gustirna

Budnica, a može i koračnica

Kad se uspavaš u neki blesavi san iz kojeg se ne možeš nikako iskoprcat, najbolji lijek je nekakva budnica zbog koje ćeš širom otvorit oči, a može i koračnica koja će te natjerat da umarširaš u novi dan, a može i cijelu godinu
Tako je na mene djelovao ovonedjeljni izlet mog planinarskog društva s kojim sam započela ovu planinarsku godinu.
Poznata je stvar kad se na nešto odlučiš, tada ti to ne pada teško.
Tako mi nije teško palo ni prijeći planinu iz jedne države u drugu.
Dovezlo nas do sela Tribić u BiH i reče šofer: "Vidimo se s druge strane, u Hrvatskoj." - i ode on...i autobus.
A mi ... gledamo planinu - gleda ona nas!
Kamešnica se nešto opasno uskomešala, a vidjevši ovu sliku moja prijateljica reče: "Pa ovo je ozbiljno!"



"Dašta nego ozbiljno!" - nismo ti mi planinari od slatke vodice,draga moja prijateljice
Pošto Kamešnica ima svog Konja (vrh na 1854 m n/v), tako ima i svoje sedlo - prijevoj do kojeg se penjemo i preko kojeg dolazimo do našeg cilja, Kurtegića doca (1460 m n/v ) - ne škodi malo ponovit zemljopis (sve mi je jasnije zašto sam odabrala zemljopisnu grupu u 1.razr.srednje škole)



Putem nailazimo na smrznuto lišće - šta suho, šta zeleno. Smrznuti potočić nećemo ni spominjat, a kamoli prikazat - još najbolje da ga zeko vidi pa da mi se rasplače!



Ovo inje na rubovima listića uvik me podsjeća na rubove čaša za Vermuth koje bi namazali limunom i uronili u kristal šećer.

Korak po korak (doslovno) i iz sumorne sive doline zašli smo u uspavanu bijelu šumu.


Mlade jele ušuškane pod svojom bijelom perinom,
sanjaju svoj zimski san...


Jednog dana narast će velike i snažne, udružene u jedinstvenom maršu uz planinu, što dalje od režećih motornih pila, ili hladnokrvnih sjekira



Pod nogama škripi suhi snijeg, ujednačeni zvuk u toj blaženoj tišini gdje galamu čine krpice snijega koje se tu i tamo odlijepe sa golih bukovih grana i padnu na šumsko tlo.
(puno bolje nego nekome za vrat....brrrrrrrr)



Iz snježne šume izlazimo na onaj prijevoj kojeg smo gledali iz doline i pitali se kad li ćemo gore stići? I stigli smo, ko prije ko kasnije, ali sigurna sam da je svatko osjetio isto dok je gledao prema mjestu polaska.
Pogled s tog mjesta ispunjava te mješavinom ponosa i sreće.
Dođe ti da se ukorijeniš baš tu i vječno gledaš niz strminu, u tu dolinu pod sobom.



Ipak, krenuti se mora, a tamo preko, na ulazu u Kurtegića dolac,


jedan ledeni mosur pozirao mi ko najljepši ukras za jelku i najavio:
"E sad ćeš tek vidit šta je zima!"



Nije bilo teško priklonit se većini i ostat u krugu planinarske kuće, grijat se uz vatricu i topli čaj.



Usprkos lošem vremenu nekolicina odvažnih je krenula na vidikovac Vilinske stine odakle se pruža nezaboravan pogled na Livanjsko polje, Buško blato, cijelu Kamešnicu, Dinaru, Cincar, Tušnicu, Vran i Čvrsnicu (ovo sam prepisala iz plana izleta). A taj super pogled svi ćemo doživjeti nekog drugog puta, za vedrog dana, kad vidljivost bude neupitna.



U očekivanju njihovog povratka, a u svrhu zagrijavanja promrzlih dijelova tijela, premjerili smo Dolac uzduž i poprijeko, usput se dobro zabavili pod snježnim pahuljama



Neki su uveli i novu disciplinu bijelih sportova - SNOWROLLING, iliti po naški KOTRLJANJE NA SNIGU!
Hehehe! Čik, pogodi tko se to valja???


I narafski, kad ti je najlipše, neko zaviče - Pooookreeeeet!


I zbogom lipoj maloj kućici u snijegu. Ma ne ZBOGOM!!, nego DO VIĐENJA!!!


Zanimljivo je koračati snježnom šumom, kada su stabla i grane prekriveni snijegom.
Sve dobija neke neobične oblike.
Mogla bih sate i sate prosjediti na nekom panju i otkrivati neke nove likove, priče, svjetove...
U ovoj formaciji otkrivam bijele prilike neobičnih pokreta.
Nepomični su, a toliko živosti ima u ovoj zamrznutoj sceni



Negdje putem smo prešli državnu granicu (sve je prijavljeno, da ne bi pomislili kako smo ilegalci u vlastitoj zemlji)
Neznam tačno koje bi to mjesto bilo, ali na jednom mjestu kao da nas je ispratio neobični stražar-carinik.
Razni ljudi, vidjeli su različite oblike i likove.
Baš me zanima što vi vidite u ovoj neobičnoj instalaciji majke prirode??



Za sobom ostavljamo nježnost i mekoću bijelih pahulja.
Prolaznici smo u ovom tako prolaznom trenutku.
Možda već sutra, tople sunčeve zrake učinit će da nestane ova ljepota trenutka...
I trajanjem topline, niknut će jednom nježni bijeli cvijet....
Kažem... prolaznost, a vidim krugove života koji čine ....VJEČNOST.