno, ...bar po skromnom sudu nas vremešnijih građana (starijih od 45).
Na trenutak me vratilo u "zlatno doba" novogodišnjih programa a'la Anton Marti......s tek malom naznakom, ali zaista malom, mrvušnom naznakom nečega što bi moglo sličiti na Cirque du Solei....ma, ne, ne...kad malo bolje promislim nema tu ni mrvice nečega kao što je taj fantastični Cirkus Sunca!
Ipak, redatelj Dolenčić je dao sve od sebe.
U ponoć je susjed otvorio pjenušac (ne smijemo izgovarati ime "šampanjac" uzalud!), bez prevelike buke i pompe, nazdravili, izljubili se - čak je i moj kompjuteraš došao čestitati i kucnuti se.
Onda smo svi izašli na balkon i smrzavali se nekih 5 minuta dok je trajao veličanstveni vatromet, ali smo uredno uzvikivali Aaaaaa. Ooooooo, Uuuuuuu.. i tako sve samoglasnike redom.
Onda smo još malo ugodno čavrljali, prepisali neke recepte, uredno pogledali kako su novu godinu dočekali u Poljskoj (moja susjeda je Poljakinja) i zaključili da im je baš bilo bezveze...i na kraju blaženi san.
Sivo i kišno novogodišnje jutro pretvorilo se u rasplesani valcer pjenušavih balerina i vitkih baletana koji su klizili raskošnim bečkim dvoranama
u ritmu najljepših valcera svih vremena.

"The Blue Danube Waltz"
nježno me teleportirao u našu staru kužinu, posjeo za kuhinjski stol kraj tate i uskoro smo se ljuljali u taktovima valcera koji su dopirali sa starog radija "Iskra"...mama je upravo spravljala knedlice od griza za novogodišnju juhicu, dok se iz špahera širio miris pečenja, a brat je u sobi sa televizijom čekao da počnu skijaški skokovi kako bi mogli pogađati koliko je koji skakač daleko skočio.....bilo je...bilo je.... tako nestvarno stvarno.....
dok se u mojoj kužini u 2010. godini nije prolomio pljesak oduševljenja za Radetzky March
I tako sam u ugodnom ritmu valcera uklizila u ovu novu godinu....prateći taj isti plesni ritam sa plavog Dunava doplesala sam do naše zelene solinske Rike (Solinjani svoju rijeku Jadro od davnina zovu Rika), na moje staro "mjesto zločina".

Dom Zvonimir, ex stari Omladinski dom u mojoj mladosti i još starija Sokolana u mladosti mog oca (kako sam se samo nasmijala-pomalo gorko, pročitavši na solinskoj web stranici kako je Dom kulture Zvonimir osnovan 1991.g. - i ni riječi o njegovoj još starijoj prošlosti, građenom još prije onog 2.svitskog rata...)
U Solin me sada nisu odvela nostalgična sjećanja, ni pozivi nekih starih prijatelja...ovog puta u moj Solin su me vratili putevi Tai chija.
Neka nova učenja, neki novi učitelji...no uvijek iz istog ishodišta
Učili smo nove pokrete na nekim mojim starim mjestima, štoviše antičkim

Učili smo disati duboko , u kući pored Rike gdje sam nekada gubila dah smijući se s mojim prijateljima, ili pak išćekujući dolazak onog nekog "posebnog",

U ovom sadašnjem trenutku, A.D. 2010. (ko zna kako bi pisalo rimskim brojevima nek priračuna, meni se ne da), skupilo se malo jato od desetak domaćih pataka,

pod dirigentskom palicom jednog stranjskog patka.

Kako prenijeti tu impresiju pokreta, emocija, disanja, zvukova...?
Možda jednim nizom nesavršenih slika, kao što smo i mi sami...

Osjećaj kad su tvoja stopala ukorijenjena u tlo pod tvojim nogama, a tvoje tijelo lebdi i u istom trenutku okreće smjer kao i ostatak tvog jata...osjećaj je koji se i ne može tako lako opisati nekome tko nije imao priliku nešto takvo osjetiti. Dok onome tko je imao takvu priliku, ne treba ništa opisivati.

I kad je sve završilo, kad je opet sve došlo na svoje mjesto, u prvobitno stanje...utihneš, a u tebi neki mir... s primjesama sreće i tuge...

Cijela ta priča, nekako je dobila svoj vrhunac kada sam danas popodne odgledala jedan film, jedan od mnogih koji su se prikazivali ovih prazničkih dana...slučajno je snimljen i srećom sam ga odgledala.
Film se zvao "Veće od neba" i na neki način zaključio je moje impresije ovih zadnjih dana.
Izdvojila bi jedan citat kojeg su glumci izrekli na samom kraju opraštajući se od svog prijatelja:

"Pjevati, sanjati, smijati se,
biti sam i slobodan.
Pogled neka ti je oštar, a glas muževan.
Kad god ti se svidi, stavi šešir nakrivo.
Spremaj se, ne za slavu i dobitak neki,
već za put što nas čeka na Mjesec daleki!
Piši ono što iskreno je, tvoje zbilja.
Ali reci sebi skromno:
Cijeni cvijeće, voće, čak korov mali,
ako su ga ruke u svom vrtu ubrale."

A za kraj ću reći samo:

C'est la Vie

- 23:15 - Komentari (47) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	siječanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3